GLAZBENA RADOST

Duo Eolian: Pričali smo s dvije mlade glazbenice koje prve u Hrvatskoj izvode važno djelo

Edita Burburan

Foto Mateo Levak

Foto Mateo Levak

Trudimo se, no to pitanje se uvijek javi prekasno. Dan prije koncerta, obavezno. Prije se toliko koncentriramo na samu svirku i uvježbavanje da nam to uopće ne padne na pamet. Na kraju, uvijek uspijemo dogovoriti »outfit« koji objema odgovara.



Jučer je u dvorani Circola održan koncert dviju mladih glazbenica koje su se svojim instrumentima, harfom i flautom, udružile s grčkim bogom vjetra Eolom, nazvavši se Eolian, i odlučile pronositi zvonku glazbenu radost. Riječanka Veronika Čiković na harfi i Zagrepčanka Lucija Stilinović na flauti kao svoju posebnost pred riječkom su publikom izvele i Debussyjev »Preludij za poslijepodne jednog fauna«, djelo koje su u ovoj glazbenoj kombinaciji ujedno i prve izvele na hrvatskoj glazbenoj sceni.


Dvije vesele glazbenice otkrivaju kako je započelo njihovo druženje još dok su pohađale Muzičku akademiju, te kako i danas nastavljaju u neobičnom ritmu koji im presijeca svakodnevicu dovodeći ih na zagrebačka druženja, i to Luciju iz Šibenika, a Veroniku iz Rijeke, gdje obje predaju u glazbenim školama. No, unatoč svim obavezama, vrijeme za druženje uz glazbu i crtovlja uvijek nalaze.


Duo Eolian, zanimljivo ste se nazvali. Ima li to veze s grčkim bogom vjetra pa raznosite glazbu uokolo?


VERONIKA: Prema bogu vjetra, Eolu, ime je dobila i eolska harfa na kojoj vjetar strujanjem zraka stvara posebne zvukove… To je instrument na kojem glazbu ne stvara čovjek, već priroda, nešto poput morskih orgulja u Zadru. To nas je inspirirao kao zanimljiva poveznica naših instrumenata.
LUCIJA: Dugo smo razmišljale kako bismo nazvale naš duo, htjele smo objediniti značenje oba instrumenta pa smo tako došle do Eola, što označava grčkog boga vjetra. Po njemu je i nazvana eolska harfa koja je stajala na vjetru i na taj način proizvodila zvuk. To je poveznica između eolske harfe i flaute kao puhačkog instrumenta.


Prve u Hrvatskoj


Harfistica i flautistica, neobična ste kombinacija. Duo ste osnovale prije dvije godine, jeste li i ranije surađivale?




LUCIJA: Duo smo osnovale 2018. godine, no već smo ranije surađivale u obliku komorne glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao studentice.
VERONIKA: Naša komorna suradnja, kao i naše prijateljstvo, započelo je na Lucijinu inicijativu kada smo počele zajedno svirati u sklopu predmeta komorna glazba na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2017. godine. Nedugo zatim odlučile smo započeti još ozbiljniju suradnju i osnovati duo.


I barok, i rock, i jazz

 


Slušate li nešto izvan klasične glazbe?


VERONIKA: Naravno! Meni su iskustva tzv. zabavne glazbe jednako važna kao i klasična glazba. Nikada neću zaboraviti koncert na oproštajnoj turneji Eltona Johna u Grazu. Spektakularno iskustvo, jednako nezaboravno kao i intimni, očaravajući recital Daniela Barenboima u Scali. James Taylor, Art Garfunkel, George Michael, Anita Baker, Annie Lennox, Josipa Lisac… Sve su to glazbenici koje svakodnevno slušam i divim im se. Podjednako volim i barok i rock (smijeh).
LUCIJA: Slušam dosta jazza, s obzirom da sam živjela u New Yorku dvije godine, došla sam u doticaj s njim i od tada ne prestajem otkrivati nove glazbenike, bilo pjevače ili instrumentaliste. Izdvojila bih nekoliko: Miles Davis, Gregory Porter, Ella Fitzgerald, Ron Carter i drugi.

Izvodite Debussyjev »Preludij za poslijepodne jednog fauna« u transkripciji za flautu i harfu koji ste izvele i na Festivalu sv. Marka u svibnju 2021. Zanimljivo, jer to prije vas nitko nije izvodio. Što vas je privuklo toj kompoziciji, zašto ste je odabrale?


LUCIJA: Tako je, prve smo izvele Debussyjev »Preludij za poslijepodne jednog fauna« u obradi za flautu i harfu u Hrvatskoj, na poznatom Festivalu sv. Marka u svibnju ove godine, a prema našim saznanjima, to je ujedno i prva izvedba u ovom dijelu Europe.
VERONIKA: Debussyjev »Preludij« zasigurno je jedno od najpoznatijih glazbenih djela ikada nastalih. Izvoditi tu čudesnu simfonijsku glazbu na samo dva instrumenta, a pri tome zadržati bit izvornika, velik je izazov, ali i zadovoljstvo, glazbeni impuls koji nas pokreće.


