Tiha oaza

Donja Klada: U ovoj se uvali lako poigrati skrivača s 21. stoljećem

Biljana Savić

Foto: V. KARUZA

Foto: V. KARUZA

Ribarsko je to mjestašce, dvadeset i nešto kilometara južno od Senja, a prije trajektnih pristaništa za Rab i Pag, koje se posljednjeg desetljeća pretvorilo u tihu turističku oazu. Srećom nerazvikanu



Kad prvi put kreneš u Donju Kladu, nikako ne možeš znati gdje si krenuo, a ako ništa o ovoj podvelebitskoj uvali dosad nisi čuo, ni slutiti ne možeš gdje ćeš doći. Jer, Donja Klada predivna je, poput, primjerice, puno zvučnijih Zavratnice ili Klenovice, ali to ne možeš vidjeti na prvu, jer se s magistrale ova uvala ne vidi, a što je još važnije, iz nje se ne vidi magistrala, ne čuje promet i čovjek biva pošteđen pojma o prometnici, užurbanosti svakodnevice, biva pošteđen pojma o vremenu i nekim uobičajenim sastavnim dijelovima svakodnevice, kao što su kupovina u trgovini ili kava u kafiću; zauzvrat čovjek dobije blagodat stapanja s prirodom, morem, ali i vrati se pola stoljeća unatrag.


Jer, u Donjoj Kladi ne postoji ni jedan jedini trgovački ni ugostiteljski objekt.


No, ako je posjetite kao putnik nenamjernik, doznat ćete to tek nakon avanture spuštanja u uvalu, uskom, zavojitom i nepreglednom cesticom dugačkom četiri kilometra. I tako, dok se spuštate, čini vam se da idete nigdje, to traje i traje…
A, onda, napokon – Klada.


Nema čega ima




Ribarsko je to mjestašce dvadeset i nešto kilometara južno od Senja, a prije trajektnih pristaništa za Rab i Pag, koje se posljednjeg desetljeća pretvorilo u tihu turističku oazu. Srećom nerazvikanu, iako je Klada sve više turističko naselje, jer desni dio uvale čine uglavnom kuće vikendaša, dok na sredini uvale ima nešto domicilnog stanovništva, Klađana, koji ovdje žive cijele godine, navečer bacaju mreže i love ribu što Donjoj Kladi, stalno ističemo Donjoj jer iznad magistrale postoji i Gornja Klada, daje posebnu draž. A, i novije generacije daju sve od sebe da se kladski način življenja zadrži, što im itekako polazi za rukom.


Čim se spustite u uvalu, doći ćete na glavnu rivu. Iako je mala, glavna je i središte je uvale, a tu je špica, uvečer se peca, sjedi na klupici i druži, nešto kao mini trg, a koliko god na njemu bilo djece, ribolovaca i gostiju, uvijek je, kao i u cijeloj uvali, gotovo pa sablasno tiho – svu ciku djece, smijeh gostiju i domaćina nadjača pjev zrikavaca i more čije struje znaju biti zvučne i prilično glasne u podvelebitskom kanalu.


Foto galerija: Donja Klada: Skrivena oaza Foto: Vedran Karuza


Tu kod glavne rive i na trgu je i kapelica i crkvica Franje Asiškog. Tu je i takozvana gradska plaža, šljunčana, koja je posjećenija od one druge koju ćemo kasnije, kao šećer na kraju spomenuti. Da spomenuti, u nebesa ćemo je vinuti, onako malu i lišenu ikakvih sadržaja, suncobrana, ležaljki, tuševa, mjesta za presvlačenje i dakako beach bara i ičega tome sličnoga.


Ako u Kladi provedete samo jedan dan, osjećat ćete se neobično nakon što se popnete na prometnicu i već nakon nekoliko sati boravka u ovoj uvali dolazak na magistralu bit će vam šokantan povratak u suvremenu civilizaciju.
Ako u Kladi ostanete nekoliko dana, u Senju ćete se osjećati kao na Manhattanu, bit ćete zbunjeni gradskim životom, zapravo velegradskim. A u Senj ćete možda morati, jer, kao što smo rekli, u Donjoj Kladi nema nikakvog trgovačkog ni ugostiteljskog objekta.


