ANALIZA STANJA

Što nakon kraja EPK? Detaljno smo analizirali što će biti s kulturom u “postepekaovskoj” Rijeci

Davor Mandić

Javne potrebe u kulturi godišnji je natječaj koji nam je poslužio kao prva u nizu kota za promišljanje kulture u gradu na Rječini nakon titule EPK-a, koja službeno završava petnaestak dana prije novih lokalnih izbora



RIJEKA – Što nas čeka u kulturi postepekaovske Rijeke? Bilo bi doista pretenciozno nuditi i ideju mogućnosti kompletnog odgovora na to kompleksno pitanje, pa ćemo zasad tek utvrditi da će se o tome puno još raspravljati, pa i na ovim stranicama. I mi ćemo, kao što će to činiti mnogi kojima je do kulture u Rijeci stalo, i ovdje secirati ta proklamirana nasljeđa (ili legacy, kako su to stalno govorili kulturno-epekaovski portparoli i administratori tijekom riječkog prijestolništva europskom kulturom), i uspoređivati ih s onime što je doista ostalo. Jer sjetimo li se samih početaka, dok je elan pobjede nad konkurentima bio na vrhuncu, mantralo se o korjenitim promjenama, nabacivale su se snažne, pa i radikalne ideje prevratništva, crtale su se sjajne budućnosti grada na Rječini. No ti neki »donosioci« promjena, poput Vuka Ćosića, brzo su iz grada nestali. Ili su bili preskupi, ili se nisu snašli, ili su se sudarili s ograničenjima, grada, ali i svojima.


Odnekud nam ipak tu analizu valja početi, pa ćemo ju sada operativno postaviti na onaj neki najvidljiviji početak, u činjenicu Javnih potreba u kulturi. Javne potrebe u kulturi Grada Rijeke natječaj je koji se provodi svake godine i njime se, kako to kažu u Gradu Rijeci, evaluiraju, utvrđuju, a potom i sufinanciraju aktivnosti, poslovi i djelatnosti u kulturi kojima se zadovoljavaju potrebe javnosti za kulturnim programima. Dakako, ovo po pitanju evaluacije više je pusta želja nego točna definicija onoga što se radi, jer programi se ne evaluiraju onako kako bi trebali, na način sustavnog praćenja onoga što se financira, nego se sve svodi na eventualne privatne inicijative članova kulturnih vijeća, koji su zapravo jedino dužni pročitati prijave potencijalnih korisnika i onda ih ocijeniti. No to je problem koji male kulture, poput hrvatske ili riječke, ne mogu tako lako riješiti, jer bi onda administracija koštala nesrazmjerno utrošenom novcu na produkciju. A to je u pravilu mizerija.


Znakovite Javne potrebe


Iznos koji ukupno kulturni radnici i ostali prijavljivači programa dobiju za svoje produkcije, a to je iznos koji dobrim dijelom pokazuje odnos nekoga entiteta – Grada, Županije, Ministarstva… – prema kulturi, u Rijeci se kreće nešto preko tri milijuna kuna. Mi ćemo reći da je to mizerija, što smo više puta probali objasniti, pa se više nećemo truditi, jer smisla očito nema. No tome iznosu, dakako, valja pribrojiti i brojne druge troškove koje Grad ima ako je osnivač ili financijer nekog kulturnog pogona, a to nije iskazano u Javnim potrebama, jer su to, recimo, gradske kulturne institucije, njihovi hladni pogoni i programi.


SNIMIO: VEDRAN KARUZA




Kad se sve to zbroji i pribroji Javnim potrebama, Rijeka je vrlo visoko u svome europskom okruženju, a sigurno na vrhu svoga bliskog okruženja po izdvajanju novca za kulturu, jer se tu operira s nekih 10-ak posto ukupnog godišnjeg proračuna. To su cifre od kojih se mnogim, »manje kulturnim« sredinama vrti u glavama, ali problem nastaje u načinu distribucije, a onda i potrošnje tih sredstava, u zakonskim i drugim pitanjima inercije sustava, što na koncu prečesto dovodi do toga da prosječni građanin ne osjeti takvo obilje kulture u gradu u kojem obitava.


Ako se ipak složimo da pitanje Javnih potreba u kulturi nije nevažno, jer ono nudi barem djelomične odgovore na pitanje što je s kulturom u nekom postepekaovskom gradu, je li EPK motivirao građane da se bave kulturom, je li Grad odvojio veći napor i veća sredstva da bi ideju kulture i kulturne produkcije afirmirao u širem pučanstvu itd., onda nam komparativni pogled na Javne potrebe dvije godine unazad i godinu dana unaprijed nudi znakovit odgovor. Znakovit je, naime, po tome što promovirajući status quo, i u financijskom i u smislu kulturnih sudionika, ovaj natječaj govori da se baš ništa nije promijenilo.


