Malo koja kuća domicilnih stanovnika otoka Raba nema negdje na rubu svoje okućnice jednu ili dvije smokve. Tako je naslijeđeno od starijih, i tako na ovom otoku ostaje. I mnoge kuće svake godine osuše par kilograma smokava, a suše se pred kućom, u dvorištima, na terasama, izložene suncu. Tako je otprilike od Velike Gospe pa – ovisno o godini, o vremenu – sve do početka jeseni i prvih kiša.

Koncem devetog mjeseca smokve su već osušene i spremljene za zimu, i od tada miruju do kraja studenog ili prosinca. Suhe ih se sada još ne jede, jer tek su za mjesec-dva potpuno spremne i najukusnije.

Upravo tada su čovjeku i potrebne, i uvijek ponovo su – iznenađenje. Svježe ih ljeti Rabljani nude i svojim gostima, jer domaći čovjek još uvijek turiste naziva gostima, a zimi ih suhe i složene u vjenčiće daruju bližima i daljima u obitelji, i prijateljima.

Na Rabu nema radosnih obiteljskih događaja i okupljanja – vjenčanja, rođenja, krštenja… – bez domaćih suhih smokava, domaće rakije i frita.

Barbatski način

U potpuno autohtoni rapski, još lokalnije barbatski način sušenja smokava uputila nas je vrijedna gospođa Katica Frankić iz Barbata, požrtvovna mama, baka i svekrva. Na novinarsku molbu samo je jednostavno rekla: »Dođi, sve ću ti reć.«

– Sve o sušenju smokava naučila san od moje dobre sekrve – svekrve, pokojne Zore, Zorke Frankić. Tako oduvik smokve sušin kako ih je ona sušila, po starinski, sve prirodno, na suncu, na svomu dvoru, na šežici – zidiću, u drvenim kašeticama, sažeto nas je u tu priču, koliko staru toliko i suvremenu, uvela srdačna gospođa Katica, naravno na našoj čakavštini, oko čega smo se odmah i prešutno usuglasili.

– Beremo ih kada su već polusuhe, jer kada je smokva puna, zrela, onda je za marmeladu, a kada se već na stupu – na stablu počne sušit, onda je za branje i sušenje. Pod stup se more stavit platno, pa malo stup streseš i one koje su već polusuhe same padaju.

Jutro prije posla to rade moji sinovi, a ja sve dalje nastavljan sama. Stavin ih u drvenu kašeticu, na sunce ispred kuće. Treba znat da se suše samo potpuno neoštećene, kompaktne smokve, i to samo one s pagulon – peteljkom.

Večer se smokve skupljaju i nose u kuću da po noći na njih ne pade rosa, a drugo jutro opet se nose van, na sunce. To traje nekoliko dana, tri, četiri, pet, ovisi koliko je potrebno. A kada smokve potpuno izgube zelenu boju, tada je sušenje završeno. To traje – neke su gotove, osušene, neke još ostaju na sušenju, a nove polusuhe se bere i stavlja na sunce.

Tako osušene smokve se skupi, a onda se ide po more, jer naše je more čisto. U velikoj zdeli se more zakuha, i kada proključa u njega se stavljaju smokve. Izmiješa ih se, i jednu minutu, pokrivene ostavi u tom kuhanom moru.

Onda se smokve zlije va sito da se dobro ocjede, a kad je to gotovo, stavi ih se u opranu drvenu kašeticu, na staru tanku plahtu. I s tom ih se plahtom u kašetici dobro zamota tako da nimaju vanjskih utjecaja, da na njih ne more doć nikakav insekt. Tako zamotane, smokve se ponovo stavlja nekoliko dana van.

Pod prstima

Pitamo: kako se zna kada je smokva spremna za konzerviranje, spremanje?

