Božićno je vrijeme jedno od najljepših razdoblja u godini kojemu se svi raduju. Kićenje bora, odlazak na polnoćku, darivanje, bakalar, sarma, pečenje i kolači svima su nam poznati božićni običaji i ugođaj.

Bez obzira na područje, Božić se u Hrvatskoj oduvijek obilježavao na poseban način. U potrazi za tradicijom i običajima slavlja Božića nekada ususret nam je izašla Dušica Kirinčić (82) iz Svetog Vida Dobrinjskog koja trenutno živi u Gostinjcu, a ispripovjedila je kako se Božić nekada slavio u njezinom domu te običaje kojih se prisjeća iz djetinjstva.

– Božićno vrijeme, advent, započelo bi na Svetu Katarinu. Tada bi počeli kantat i božićne pjesme, mi smo to zvali koledve, a koledvali bi od početka adventa do Trih kraji. U nas van se vavik kantalo aš je otac to strašno volil.

Svaki večer smo kantali »Rosna, rosna, košutice« ali najviše »Poslan bi anjel Gabrijel« i »Kad se duša s tilon dili«, ta je bila najglavnija, kazala je Dušica Kirinčić te naglasila da osim ča se kantalo, u vrijeme adventa najviše se j’ pripravljalo, a svaki dan išlo se je u Dobrinj na zornice, u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika.

Po škurom na zornice

– Na zornice smo šli saki dan. Bilo je to obavezno i svi bi morali poć. Sjećan se kad san bila jako mala da bi me otac stavil na ramena i na pet ur jutron, kad je još bilo škuro, od Svetoga Vida hodeć bi šli va Dobrinj.

Bila su to lipa vrimena, prisjeća se. Najviše se ipak pripremalo za Badnjak. Kako bi sve bilo spremno za Božić, toga su dana žene čistile kuću, pripremale jela i kolače.

– Za Badnjak se j’ najviše pripravljalo, kitilo se i peklo kruh i kolači, da sve bude parićano za Božić. Bil je to dan posta i za obed bi jili bakalar, a tu večer zamisile bi se fritule ke bi jili kad bi se lačni vrnuli s polnoćke.

Za Badnjak, kaže Dušica, njezina su braća išla po jelu u šumu i donijeli je kući. Našli bi je puno prije Badnjaka i znali su kamo će poć po nju, ma to niki drugi ni smel znat. Jelu smo kitili tu večer, sprid nego bi šli na polnoćku, kada bi svi šli hodeć va Dobrinj. Išla bi nas cijela četa, a nakon polnoće bi čestitali jedni drugima Božić ili drugi dan jutro na maši.

Na pitanje o ukrasima, Dušica se veselo nasmijala i rekla:

– To drvo smo ukrašavali s bombonicama, jabukama i delali smo razne ukrasi, orihi smo motali u zlatne i srebrne papiriće od bombona. Ukrasili bi ga koliko smo imeli. I jaslice bi bili načinili kako j’ ki znal i imel.

Od bumbaka bi napravili glavicu, ručice pomotali sa slamom i to bi tobož bil Isusić, a zipkicu bi bil napravili ki god muški ki j’ bil majstor, i tako bi bili stavili pod bor zajedno s mahovinon, objasnila je.

Božićno jutro na dobrinjskoj placi bilo je nešto posebno. Dobrinj, »bili grad posrid otoka«, kako kaže stara narodna pjesma, toga jutra postao bi pravo društveno središte cijele Dobrinjštine. Na dobrinjskoj placi okupili bi se vjernici iz okolnih raštrkanih sela koji su pješačili i po šest, sedam kilometara kako bi došli na slavljeničku božićnu misu.

Obitelj na okupu

– Dobrinjska placa je bila puna judi, bilo je kako da si prišal va najveću salu. Zo svih strana su se spuštali judi i svi su hodeli va Dobrinj. Kola su bila po placi, judi zo Klanica, Tribulja, Hlapari, Dobrinjci, Gostinjčari, Županjari, Vidari, sve naokolo.

Onda je bilo strašno puno judi, bile su vele familije, samo nas je bilo sedan dice u familiji. To van je bila jedna lipota, lipota! Za Božić se nije išlo u posjete susjedima i rodbini, već bi cijela obitelj toga dana bila zajedno na okupu, a slavilo se uz molitvu, pjesmu i veselje.

– Bilo je lipo aš su bile vele familije i celi dan bi molili i pjevali. Jeli su se rafioli, oni su bili najštimaniji u nas, a bila bi orehnjača, pogača, fritule, za obed juha i makaruni. Moja mat je bila prava majstorica u kuhinji.

Dica bi kao poklone dobivala bombonice, orihe i jabuke, a dobili bi i naranče. Njih va ono vrime ni bilo, ma naša je mama vavik okolo trgovala aš nas je bila puna kuća, objasnila je Dušica te kazala da je drugi dan, na blagdan Svetog Stjepana, u mjestu bilo pravo božićno veselje.

Drugi dan bi obahajali kuće. Od Božića naprvo do Trih kralji, susedi bi šli jedan drugomu u čestitanje. Tada su i muški hodeli od kuće do kuće i kantali. Najviše smo se spravljali u nas. Bilo nas je puno, a imeli smo kuću na samoj cesti i vaviki su k nami hodeli puno mladići i divojki.

Tako da smo u nas kantivali svaku večer, a moj otac je bil za te stvari i to je volel, prisjetila se te naglasila da i danas Božić slavi zajedno s obitelji.

– Za Božić se i danas obavezno okupi cela obitelj. To su obiteljski blagdani i najvažnije je da smo zajedno, zaključila je. Ove godine nažalost ne okupljamo se kao prije već se čuvamo. Ma ne ča je bolest, ona će pasat, nego ča je sve prazno, nema judi i to van je najtužnije!

Dušica zna pjevati »po starinski«

Dušica Kirinčić dugi niz godina bila je predvodnicom liturgijskog pjevanja u župnoj crkvi te se s velikim žarom i emocijom trudila da se pjeva »ča su negda pjevali, po starinski«. U tom duhu prisjetila se pjesama koje su se koledvale u božićno vrijeme, primjerice: Rosna, rosna, košutice, Poslan bi anjel Gabrijel, Križ teče po nebu, Bog se rodi Vitliomi, koledva Sveti Stipan, Pravil nan je vaš peteh, a pojedine nam je i otpjevala.

Rosna, rosna, košutice

Kadi si se narosila,
Tamo doli na dubravi,
Kadi rastu zlatne žice,
i srebrne podvezice…

Kad se duša s tilom dili

Oj nemila gorko cvili.
K njoj doleti anjel mili
što se dušo ne razdiliš…

Tri kralja jahahu

S onih sunčanih stran,
tri dara nošahu,
mir, zlato, tamijan.