Foto Mateo Levak


Poznato je kako je najviše notnih zapisa napisano za klavir i violinu, imate li zbog toga problem sa slaganjem repertoara?


VERONIKA: Literatura za harfu ne može se mjeriti s onom za klavir ili violinu, ali je svejedno ima i više nego dovoljno za jedan život (smijeh). Mnogi kompozitori prepoznali su sklad koji flauta i harfa zajedno tvore te je tako nastao bogat repertoar za ovakav duo. Unatoč tome, nama je velik izazov raditi iskorake izvan standardnog repertoara, pronalaziti nove kompozicije, najčešće za duo flauta-klavir, ili transkripcije orkestralnih djela kao što je Debussyjev »Preludij za poslijepodne jednog fauna«, koje možemo izvoditi i koje na našim instrumentima zvuče jednako zanimljivo ne gubeći na kvaliteti u odnosu na original.
LUCIJA: Zapravo i nemamo, s obzirom da su i violina, i flauta »sopranski« instrumenti, lako se prilagodi violinska štima flautističkoj. Također, harfa odgovara pisanju klavirske dionice, tako da smo uspjele naći kompromis i prilagoditi program našem sastavu. Na ovom koncertu izvele smo Bachovu Sonatu u C-duru koja je u originalu napisana za flautu i čembalo, isto tako izvele smo i Faureovu »Fantaziju« koja je napisana za flautu i klavir. Također, publici smo predstavitli i »Fantaziju« Saint-Saensa koja je u orginalu napisana za violinu i harfu.


Trio s hornom


Imate li nekog omiljenog kompozitora, ili kompoziciju koju rado izvodite, primjerice nešto što izvodite kad vas pozovu na bis?


VERONIKA: Teško je samo jednog kompozitora izdvojiti kao omiljenog, za mene su to svakako francuski kompozitori koji su djelovali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, osobito Gabriel Fauré, Maurice Ravel i Claude Debussy, odlični poznavatelji, a usudila bih se reći i ljubitelji harfe.
LUCIJA: Za bis volimo izvesti »Lenski ariju« iz opere »Evgenij Onjegin« P. I. Čajkovskog.


Razmišljate li o nekom triju ili možda kvartetu?


VERONIKA: Naravno! Flauta i harfa odlično se slažu s različitim instrumentima, najčešće su to viola ili violončelo. Na Lucijinoj diplomi svirale smo Trio Arnolda Baxa za flautu, violu i harfu. Za buduće projekte planiramo nešto drukčije i vrlo neuobičajeno, a to je trio s hornom. Flauta, horna i harfa zajedno tvore posebnu boju i odlično si pašu. Takav sastav vrlo je neuobičajen i originalnog repertoara gotovo pa i nema, što će biti vrlo izazovno za nas, ali možda i za nekog kompozitora koji za naš trio nešto bude pisao (smijeh).
LUCIJA: Do sada smo surađivale s violisticom Zagrebačke filharmonije Hiwoteom Tadesse kao trio, no imamo u planu i suradnju s hornistom Zagrebačke filharmonije Yevhenom Churikovom. Za taj sastav, trio – flauta, harfa i horna – nema dosta literature pa vođeni time, obratit ćemo se mladim hrvatskim kompozitorima sa željom da nam napišu skladbu kako bismo je mogli praizvesti na jednom od naših sljedećih koncerata.


Obje ste nedavno završile Akademiju, kako izgleda stvarnost iz perspektive mladih glazbenica? Jesu li vam ponuđeni neki stalni angažmani?


LUCIJA: Sa svoje četiri diplome, iz Zagreba, Atwerpena, New Yorka i Beča, još uvijek nemam stalni angažman u sviračkom smislu. Trenutačno sam zaposlena kao profesorica flaute u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku. Volim raditi s djecom, no vidim se svakako na pozornici, kao solistica, komorna ili orkestralna umjetnica. Mi, orkestralni instrumentalisti, moramo čekati priliku otvaranja audicije za pojedinu poziciju u orkestru. Svi znamo kako je ova koronakriza utjecala na glazbenike u cijelom svijetu, tako da je sad situacija još i lošija. Svakako, to me ne sprečava biti ambiciozna i truditi se biti u top formi kako bih bila spremna za nadolazeće audicije.
VERONIKA: Stvarnost je nemilosrdna, a posljednje dvije godine za glazbenike bile su iznimno teške. Ali stvarnost je i nepredvidljiva, što ipak ostavlja prostora i za optimizam. Ja radim kao profesorica u Yamaha Music School u Rijeci i Zagrebu te kao vanjski suradnik Zagrebačke filharmonije. Zanimljivo mi je i važno stjecati znanja i iskustva u različitim područjima – orkestralnom, solističkom, pedagoškom… Ali svakako se u jednoj od tih grana nadam uskoro pronaći stabilnost.


Vi ste Lucija u Šibeniku, a vi Veronika u Rijeci, pa gdje se nalazite, gdje uvježbavate koncerte?! Može li se to?!