Dok ne prifali


Prije nekoliko godina bio je tu jedan Loparanin sa štandom za piće – pivo, gemišt, sokove i kavu, ali brzo su ga Klađani potjerali, oni vole retro. Retrica je, uz prirodnu podvelebitsku ljepotu, glavno obilježje Klade. Treba doživjeti da vam kruh svakoga jutra vozi kombi senjske pekare. Zatrubi na ulazu u mjesto, još dok se spušta u uvalu i ima nekoliko punktova na kojima staje, dok ne obiđe cijelu uvalu. Cestica kroz uvalu je toliko uska da nema nikakve šanse da se mimoiđu dva vozila, koja ionako rijetko nailaze, a kad se susretnu, snalaze se kako znaju i umiju – rikverc, proširenje… Dakle, kruh, burek, krafne, peciva, buhtle…, sve to stigne ujutro, a oni koji vole duže spavati uvijek mogu zamoliti susjeda da im nešto kupi.


Najjača je retrica kombi koji nekoliko puta tjedno stiže iz zadarskog kraja, a dovozi svježe voće i povrće. Vozaču možete naručiti novine, cigarete, lijek, a prodat će vam i rakiju, vino i maslinovo ulje, sve domaće u identičnim plastičnim bocama. Ovaj kombi dolazi uvijek predvečer, a u predvečerja kad on ne dolazi, dolazi drugi, kome se djeca najviše raduju – onaj sa smrznutim proizvodima – dakle sladoled, smrznuto voće i povrće. Vijuga i svira uskom kladskom uličicom, a djeca za njim bosonoga trče gužvajući u rukama novčanice. To je Klada.


Domicilno stanovništvo i gosti koji tu borave više dana spežu ponesu sa sobom – od začina, mesa, kave, mlijeka do toaletnog papira. A, kad nešto prifali bez čega se baš ne može, odjeneš čistu odjeću pa pravac Senj ili Sv. Juraj. Jer, Klada je mjesto u kojemu danima budeš u flekavoj majici i šećeš u njoj po mjestu, u donjem dijelu kupaćeg kostima, raščupan, bez šminke, skoro pa gol. Klada je mjesto u kojemu se danima ne pogledaš u ogledalo.


Izležavanje u raju


Iako navečer svi sjede na terasama kuća i apartmana, roštiljaju i razgovaraju, ne čuje se ništa osim prirode i djeluje ti da si sam u toj uvali na koju je i HEP zaboravio, pa je rasvjeta slaba, na radost i veselje sviju.
A, sad ona »druga« plaža. Mocunik. Na kraju je uvale i nema ničega na njoj, dakle ničega, a ispred nje je more tirkizno plavo zbog kontrasta od bijele goleti Golog otoka u kojega gledate preko puta. Tu i tamo netko dođe na tu plažicu, iza nje nema kuća, pa djeluje posve izvan civilizacije, trebalo bi joj srediti kamenje da se lakše može izležavati u tom raju, ali ona je i ovakva, dok vapi za sanacijom, najljepša i bez konkurencije.


– Tinejdžeri i omladina nisu upoznati od agencije gdje dolaze i može im se ne svidjeti ovdje, ali za mene i vas ovo je vrh, lijek za dušu i tijelo, kaže mi Bruna koju sam zatekla taman kad se vraćala s Mocunika.


– Ali, meni je tu bilo lijepo ljetovati i kad sam imala dvadeset i koju godinu, govorim joj.


– Jooojjj, meni je bilo grozno. Kad me muž prvi put dopeljao, pitala sam ga »što je ovo«, ali s vremenom sam zavoljela Kladu i stalno dolazim, kaže Bruna.


Ivan Amančić, umirovljeni pravnik iz Zagreba, inače porijeklom iz Jablanca, također je dolazio s jutarnjeg kupanja na Mocuniku. On i njegova supruga u Kladu dolaze od 1961. godine, jer gospođa je u Kladi i rođena, no nije htjela pred kamere, pa smo riječ prepustili gospodinu.


– Sviđa mi se mir, ne fali mi kafić, tu kupimo kruh i povrće, a ostalo kupimo u Senju. Jedini problem tu je cesta koja će kad-tad popustiti. Senj ništa ne ulaže u Kladu, oni samo daju građevinske dozvole da ljudi grade i ispod ceste i pitanje je vremena kad će ona popustiti, ukazao je na problem Amančić.


A mi smo na problem brzo zaboravili, omamila nas je aromaterapija kadulje i ružmarina, a zaglušio pjev zrikavaca.


Za one koji dođu prvi put – obnoć, kad pred vratima čujete korake, ne bojte se, nije to nikakva žena u štiklama ni kakav nezvani gost – to su tek srne i divokoze, koje se svaku noć spuštaju u ovo mjestašce, jer očuvana priroda Klade još je uvijek njihovo stanište.