S KAMIKA I MORA

Piše Slavica Mrkić Modrić: Vlak va snegu, va njemu dve trubile

Slavica Mrkić Modrić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Verujte, pasali smo Platak, Lokvi i Fužine i va celomu svomu življenju, a fala dragomu Bogu nisan od čera, nikada tuliko ljudi na kupu nisan videla. Jedino veća gnjeta bude kada j’ karnevalska povorka na Korzu.



Čera san bila na snegu. Morda j’ bolje reć da san bila kod »vlak va snegu« aš san va onoj gnjete od ljudi jedino ja imela, ma ne zeleni vlasi, vranić vas dal, da vas, ča ja znan kakovi su vlasi ljudi imeli kad njin je kapa na glave, leh neprimjereni postoli, gaći, kapu i slično. Mislin reć da j’ bilo z aviona videt da ne pripadan va ta svit. A zač? Zato ča j’ moja draga roditeljica, kako bi ona rekla – šla zad nesnagi i pospravljala, pa mi j’ tako dopoši i se ostalo ča se na sneg obuje i obuče klala nekamo kade ga ne bi ni Svevišnji, ni nekadanja UDBA, KGB i slični našli, a kamo ja. Naravno, ni ona, aš je pozabila kamo j’ to spravila. Intanto ni bilo laznoga ni za iskat, ni za karat se pa san sirota komać našla skafander i kapu, a drugo j’ bilo sled tepleje leh ča obučen kad gren na Korzo.


Sad se normalan pita kamo me j’ vranić peljal na sneg kad nisan za tamo. Pod jedan, ni vranić leh moj kolega Cigo, a pod dva – kade su ljudi, tu su i novinari. Ljudi j’ čera va Gorskomu kotaru bilo vagun. Verujte, pasali smo Platak, Lokvi i Fužine i va celomu svomu življenju, a fala dragomu Bogu nisan od čera, nikada tuliko ljudi na kupu nisan videla. Jedino veća gnjeta bude kada j’ karnevalska povorka na Korzu. Ma, homo redon. Najprvo j’ kolega Joso Krmpotić na Radio Rike rekal kako već prvo 9 i pol za skijanje na Platku više ni bilo karat, kako j’ cesta čista i kako su gore ljudi z cele Lipe naše. Onput smo i mi krenuli na Platak aš kamo si, tud i mali Mujo.


Va oven slučaju dva Mujota. Muka Isusova j’ bila dopeljat se do gore, gore j’ bilo zima za ponemet, a epidemiološke meri i propisan broj ljudi morete pozabit. Ma, ki organizator ale koncesionar nečesa more ljuden zabranit da šeću, sanjkaju se i slično aš ih je preveć. Ta se još ni rodil. Ni to oštarija ale restoran, to j’ skijalište! Intanto su na Platku skijali i va snegu uživali najveć tuji aš po autimi, čera j’ tamo bilo najmanje Rečani, a puno već Zagrepčani, Varaždinci, Slavonci, Dalmatinci i cela Istra. Ne znan ako j’ ki ki ima auto ostal va Istre. Kamo god da se obrneš Istrijani, a i ne moraš – tr po govoru čuješ skuda su. Mislin da njin on njihov strogi od Stožera, šjor Dino Kozlevac, radi ovoga i neće bit baš srićan. A Cigo i ja, morda i nismo sličili na nekoga ki ume skijat aš ni ne umemo, ma smo sličili na ljudi ki poštuju naredbi Stožera pa smo med retkemi imeli maski.




Moren van reć da mi j’ dobro došla i radi virusa, i radi mrzloga zraka. Ja, ma ja nisan imela pljosku da se malo zagrijen, a i da ju j’ Cigo imel sigurno ju ne bi podelil z manun, a bome ni ja š njin. Jedno uru vrimena smo se tresli na oprtomu, a onput smo seli va auto i smo se tresli va zaprtomu aš na Platak čera koda su dohajale kamikaze ke ni briga gre njin auto odozgora, je sneg, je zapuh, jedini cilj je bil dočepat se Platka. Pokle ure vrimena spusta ne na skijah leh z auton, dospeli smo na lokvarsko novooprto sanjkalište.


E, tamo se j’ već malo manje teško dihalo. Bilo j’ već zraka zmed jedneh i drugeh sanjkaši, ma, iskreno ću van reć mada sanjkat umen ja bin se spušćala leh jedanput. Zač? Ma ki bi ni mane, ni sanjki vrnul nazada uza onu uzbrdicu. No ako san ja lenoba, drugi nisu pa su se baš lipo zabavljali. Lipo su se zabavljali i si oni keh smo utaknuli va Fužinah.


Ljudi su šećali uz jezero, dečina su se sanjkala okolo jezera, a Cigo i ja smo spominjali mater dvemi ki su krenuli z auton nazgoru pa se fermali. Naravno da su fermali i nas, i načinili celu situaciju va središtu Fužin. Rekla san – obraći se kako god znaš i vozi doma, dosti mi j’ snega za danas. Nekako se j’ obrnul i prošli smo doma, a ja san po putu krulećega trbuha smiron mislela kako ni nikakakovo čudo ča ljudi nose plinsko kuhalo i kuhaju ča već kuhaju, nisan njin va padelu zagljedala. Ni čudo ni ča piju z iste boci aš kafići ni restorani ne delaju. Niš to ni čudo, kod ča ni čudno ni to ča smo mi vavek poznopak. Cela Evropa zaprta, leh mi oprti. A bogme ni ni čudo ča mi j’ mat kad san došla doma i rekla da san onako obučena bila čuđenje va svitu odgovorila:
– I ča j’ tu novoga?