VERONIKA: Obje puno putujemo, ja za šalu volim reći da me se najlakše može naći na autocesti ili u nekom autobusu! Probe gotovo uvijek organiziramo u Zagrebu, mjestu gdje se svi naši putevi susreću.
LUCIJA: Sve se može, ako je volja tu.


Može li se to činiti online?!


VERONIKA: Ufff… nikako!
LUCIJA: Nažalost, ne.


Koliko često koncentrirate?


VERONIKA: Osim suradnje s Lucijom, često nastupam solistički. Nedavno sam sudjelovala na 54. tribini Darko Lukić, te u ciklusu Mladi za mlade Hrvatske glazbene mladeži u harfističkom duu s mamom i profesoricom Dianom Grubišić Ćiković te u harfističkom triju s mamom i sestrom Martom. Također, često nastupam i u orkestrima, kao vanjski suradnik Zagrebačke filharmonije, Orkestra HRT-a, orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca i HNK-a Zagreb.
LUCIJA: Dosta često. Imala sam sreću da sam prošle i ove godine pobijedila na dva velika natjecanja u Hrvatskoj, 9. Hrvatskom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, kao i prije dvije godine na 17. Međunarodnom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Ferdo Livadić. Spomenuta natjecanja su mi omogućila nastupe na Osorskim glazbenim večerima gdje sam nastupala kao solistica sa Zagrebačkim solistima, zatim na Festivalu sv. Marka, Samoborskoj glazbenoj jeseni, Sceni Amadeo gdje sam bila zajedno s ansamblom Aniphonus, itd. U veljači 2022. svirat ću Koncert za flautu i orkestar Jacquesa Iberta uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a.


Dragocjena iskustva


Lucija, vaši su profesori bili članovi njujorške i bečke filharmonije, a vi se Veronika usavršavate u Milanu. Pretpostavljam da su to dragocjena iskustva za vas?


LUCIJA: Takva iskustva i znanje koje sam stekla od eminentnih profesora i pedagoga su dragocjena. Velika mi je želja prenijeti svo to znanje na mlađe generacije.
VERONIKA: Iskustva inozemnog usavršavanja dragocjena su, ali važno je da su postavljena na kvalitetnim temeljima prethodno stečenog znanja. To je kao kada se gradi kuća, bez čvrstog temelja ne možemo graditi drugi kat ili krov… Otpuhat će ga prva riječka bura (smijeh).


Vjetar »zapaprio« koncert

 


Imate li tremu pred koncert, ili neki ritual za ohrabrenje?


VERONIKA: Mala pozitivna trema uvijek je prisutna, ali iskustvo me naučilo da je to dobro. U trenutku izlaska na pozornicu ta trema pretvara se u fokus i koncentraciju i postaje nam saveznik.
LUCIJA: Uvijek je tu prisutno pozitivno uzbuđenje pred nastup. Imam povjerenja u Veroniku i znam da će sve biti super.


Dogodi li se greška, kako je zakamuflirate? Imate li nekih zajedničkih anegdota na tu temu?


LUCIJA: Kao profesionalne glazbenice, imamo dovoljno iskustva kako se ponašati ako se dogodi nešto neočekivano. Na jednom koncertu, koji je bio vani, imale smo dosta problema s vjetrom i okretanjem stranica. Do sada nam je to bio najveći neprijatelj što je paradoks jer smo po vjetru dale ime našem duu.
VERONIKA: Uvijek je moguće da se dogodi greška ili da nešto neočekivano krene po zlu, a onda, kako se već kaže… Na muci se poznaju junaci, ha ha ha…

U kakvom su statusu vaši kolege mladi glazbenici u inozemstvu? Ima li razlike u vašim perspektivama?


LUCIJA: Sada se pokazalo da je s COVID-krizom lakše biti u svojoj, poznatoj sredini gdje ima većih mogućnosti angažmana.
VERONIKA: Slažem se s Lucijom. Unatoč uvriježenoj ideji kako je ‘vani’ sve bolje i lakše, nisam sigurna je li tome uistinu tako.


Imate li ambicije snimati u studiju? Kakvi su vam planovi?


VERONIKA: Snimanje u studiju svakako je nešto čemu se nadamo i što planiramo u bližoj budućnosti organizirati.
LUCIJA: Imamo, to nam je sljedeći izazov.


I jedno sasvim smiješno pitanje, uskladite li haljine za nastup?


VERONIKA: Toga se uvijek sjetimo u zadnji čas, ali se onda kratko konzultiramo i na tu temu, tako da osim glazbeno, budemo i modno usklađene, ha ha ha…
LUCIJA: Trudimo se, no to pitanje se uvijek javi prekasno. Dan prije koncerta, obavezno. Prije se toliko koncentriramo na samu svirku i uvježbavanje da nam to uopće ne padne na pamet. Na kraju, uvijek uspijemo dogovoriti »outfit« koji objema odgovara.


Infobox (Citat):
»Sa svoje četiri diplome, iz Zagreba, Atwerpena, New Yorka i Beča, još uvijek nemam stalni angažman u sviračkom smislu. Trenutačno sam zaposlena kao profesorica flaute u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku. Volim raditi s djecom, no vidim se svakako na pozornici, kao solistica, komorna ili orkestralna umjetnica.