Foto Marko Gracin
Nadajmo se da na nam se ova renesansa goranskih sanjkališta, skijališta i snijegom obloženih šetnica, stvorena upravo zbog toga što se u Hrvatskoj može ono što se u velikom dijelu Europe ne može, neće obiti o glavu.
RIJEKA – I dok dragi nam bliži i dalji susjedi skijališta do daljnjeg drže pod ključem, naša su “širom otvorila” snježne padine, pa na Platak tko je došao do 9.30 skijao je, a tko ne – šetao je, sanjkao se i gledao “sretnike” na skijama. Sad koliko ima sreće u tome da drhturiš na minus šest čekajući red za kartu, drugi je par rukava, no tko voli – nek’ izvoli. Epidemiološke mjere su te koje pišu pravila.
Ali logika je čudna stvar, nameće pitanja nalik sljedećem – ako je na snijegu Gorskog kotara gotovo pa cijela Hrvatska, a ako je suditi po registarskim pločicama koje kažu Varaždin, Karlovac, Zagreb, Split, Dubrovnik, Zadar, Vukovar i poglavito Pula – zbilja je, koliko su te mjere djelotvorne, a koliko smiješne?
Je li zaraznije kad iz jedne pljoske potegne cijela ekipa ili kad ta ista ekipica u nekom od kafića pijucka svatko iz svoje čaše?
Ali kafići ne smiju raditi, a ljudi su ljudi pa imamo to što imamo – slobodan protok opakog virusa, mjerama unatoč i mjerama usprkos.
Tko ne vjeruje, samo neka baci pogled na gužvoviti Gorski kotar i shvatit će što radi lud zbunjenom. I u doba korone ne vrijedi ona da je svatko samo “svoga tela gospodar”.
Nažalost, gospodari i svim tijelima oko sebe pa svoju odgovornost ili neodgovornost širi i na bližnje, i na slučajne. Nadajmo se da na nam se ova renesansa goranskih sanjkališta, skijališta i snijegom obloženih šetnica, stvorena upravo zbog toga što se u Hrvatskoj može ono što se u velikom dijelu Europe ne može, neće obiti o glavu.
