Kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine, bio sam jako ponosan. Spletom životnih okolnosti i posla koji radim toga dana sam se zatekao u Bruxellesu. Nakon što smo izašli iz aviona i krenuli na carinsku kontrolu, razvrstavalo nas je u dva reda.

U jedan red građani Europske unije, a to smo mi, prolazili smo bez ikakvog beda, a carinici i policajci su nam govorili »Dobar dan«, baš tako »Dobar dan«. Da nam uljepšaju ulazak u punopravno članstvo. S jedne strane osjećao sam se kao ona ekipa koja je nosila drugu Titu štafetu na Dan mladosti, a s druge strane mi nekako nije bilo dobro kada sam pogledao onaj drugi red u kojemu su ljude detaljno pregledavali carinici i policajci mrkog pogleda jer je riječ o noncitizensima EU-a. Meni su se činili pljunuti mi, ali što ćeš, život je takav.

Dosta ekipe koju znam nije bila sretna što smo ušli u europsku zajednicu naroda. Smetalo im je što nije bilo referenduma, oni pametniji su pričali o demokratskom deficitu i europskoj birokraciji koja je bila sama sebi svrhom, o dominaciji Njemačke i Francuske koja će uništiti manje zemlje.

Ekipa koju uglavnom ne znam naricala je o gubitku krvlju stečenog nacionalnog suvereniteta, o tome da smo opet kao guske u magli ušli u novu tamnicu naroda nakon što smo taman izašli iz jedne, o opasnostima globalizma koji će uništiti naše temeljne tradicijske vrijednosti… Meni je unatoč svemu tih nekoliko dana u Bruxellesu bilo lijepo. Kao i svakog drugog provincijalca iz tamo neke male zemlje opčinile su zgrade europskih institucija, ljubaznost ljudi koji su tamo šljakali za velike plaće, opčinila me kvaliteta belgijskog piva, ali i brojnih kebabdžinica u kojima si za dva i pol eura mogao pojesti pristojan obrok i sresti onu ekipu iz drugog reda na carini koju su policajci gledali mrko i detaljno pregledavali.

Za razliku od mnogih koji ne vide prednosti ulaska u Europsku uniju, ja ih vidim i sve ove godine trubim da što smo mi tako mali mogli napraviti nego priključiti se civiliziranom svijetu i sreća je naša da su nas htjeli u svom društvu. Pa kao ponosni Europljanin navodim brojne projekte koje nikada ne bismo napravili da nam nije europskih fondova, od Pelješkog mosta na državnoj razini do art kvarta u prostoru bivšega »Benčića« u Rijeci. Priroda mi je takva da nisam euroskeptik, a moja uvjerenja nisu se promijenila ni nakon što su Britanci izvoljeli izaći iz europske obitelji.

A onda je došla pandemija koronavirusa. Čim su krenule čarke i previranja među europskim zemljama oko cjepiva, kontao sam neka nas u EU-u jer ćemo tako lakše nabaviti ta cjepiva jer tko bi nas same ozbiljno uzeo s četiri milijuna ljudi u pregovorima oko broja doza. A onda sam progledao, zahvaljujući Kurzu, da prostite, Sebastijanu Kurzu, austrijskom kancelaru. On je prošli tjedan sazvao konferenciju za medije na kojoj je žestoko kritizirao raspodjelu cjepiva protiv COVID-19 u Europskoj uniji.

– Sama Austrija još nije pretrpjela štetu kod isporuka cjepiva. Međutim, države poput Bugarske ili Latvije su u nepovoljnom položaju. Nije fer što će Nizozemska dobiti više cjepiva od Hrvatske. Ako se ovaj razvoj događaja nastavi, Malta će, naprimjer, do kraja lipnja dobiti tri puta više doza cjepiva po glavi stanovnika od Bugarske. Nizozemska će također imati povlašteni tretman te će dobiti dvostruko više cjepiva od Hrvatske, upozorio je Kurz.

Austrijski mediji otkrili su da su prema isporučenim dozama cjepiva najveće dobitnica Njemačka i Malta, a najveće gubitnice zemlje jugoistočne Europe i Baltičke zemlje. »Izračunato je da je Latvija do sada dobila 62 posto manje doza cjepiva nego je planirano, Bugarska 59 posto, a Hrvatska 27 posto. Budući da je vrag odnio šalu, šest premijera, među kojima je i ovaj naš, pisalo je dragoj Ursuli i dragom Charlesu (predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća op.a.) kako bi upozorili na nejednakost pri raspodjeli cjepiva.

A ja sam nekako u isto vrijeme razmišljao kako mi je prisjela ona briselska piva, prisjeo mi kebab, prisjelo mi što branim punopravno članstvo, prisjelo mi što sam se nakon toliko godina od onog osmijeha i pozdrava »Dobar dan« ponovo našao u drugom redu s mrkim policajcima i carinicima. Hvala, Kurzu, Sebastianu, da njega ne bi, ništa od toga ne bih skontao.