Jesu, u Rijeci su arhitekti deficitarno zanimanje. Nedostaje nas. Samim time jasno je da ne stoji sve češća fraza o Rijeci kao gradu koji nestaje. Nedostatak ljudi moje profesije znači da se u gradu – gradi. Čemu uostalom na mnogim mjestima i sami možemo svjedočiti.

Moramo priznati – zatekla nas je svojim razmišljanjem. Dora Perković, iznimna mlada osoba, jedna iz najmlađeg naraštaja riječkih arhitektica i njihovih muških kolega. Zatekla nas je jer smo i sami u jednoj velikoj mjeri žrtve defetističkog vala koji je zbog niza razloga ove godine zapljusnuo Hrvatsku. Posebno Rijeku koja je uz sve COVID-nevolje pretrpjela još i krah EPK-a. Naizgled, jako se teško uz spomen Rijeke pronalazi bilo što pozitivno. Još manje optimistično.

Foto Damir Škomrlj

– Niz je razloga zbog kojih se Rijeka doživljava u negativnom kontekstu, no moj pogled na svijet očigledno prolazi kroz ružičasti filter tako da u pravilu uočavam one točke grada koje mogu bez većih problema postati mjestima promjena. Čitav život putujem, treći sam razred srednje škole provela u Teksasu, u gradu Chorpus Christi nedaleko od meksičke granice, studirala sam i diplomirala u Zagrebu te na Politecnico di Milano, da bih jako zanimljive utjecaje, ne samo iz domene moje profesije nego iz svih sfera života, upijala u Maroku, New Yorku te posebno u Japanu. A kad sve to svoje iskustvo preslikam na određene riječke probleme, uviđam da je Rijeka grad iznimnog potencijala za privlačenje čitavog niza djelatnosti koje bi upravo ovdje, kod nas mogle polučiti jako dobre rezultate.

Kozmopolitsko središte

S arhitekticom Perković razgovaramo u njezinu uredu, ujedno sjedištu tvrtke DIPI studio što se uz arhitekturu bavi i urbanizmom te promišljanjima dizajna u ulici Dolac. Riječ je o stanu nešto većem od 100 “kvadrata” uređenom u Venecijanskoj kući, koja u sebi, baš kao i dijelovi životne priče arhitektice Perković, donosi nakanu pretvaranja Rijeke u kozmopolitsko središte. Uz njezin studio tu je i ordinacija dentalne medicine, a preuređenjem, minimalističkim, nastojalao se u cijelosti sačuvati elemente koji su je definirali i prije više od 130 godina kad je nastala. Bijeli zidovi, sjećanje na “terac” koji je prekrivao podove i naglašeni utjecaj pune cigle što svoj toj jednostavnosti daje potrebnu vizualnu dinamiku.

– Rijeka zbog karakteristika razvoja unatrag stoljeća i pol donosi čitav niz urbanih konflikata. Kako nam je poznato, nevjerojatna je u tom razdoblju bila promjena političkih sustava, kao i utjecaja država koje su dominirale ovim prostorom tako da na mnogim mjestima uočavamo nevjerojatne, kontradiktorne sudare pojedinih stilova. Primjerice, u svim gradovima svijeta središnja gradska katedrala dominira prostorom. Ili je samostalno smještena na uzvisinama ili je na najvećim gradskim trgovima. Što pronalazimo u Rijeci? Katedralu sv. Vida potpuno skrivenu okolnim zgradama, na mjestu gdje se “tuče” za primat sa – zatvorom! Vrlo sličnu priču pronalazimo i na Žabici, gdje je dvorišni prostor Kapucinske crkve naglo odsječen kako bi se dobilo na prostoru za također krajnje neobičan – autobusni kolodvor. Idemo li dalje kroz gradske četvrti, nailazimo na razne faze industrijsko-lučkog razvoja, danas u velikoj mjeri napuštene, s kojima se desetljećima ne zna što učiniti, pojašnjava svoje viđenje Rijeke Perković.

SIMULACIJA KANTRIDA

I taman kad pomišljamo kako će krenuti jedna od onih tako uobičajenih jadikovki, garniranih i pojedinim političkim predznacima, kako je Rijeka vizualno i sadržajno promašena bez mogućnosti popravka, naša sugovornica izranja s – poticajnim stavovima.