Petrificirane politike


Ukupni iznos koji se planira utrošiti u 2021. godini na Javne potrebe u kulturi Grada Rijeke je 3.171.000 kuna, što je za tristotinjak tisuća kuna manje negoli je bilo 2020. (3.489.050 kuna) ili 2019. (3.489.970 kuna). Kad se pak pogledaju prijavitelji programa, odnosno oni koji će programe izvršiti, nema velikih iznenađenja, novih znakovitih pojava i velikog prevrednovanja vrijednosti. Sve je nekako tu, slično, ili isto. Iste udruge, isti umjetnici, isti kulturni djelatnici u eventualno novim međusobnim odnosima, koji se svi skupa natječu za mrvice koje padaju sa stola kulturne produkcije »velikih« igrača.


Pa će se tako na zaštitu i očuvanje kulturnih dobara u 2021. godini potrošiti 234.000 kuna, identično iznosu iz 2020., koji je manji nego 2019., kada je iznosio 300.000 kuna. Naravno, nisu kulturna dobra reprezentativna za tezu koju postavljamo, ali ipak pokazuju petrificiranost politike. No već muzejska djelatnost i vizualne umjetnosti pokazuju više, ili isto, s obzirom na jednakih 400.000 kuna u 2021., 2020. i 2019. godini. Nije drugačije ni u književnoj djelatnosti, koja se uporno drži na oko 280.000 kuna (279.000 u 2020. i 299.000 u 2019.). Kao i dramska umjetnost, ples i pokret, koja ipak dobiva više, 400.000 u 2021. i 2020. te 397.046 u 2019. godini. U glazbenoj djelatnosti ni lipe razlike u ove tri promotrene godine – 410.000 kuna – dok audiovizualna djelatnost varira od 400.000 kuna jedino u 2020., kada je iznos bio cijelih 650 kuna veći.


Inovativne umjetničke i kulturne prakse, nekadašnji novi mediji, dobivaju stabilnih, mršavih 250.000 kuna, jer što bi inovacije imale raditi u kulturi, dok su programi kulture u zajednici sa 106.500 kuna u 2019. narasli na 120.500 u 2020. i 2021. godini. Rasli su programi kulture za mlade, s 24.470 kuna na nevjerojatnih 41.000 kuna u 2020. i 2021., a rasli su pa padali programi kulturne suradnje, za koje će se u 2021. izdvojiti okruglih 100.000 kuna, dok je u 2020. to bilo 163.000, što je bio priličan skok u odnosu na 2019., kada je iznos bio 77.954 kune.


Možda se najplastičnija potvrda teze o održavanju statusa quo, dakle nepromijenjenoj krvožilnoj slici kulture grada, nalazi u rubrici Manifestacije u Javnim potreba u kulturi Grada Rijeke. Naime Manifestacije su uvijek tiha patnja za korisnike iz djelatnosti, jer Manifestacije osiguravaju barem stupanj veću sigurnost, ali i drugačiji razrez sredstava, koja mogu biti, i u pravilu jesu, značajnija od onih koja se dodjeljuju po djelatnostima.


Isto kao i lani


Pogledajmo sliku u Manifestacijama po proučavanim godinama. U 2021. godini za manifestacije će se izdvojiti 535.000 kuna. VBZ-ov festival i sajam Vrisak dobit će 100.000 kuna, Ljeto na Gradini 30.000 kuna, Festival Jazz Time, uz pripadajući edukativno-promotivni program, 140.500 kuna, Impulse festival 45.000 kuna, Ri rock festival 70.000 kuna, History film festival 40.000 kuna (što pokazuje da je u Manifestacijama definitivno »bolje«, jer dok je bio u djelatnosti, festival je dobivao po 20.000 kuna), manifestacija Moje, tvoje, naše 40.000 kuna, Književna nagrada »Drago Gervais« 40.000 kuna i Likovna nagrada »Ivo Kalina« 30.000 kuna.


Pogledajmo sada 2020. i 2019. U 2020. ukupno je izdvojeno 790.000 kuna. Ključna je, naime, razlika što je u 2020. među korisnicima i Međunarodni festival malih scena, koji je dobio 380.000 kuna, ali se nažalost nije održao zbog poznatih, koronavirusno-epidemioloških razloga. Vrisak je tada dobio identičnih 100.000 kuna, Ljeto na Gradini identičnih 30.000 kuna, festival Jazz time i njegov edukativno-promotivni program nešto manje, 115.000 kuna, Impulse festival također nešto manje, 30.000 kuna, kao i Ri rock festival – 30.000 kuna – dok je manifestacija Moje, tvoje, naše dobila identičnih 40.000 kuna.


Sve je isto ko i lani, kaže pjesma, a kažu i Javne potrebe, jer je u 2019. ukupan iznos u Manifestacijama 825.000 kuna (više novaca, ali tu su opet bijenalne nagrade »Drago Gervais« i »Ivo Kalina«). Vrisak je tada bio dobio 90.000 kuna, Ljeto na Gradini 30.000 kuna, Jazz time 115.000 kuna, Impulse festival 30.000 kuna, Ri rock festival 15.000 kuna, a manifestacija Moje, tvoje, naše 40.000 kuna.


