Ljudi koji čuvaju ili se brinu i potiču duhovni život mnogih žitelja obično su rijetki među nama: često je jedan svećenik na nekoliko manjih mjesta ili je jedan u većem gradu, a ti veći gradovi kod nas obično su urbana mjesta s barem pet-šest tisuća žitelja.

Kada je riječ o manjim mjestima, onda se jedan župnik brine o žiteljima pet-šest naselja. Tako je i s Klenovicom gdje se u proteklih pet godina župnik, vlč. Pero Ljubičić (70), brinuo o duhovnom životu vjernika Klenovice, Krmpota, Ledenica, Donjeg i Gornjeg Zagona, Povila i Sibinja. Riječ je o crkvama sv. Margarete u Klenovici, Blažene Djevice Marije Karmelske u Ledenicama, sv. Jakova u Krmpotama, sv. Magdalene u Povilama i sv. Antona Padovanskog u Zagonu.

U Klenovici, iskonskom mjestu ribara, sv. Margareta zaštitnica je žitelja, posebice ribara, za njihov »blagoslovljen izlazak na more i sretan povratak«, kako se govori u molitvi upućenoj toj kršćanskoj mučenici.

Zanimljiv životopis

Zanimljiva je životna priča i put Pere Ljubičića, koji je rođen u mjestu Busovači u središnjoj Bosni i Hercegovini, i to kao prvo od jedanaestero djece, a na njegovu vjersku usmjerenost i osviještenost, osim roditelja – kako pripovijeda – utjecali su i fratri u toj sredini u kojoj je odrastao.

Nakon osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja odlazi u klasičnu gimnaziju u Suboticu, gdje je bio smješten u tamošnjem internatu, a u školovanju ga materijalno podupire stric. Nastavlja studij teologije, a nakon tri godine na tom studiju dobiva poziv za služenje vojske: – Mislili su da ću, valjda, po povratku prekinuti studij teologije?! – govori vlč. Ljubičić.

Uz služenje vojnog roka vezuju se i neke anegdote.

Ne psujte, došao je pop!

– Služio sam vojsku u Kruševcu, i to punih petnaest mjeseci. Nakon početne obuke dobio sam mjesto u meteorološkoj postaji. Od sportova bavio sam se odbojkom i nogometom. Jednom smo igrali, mi vojnici iz Kruševca, sa suparničkom momčadi niške vojne oblasti.

U jednom trenutku gubili smo 13 naprama 11, a jedan iz mojih redova, neki časnik, poviče naglas: – Hajde, gdje ti je sad tvoj sveti Ante da nam pomogne? – govori, sjećajući se tih dana, svećenik Ljubičić.

– Ljudi na razne načine pokazuju svoj respekt i vezanost uz vjeru. I oni koji dolaze u crkvu na molitvu i oni koji ne dolaze moliti se – govori vlč. Ljubičić. – Primjerice, više puta kada bih došao među ljude u kakav javni objekt, restoran ili gostionicu, pogotovo među ljude koji su, možda, malo popili i koji su poznati kao bogopsovači, odmah bi se začulo: – Nemojte, nemojte psovati! Došao je pop!

– Prvu službu imao sam u Derventi, i to 17 mjeseci. Zatim odlazim u Njemačku, u Osnabrück, gdje provodim služeći kao župnik deset godina i 5 mjeseci. To je tek početak moje službe u Njemačkoj.

Odlazim tada u Bayern gdje služim punih 30 godina! Bilo je to u dvjema župama u okolici Münchena, i to među njemačkim stanovništvom, od kojega je većina radno sposobnih bila zaposlena u proizvodnji automobila marke audi. Bilo je i naših ljudi, ali je većinom to bio pastoralni rad s Nijemcima.

Nakon toga dolazim u Klenovicu. Pet godina živim s ovim ljudima i mogu reći da sam zadovoljan svojim postignućima na polju vjere. Nikoga ne treba prisiljavati na okretanje vjeri ili od nje. Ljudi su u duši dobri.

Treba samo poticati te njihove dobre strane. Eto, u pet godina više sam krstio odraslih nego novorođenih žitelja ovoga kraja. Vidi se, nikad nije kasno. Mladi u ovom vremenu imaju mnoge uzgredne preokupacije, mnoge izazove suvremenog svijeta i života.

Ali, eto, možda i oni, kada budu u zrelijim godinama, dođu nekom novom svećeniku – zaključuje pitanjem i nadom klenovarski svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, vlč. Pero Ljubičić, koji nakon godina služenja u Klenovici i okolici odlazi opet u Njemačku, a nasljeđuje ga vlč. Jakov Filipović, također svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.