– Zbog svega navedenog, Rijeka je specifičan grad koji mi sami takvim ne želimo doživljavati, nego nam ga moraju približiti stranci. Sudjelovala sam u izradi scenografije u američkoj produkciji, za pilot serije “Dark Tower” Stephena Kinga koju je upravo ta “konfliktnost prostora” dovela u Rijeku. Sjetimo se uostalom i serijala “Novine” Dalibora Matanića u kojem je riječki urbanizam jedna od “glavnih uloga”. Jasno je, naravno, da Rijeka traži i treba reinterpretaciju, ali da je kao polazna osnova jako zanimljiva, jako dobra i potentna, svakako jest, pojašnjava nam svoje viđenje grada Dora Perković.

Raskoš talenta

U svojim je dosadašnjim radovima, uz urbanistička promišljanja koja još uvijek nisu došla do realizacije, pokazala svu raskoš talenta. Bilo da se radi o nekoliko specifičnih obiteljskih kuća od kojih se one na Grbcima i na Pulcu ističu hrabrošću arhitekata i investitora, tako i u čitavom nizu redefiniranja, dizajniranja interijera što je također omiljena djelatnost mladog studija. Da, istinski mladog što izaziva i nemale doze čuđenja. Zapravo iziskuje čestitke zbog hrabrosti. Nije, naime, uobičajeno, a kad to kažemo referiramo se prvenstveno na hrvatske prostore, da osoba u dvadesetim godinama života otvara svoj ured.

– Ne vidim baš ni jedan razlog zbog čega to ne bih učinila. Rekla sam vam – Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Politecnico u Milanu završila sam do 2014. godine. Uslijedio je rad u dva riječka arhitektonska studija, koja su također vodili mladi arhitekti, tako da sam se 2018. godine bez ikakva straha odlučila na otvaranje vlastitog ureda. Ne da se nisam bojala, jedva sam tako nešto čekala kako bih se do kraja mogla, nesputano, autorski izraziti. Uz nas troje, u uredu radi i organizator posla zahvaljujući kojem se mi možemo u cijelosti posvetiti onomu u čemu smo najbolji. Uostalom, ma koliko mi to u “političkom” smislu ne primjećivali – Rijeka raste.

Pogledajte, primjerice, Studentski grad na Trsatu, baš kao i izgradnju većih ili manjih stambenih jedinica, primjerice na Kantridi ili na Martinkovcu. Tu je i kompleks Benčić. Posla za arhitekte ima poprilično. K tome po prirodi sam osoba koja se – ne boji. Suprotno, uživam u izazovima. Žao mi je što se promjene ne potiču brže, što se grad ne otvara prema hrabrim investitorima, ljudima koji bi s nama, riječkim urbanistima i arhitektima donijeli toliko željene promjene, pojašnjava Perković.

I jasno daje do znanja kako je kroz posao vodi potpuna posvećenost, ona tako moćna umjetnička strast. A kad osoba strasno voli svoj posao, strah je potpuno nepoznata kategorija.

– Naprosto uživam u velikim idejama, obožavam participirati u velikim transformacijama i nikada ne mislim kako je nešto – nemoguće. Dapače, mislim da je sve moguće, posebno u preobrazbi Rijeke. Ne volim kad je izgovor za nečinjenje – strah od promjena. Jer, kako sam pojasnila i u prijašnjem dijelu razgovora – sve je moguće. Mora se samo krenuti. A kad se to učini, uvijek se stiže do cilja, inspirira nas stavovima Perković.

Stadion Kantrida

I otvara prostor za razgovor o Kantridi. U svojoj najranijoj profesionalnoj aktivnosti samostalno je projektirala – stadion Kantridu! Bilo je to u onom arhitektonski polemičnom vremenu kad se najavljivala ekspresna izgradnja novog stadiona prema, istina ne unikatnom nego tipskom, rješenju talijanskog arhitekta Gina Zavanelle.

– Mjesto gdje se nalazi stadion Kantrida jedno je od meni apsolutno najdražih i najimpresivnijih na čitavom riječkom prostoru. Uvijek kad prolazim tim dijelom grada, stanem i uživam u svim elementima prostora. Od nevjerojatne vertikale stijena do otvorenosti moru tog prostora. Iznenađenje koje se otkrije kada se sasvim približite rubu stijena uistinu je jako inspirativno. Upravo zbog svega, samostalno sam željela ponuditi svoje viđenje nove Kantride. Radila sam na tome puna tri mjeseca, u svakom svom slobodnom trenutku.

A ono što je realizirala sasvim joj je sigurno ulaznica u srca svih onih koji vole “Rijeku”. Stadion je moderan, kapaciteta 15 tisuća gledatelja, pokriven. I to kako! Nosači krova su stilizirani lučki kranovi, njih 20, čime se novi stadion direktno nadovezuje na povijesne artefakte od kojih je Rijeka stvarana, baš kao i na svoje neposredno susjedstvo. Stadion Kantrida je u interpretaciji Dore Perković “nastavak niza”. Detalj na koji je posebno mislila je zaljubljenost posjetitelja Kantride u njezine – stijene. Upravo stoga, na području nekadašnje D tribine, Perković je otvorila prostor kako bi stijene, baš kao nekada, bile dominantnom vizurom. S druge strane, stadion je otvoren i prema morskoj vizuri što mu je također oduvijek bila jedna od karakteristika.