– To se osjeti pod rukom, pod prstima. Suha smokva ni niti tvrda, niti meka, a tako oprane i zamotane u kašetici u plahtu, nekad su gotove za dva-tri dana, nekad i četiri. Nakon toga se od smokava s lovorovim listom načine kobuli – vjenčići, a dosta ih se pusti i refuzo – i sprema ih se u vrićuš – platnenu vreću.

Dobro se sve skupa pritisnu i ostave u tamnom i hladnijem prostoru u kartonskoj kutiji, da bi kroz neko vrime bacile svoj šećer. U vrićuš idu zlatno-žute, a kad idu van pune su svoga šećera izvana. Tako spremljene uz lovor imaju fantastičan okus, ispričala je gospođa Katica starinski posupak sušenja.

Bez da je spomenula, znamo da sve to traje, da je sušenje smokava polagan i delikatan posao, da za njega treba strpljenja, pažnje i iskustva, a najviše ljubavi.

Pitamo je koliko puta smokva prođe kroz njezine ruke od ubiranja do skladištenja, a odgovor je: jako puno puta. Smokve se, naravno – uz sve spomenuto – svaki dan dok su na početku postupka izložene suncu treba rukama okrenuti da ih sunce osuši sa svih strana.

– Sve radin jednostavno, po domaći, kako su me naučili i tako ću radit dokle god buden mogla, zaključila je naša Barbaćanka odavno poznata po spremanju predobrih suhih smokava.

Njezino umijeće sušenja uz nju uče, i već znaju njezina djeca, promatraju i upijaju unuci, a kako su ukusne tako savršeno osušene smokve znaju mnogi koji su ih jeli.

Bogomdano podneblje

Riječi gospođe Katice sažimaju vjerojatno ono što o sušenju smokava misle, možda je bolje reći osjećaju, sve Rabljanke lijepih godina kojima je taj posao jednostavno dio svake godine.

– Sušenje smokava je za mene nešto posebno. I ljubav, i odmor i mir, i nostalgija, i ima za sve, i korist. Uživan u tome, to mi odmara i dušu i tijelo. Sušin ih za sve nas, za djecu i njihove obitelji, za njihove i moje prijatelje.

Radin i marmeladu od smokava s našin domaćin limunom, i to je zaista slastica, a nevjesta radi odličnu smokovaču. Kad neki domaći dođe, na stol stavin suhe smokve i rakiju. To je naš običaj obiteljski, ali i rapski.

Smokvu nam je dalo naše bogomdano podneblje. Smokva je nekada bila hraniteljica. Dica bi za vičeru dobila grozdić grožđa, fetu kruha i pet-šest smokav, a kad smo imali studente, uvik smo im slali i smokve.

Sušenje smokava je naša velika tradicija – svi smo s tim narasli i to naučili od naših starih. Posebno me veseli kad vidin da su ih i mlađi počeli sušit, da obrađuju vtove, kao i moja djeca, poručuje gospođa Katica.

Smokve su jedan od simbola Mediterana, a takvo obiteljsko sušenje smokava domaćice zapravo obavljaju kao usput, uz mnogo drugih poslova. No treba reći da na Rabu ima i tek stasalih smokvika oko kojih se trude mladi ljudi.

Uz ostalo, oni i u tome vide svoju budućnost, ali takvih je jako, jako malo. Treba, isto tako naglasiti kako su mnoge i mnoge smokve neobrane godinama. Najčešće one uz rubove parcela nekadašnjih rapskih vinograda, gdje propadaju i stabla i njihovi plodovi.

Do prije četiri-pet desetljeća i na ovom otoku – koji odavno pati od preizgrađenosti u turističke svrhe – suha smokva bila je jedini zimski slatkiš, da bi kasnije puno stabala ostalo napušteno. Danas u zimskim mjesecima nema ljepšega dara od vrećice ili vjenčića domaćih suhih smokava. Pa još ako ih je darivatelj sam, u suradnji s prirodom, osušio, onda si siguran da mu puno značiš.