S KAMIKA I MORA

Piše Slavica Mrkić Modrić: Kada srce vodi, mozak nima ča

Slavica Mrkić Modrić

Ilustracija volontera Crvenog križa / Foto Davor Kovačević

Ilustracija volontera Crvenog križa / Foto Davor Kovačević

Lipo j’ za videt so to zajedništvo i kako se čovik za čovika pojida. Va semu ovomu grdomu čoviku teplo okol srca dojde kad čuje da se j’ cela Lipa naša ujedinila va jednen cilju - pomoć onomu komu rabi.



Najprvo da van zaželin sretno Novo leto aš se va ovoj 2021. još nismo utaknuli. Da nan sen skupa bude bolje, da jedan drugomu budemo bolji i da se ovo ča j’ bilo va pasanomu letu nikada više ne ponovi. Ča se tiče ovoga da si međusobno budemo bolji, da smo na pravomu putu da tako i bude dokažuju silni ljudi ki su z cele Hrvaske šli na Banovinu pomoć ljuden i kraju pogođenomu potreson.


Lipo j’ za videt so to zajedništvo i kako se čovik za čovika pojida. Va semu ovomu grdomu čoviku teplo okol srca dojde kad čuje da se j’ cela Lipa naša ujedinila va jednen cilju – pomoć onomu komu rabi. Znan da će sad neki reć da smo si skupa mogli bit i malo organizaneji, ma kad srce vodi, mozak tu baš nima ča jako urdinat. Mnogi su se leh poseli va auto i šli, puni volje za pomoć i logično j’ da se j’ na Banovine načinila gnjeta. Ki’vo dan povedaju mi Kastafci ki su z dva puna kombija šli gore kako j’ se to skupa malo šlampavo organizirano, ma pomalo dohaja na svoje. Ča j’ i logično aš rabi vrimena da se se posloži.


Bitno j’ da ljudi imaju volju i želju, se drugo će pomalo doć na se. Povedaju mi i kako su ljudi tamo puni pozitive mada sede i spe spred zrušenoga življenja, kako se silno zahvaljuju na sakoj pomoći i kako njin osin krova nad glavun najviše rabi topla ljudska beseda i pogovor. Govore mi kako su, mada smrznuti od života na oprtomu, to duši pune tepline i dobrote. Povedali su mi još čuda toga, zmed ostaloga da su sreli puno ljudi z ovoga kraja ki su došli da bi pomogli. Od vatrogasci, preko člani HGSS-a, volonteri Crvenoga križa, do oneh ki su samoinicijativno došli va Banovinu – tu smo, recite ča rabi.




Z druge bande gljedan, naslišen na radio i čitan po novinah i na društvenemi platformami kako postoje i oni ki se va moderno vrime nazivaju »hejterimi«, a va neko bivše bi se reklo – grintavci. E, temin, neću reć da va jednomu delu nimaju pravo, ma bome va većen nimaju. Zaspraven mi najveć pači to ča ako dva blentavca načine šporkariju oni optuže seh, od oneh ki su šli pomoć do vrha državi. Pa, vavek med sto ljudi postoje i dva nečovika i ča sad rabi generalizirat. To ča deru po političaron, briga me aš to političaron dojde pod normalno ale kako bi se reklo – gre njin va rok službe.


Ono ča sigurno znan je da ni za kakovi soldi ovoga svita ne bin otela bit Andrej Plenković aš to ča se j’ tomu čoviku se izdogajalo va mandatu, to moraš bit kod stena da zduraš. Nona bi užala reć da saki čovik nosi svoj križić, a me par da šjor premijer na hrbatu nosi ne celi oltar leh i oltar i katedralu. Užala j’ ona reć i da Bog sakomu da unoliko kuliko misli da more nosit, pa si mislin kako su ti ljudi na Banovine, gljedano z te bandi, najveći snagatori.


Intanto, ne zamaran se z ten ča njurgavci i grintavci povedaju aš saki ima pravo reć ča misli, a na drugen je će to mišljenje uvažit ale ne. Da su ki’vo dan videli dve divojke ke su z Majskeh poljan došle va jedan rečki hostel, da su čuli njihovu priču i priču o njihovomu teškomu življenju, verujen da ne bi bili »hejteri« leh oni ki vole. Briga njih dve i za politiku, i za političari, i za predstojeći izbori. Ne zanima njih ni ki va njihovemu zavičaju skuplja poeni za predstojeći izbori, ki Banovinu koristi za kampanju, a ki ne, njin dven je najvažneje da ih ne trese, da ne pogibaju od straha kada će opet zalulat, da njin ni zima i da imaju za pojist, a i da ih »teta Vera«, sa onako mića i sitna zame va zagrljaj. Si smo mi ljudi, i sen nan rabi ljubavi.


Istina Bog, moja ju mat iskazuje na malo čudan način. Kad je o osjećajimi riječ ona je slon med porculanon, ma ja znan da j’ njeja ljubav i za me i za ostatak svita neizmjerna. Primjer – gljedamo film o 120 let Novoga lista. Muči, niš ne komentira, a kada j’ finil obrne se prama mene i govori:
– Zbilja me sagdere moraš osramotit pa i na televizije. Va filmu si normalni, leh ti trubila zeleneh vlasi.
I da ću njoj odgovorit, kad pogljedan ju i vidin da njoj suzi gredu. E, to van je moja mat – volet do besvijesti, ma to smatrat pod normalno. Morda bi od nje mogli ča navadit si oni ki Banovinu koriste za samopromociju.