– Na neki način upravo je moja kreacija nove Kantride pokazatelj kako u cijelosti doživljavam arhitektonsku reinterpretaciju čitava gradskog prostora. Rijeka je svoj najznačajniji rast doživjela kao industrijski i lučki grad. Od toga ne da treba bježati, to treba sačuvati u interpretaciji koja uvažava moderna vizualna stremljenja kao i uvažavanje novih materijala. Iako se arhitekte često potpuno nepotrebno doživljava kao ljude koji su prije svega posvećeni vizualnoj komponenti rada, istina je da svaki dobar arhitekt krajnji proizvod doživljava kao optimalnu kompoziciju estetike i funkcije. Nama je u radu funkcionalnost prostora jednako važna kao i njegova vizualna komponenta, pa je tako predviđen i čitav niz prostora unutar stadiona Kantrida koji bi živjeli dinamičnim, svakodnevnim životom, ne samo u one rijetke dane odigravanja utakmica, sugestivna je Perković.

Način života

A upravo u dijelu razgovora o Kantridi dotakla se i jednog problema o kojem se sve više razgovara: refleksijama globalizacije.

– Nisam nikakav gorljivi antiglobalist, ali, vratimo li se Kantridi, moj je stav da tamo moraju biti ugostiteljske radnje i drugi prodajni prostori koji bi bili refleksija primorskog načina života kao i njegove obrtničke tradicije. Naravno, reinterpretirane na moderan način. Činjenica je da se mega trgovački centri, u kojima se ne reflektira baš ništa od lokalne tradicije, mogu nalaziti bilo gdje na svijetu.

Uostalom, da se, bez velikog elaboriranja, osvrnem na dva velika riječka trgovačka centra, moram zaključiti kako svojim oblikovanjem potvrđuju nevaloriziranje konteksta unutar kojeg se nalaze. Ne, ne želim da buduća, nova Rijeka “copy-pastea” takva rješenja, želim da ponosno svoju povijest prenosi u budućnost. Uostalom, pogledajmo paviljone tržnice, pogledajmo lučka skladišta, pogledajmo sve te specifičnosti nastale kroz vrijeme, pa ako netko ima iz čega učiti, u što se ugledati, onda je to svakako riječka arhitektonska scena, dosljedna je Perković.

A kad se do kraja iskorači u tu spominjanu budućnost, nailazi se i na ekološki maksimalno osviještenu mladu osobu.

– Ni u razmišljanju o ekologiji nisam sklona biti dio trenda koji danas sve povezuje s tim procesom. Rijeku želim znatno zelenijom, želim da se biljni svijet pojavi na što je moguće više mjesta, pa tako i na onima gdje ga možda najmanje očekujemo kao što su to krovovi stambenih objekata. Na taj način ne samo da bi se pojačala ekološka komponenta već bi grad dobio nove slike i nove boje. Kada su pak sami materijali i proces gradnje u pitanju, potrebno je prilikom iste stvarati što manje građevinskog otpada, građevinski materijal pravilno skladištiti i reciklirati, graditi objekte kojima će se minimizirati potrošnja energije u svakom smislu. Održiva je arhitektura svakako u središtu mog razmišljanja i smatram da moramo postati svjesni trenutka u kojem živimo te misliti i na buduće generacije i svijet kakav im ostavljamo. Ne ekologija zbog ekologije, što danas funkcionira na razini masovno korištene parole, nego u smislu upotrebljavanja onoga što nam je znanost po tom pitanju donijela.

Povratak nade

Obaveze. Pa i umor. Dora Perković je na razgovor stigla u ranim večernjim satima, nakon iscrpljujućeg cjelodnevnog posla koji joj se odvijao u uredu, ali i na gradilištima. Razgovor, koji se s takvom osobom može voditi ne satima nego danima, morali smo privoditi kraju. Zadovoljni, putem od Dolca do Zagrada shvatili smo da smisla ima. Koliko god, posebno nešto starije, dešperatne generacije tvrdile da ga nema. Jer po njima Rijeka sigurno i nepovratno odlazi u beznađe. Razmišljanja arhitektice Dore Perković vratile su nam nadu. Koliko god možda bilo i kroz ružičaste naočale, smisla svakako ima.