Da se u Gorskom kotaru može živjeti od prirode i u suradnji s njom, poznata je činjenica. Problem je samo u tome što su mnogi na nju – zaboravili.

Među njima sigurno nije Vesna Dokić, Mrkopaljka koja posljednjih desetak godina na zemljištu svoje obitelji smještenom na Zagmajni ima svoj mali »vrt čuda« u kojem uzgaja »sve živo« pa joj, kaže, odlazak u trgovinu često i nije potreban, a zahvaljujući darovima goranske prirode na stolu je svakog dana nešto potpuno svježe, tek koju minutu ranije ubrano iz vrta.

Sto posto čisto

»Pa nama je čest i normalan doručak da iz obližnjeg šumarka donesem vrganje, lisičarke ili neku drugu jestivu gljivu, iz vrta uzmem kapulu, češnjak ili neku salatu, ako treba, svemu dodamo i jaja i evo ti odličnog doručka, pa i ručka, a ako se hoćeš zasladiti, mogu se napraviti i palačinke od borovnica.

Sve je to iz našeg vrta u kojem smo zasadili jako puno toga – krumpir, fažol, mrkvu, celer, ciklu, češnjak, kapulu, peršin, tikve, mahune, lubenice, krastavce… ali i voćke kao što su jabuka, vinogradarska breskva, trešnja te puno cvijeća i bilja od kojeg radim čajeve od, primjerice, trputca, bazge, stolisnika, gospine trave, majčine dušice, gloga…

I sve je to uzgojeno bez špricanja i bez ikakvih umjetnih preparata pa niti jedne godine nisam imala zlatice, puževe, ni bilo koje druge nametnike. Sve je baš sto posto čisto i, kako se to kaže, ekološki.

Vesna snimljena pred 44 godine na Zagmajni. Na prostoru iza njezinih leđa sad je velika šuma jela

Uz mene i mog supruga ovim se darovima prirode koriste moji roditelji Anka i Rudolf Kruljac, kao i naše kćeri koje žive u Vratima i na Krku, Jelena i Branka te njihove obitelji od kojih su nam, logično, najdraži unuci Luka, Karlo i mala Saša.

Riječ je o 5.000 »kvadrata« obiteljskog zemljišta na kojem smo radili od djetinjstva kad nam je ovdje bio krumpir i sjenokoša.

Sestra Danica i ja 1977. godine zasadile smo jele koje su danas već jako visoke i štite cijeli ovaj prostor s jedne strane, a s druge smo strane 1991. godine suprug i ja s našim kćerima zasadili jele, pa smo sad okruženi i zaštićeni šumom, a zbog divljih svinja posvuda smo postavili i čvrste drvene ograde koje zasad odlično štite«, govori Vesna koja, prisjećajući se trenutaka kad su odlučili urediti vrt, kaže:

Pola dana posla

»U Mrkoplju imamo stan, a meni je ovaj dio naše zemlje drag još od djetinjstva pa smo ja i suprug odlučili tu urediti vrt. Da bismo to realizirali, doveli smo nekoliko kamiona zemlje i ogradili prostor te krenuli u sadnju svega što u ovim klimatskim uvjetima može rasti.

Danas na mjestu gdje je slikana 1977. na traktoru

Posla je bilo puno, tim više što ovdje nema vode pa je treba dovoziti, ali smo vrlo brzo imali i jako dobre rezultate pa nas je to motiviralo da širimo vrt. Ja sam tu svaki dan od proljeća pa do prvih snjegova i svaki dan radim po, otprilike, pola dana.

Suprug dolazi vikendima i na njega otpada onaj fizički teži dio poslova. Ma – bila bih ja ovdje i cijelu godinu da smijemo napraviti kućicu u kojoj bismo živjeli. Pet kokoši, jedna koza i dva psa, i meni i Banetu ništa više ne treba«, zaključuje Vesna svoju lijepu priču o suživotu s prirodom.

Dvostruki aršini za gradnju

»Jedini mi je problem što na svom zemljištu ne mogu sagraditi čak ni manju kućicu ili vikendicu jer je ovo, tako su nam rekli odgovorni u Delnicama, zaštićena zona zbog ptice pastirice. To što ja ne bih tu imala ni struju, ni vodu niti bih bilo komu smetala, njima je nebitno.

No dobro, zakone treba poštovati, ali mi onda nije jasno kako samo 300-400 metara dalje može postojati objekt Biatlonskog centra Zagmajna i gradi se nova velika zidana kuća mjesnog Lovačkog društva. Oni smiju, a ja ne? Kako to?«, pita se Vesna.