Zločesti komentatori


Ovakve Javne potrebe u kulturi netko će nazvati stabilnima. No ako uzmemo u obzir da je ta stabilnost u suštini stabilnost slabo financijski omeđenog, nedovoljno osmišljenog koncepta inertne izvedbe, onda ju ne možemo promatrati u dobrom svjetlu. I ovo nije rasprava o kriterijima dodjeljivanja sredstava, jer u tom segmentu Grad Rijeka nije najgori. Iako će uvijek biti nezadovoljnih pojedinih korisnika i iako se o kriterijima uvijek dade raspravljati, pa zagovarati veću hrabrost dodjeljivanja, a ne disperziju crkavice, činjenica jest da su kriteriji najmanji problem ove cjelokupne inercije.


Ovo nije ni rasprava o dinamici isplate sredstava, po kojoj Grad Rijeka neslavno perpetuira poziciju najgoreg dužnika, koji probija sve rokove isplate. Ovo je rasprava o tome da ove i ovakve Javne potrebe u kulturi poručuju korisnicima koji im se obraćaju da do njih ne drže. Poručuju im da bi im bilo bolje svrnuti se komercijalnoj samoodrživosti, a ne eksperimentu i dugotrajnoj kulturnoj vrijednosti. Jer iako se deklarativno od odgovornih mogu čuti lijepe teze o kulturnoj produkciji kulture, a ne profita radi, koje se znadu diseminirati s javnih govornica, suština govori drugačiju priču.


Odgovorni će se ovdje braniti visokim postotkom izdvajanja za kulturu, koja se onda nalazi u institucijama, »a ne želite valjda, vi zločesti komentatori kojima nikad ništa nije dobro, da gasimo institucije«, kao da ih čujemo govoriti. Branit će se i slabom ponudom: »Pa nismo mi krivi što su prijavitelji i programi loši«, kao da dodaju ispod stola, u manje formalnim razgovorima. Iako jesu krivi, jer dugogodišnje obeshrabrivanje crkavicom, pa još k tome nedostatnom za to malo prijavitelja i usto nedovoljno agilno isplaćenom, mnoge su odvratili i od ideje prijavljivanja, pisanja programa, trošenja vremena i drugih resursa. A sve da bi se eventualno dobila koja tisućica kuna, koju onda kroz godinu treba žicati i žicati, jer blagajna je prazna i ništa s tim Odjel za kulturu nema…


Doista, što nakon?


Ako pak u jednadžbu uvrstimo još i novi art-kvart »Benčić«, nova gladna usta koja će Grad morati održavati, a u kojem su muzeji, knjižnice, dječje i druge kuće, tek onda njušimo probleme… Da ne bi bilo nejasno, art-kvart velik je dobitak za Rijeku, o čemu smo puno pisali, no ono što ipak zabrinjava, kada se pogleda kultura izvan tog, institucionalnog okvira, a koja se očituje i u Javnim potrebama u kulturi, oskudica je koncepta, ideja, subjekata, novca. I prije, i poslije Europske prijestolnice kulture.


Ako pak uzmemo u obzir ova zahtjevna vremena, koja će se odraziti na gradske i državne proračune tko zna koliko godina unaprijed, ako uzmemo u obzir i to da uskoro završava mandat gradonačelnika koji je kulturu, unatoč svemu, ipak držao visoko među prioritetima, što uostalom pokazuje i to da kulturnim projektom završava svoju dugogodišnju vladavinu gradom uoči novih skorašnjih lokalnih izbora, doista je pitanje što nas od tog slavnog »legacyja« EPK-a očekuje. Jer Vojko Obersnel izdvaja 10-ak posto proračuna za kulturu, što je doista hvalevrijedno, a kultura u gradu se ipak ne čini bogata i potentna. Konstantno stižu neke kritike, a sve pršti od ulaganja i promišljanja kulture.


Pa zašto bi onda nasljednik/nasljednica činio/la to isto, rastačući svoj politički kredibilitet u krugovima kojima kultura ne znači ništa, a sport, poduzetništvo ili turizam, recimo, sve? Vjerojatnije je stoga očekivati ne samo inerciju, nego i opadanje interesa za kulturu, kojoj će onda preostati institucije i oni koji su se snašli na tržištu, koji su iz kulture otišli u proizvodnju, u famoznu kulturnu i kreativnu industriju. Da ne bude nejasno, protiv »K und K« industrije nemamo ništa, ali ju jednostavno ne želimo gledati kao jedinu alternativu institucionalnoj kulturi.


Stabilne Javne potrebe u kulturi tu bi sliku zasigurno promijenile, ali ne stabilne na način koji sada imamo, nego stabilne u ideji važnosti tog koncepta. No zato bi Odjel za kulturu, ispravno poduprt s viših pozicija, trebao prestati držati figu u džepu kada osmišljava i raspisuje taj godišnji natječaj. Nažalost, pogledamo li godinu koja nas očekuje, prilika da Javne potrebe u kulturi budu zamašnjak kulture Rijeke, dok institucije rade svoj posao, nepovratno je propuštena. Prema ovogodišnjim Javnim potrebama, dakle, komotno možemo reći: nasljeđe EPK-a, što je to?