S obzirom da je njemački izumitelj Otto osmislio motor s unutarnjim sagorijevanjem davne 1876. godine i da se nafta simultano otkrivala širom svijeta i brzo postala crno zlato, iz današnje perspektive samorazumljivo je da dizel, odnosno benzinski motori nisu imali na početku 20. stoljeća i masovne proizvodnje automobila nikakvu alternativu.

No, novo istraživanje švedskog Lund sveučilišta sugerira upravo suprotno. Švedski profesori su došli do zaključka da bi se većina američkih proizvođača automobila na početku 20-ih godina prošlog stoljeća odlučila umjesto benzinskih na proizvodnju električnih automobila samo da je postojala bolja električna mreža u SAD-u u to vrijeme. Odnosno, da se auto industrija počela razvijati u vrijeme New Deala predsjednika Franklina Roosevelta kad je električna mreža pokrila cijelu zemlju, danas svijet možda ne bi morao razmišljati o mukotrpnom prelasku na električni pogon automobila, a pitanje zagađenja atmosfere i klimatskih promjena ne bi bilo tako urgentno i kritično kao što sada jest.

“Prema našim procjenama, električni automobili bili su jeftiniji za vožnju 1920 -ih zahvaljujući jeftinoj električnoj energiji. Prelazak na električne automobile značio bi smanjenje emisije ugljičnog dioksida za oko 20 milijuna tona CO2 samo u 1920. godini – kaže Hana Nielsen , postdoktorand na Sveučilištu Lund.

Hana Nielsen i Josef Taalbi stavili su pred sebe zadatak da odgonetnu zašto su automobili s motorima na unutarnje izgaranje prevladali u ranoj fazi razvoja automobilske industrije, kad su postojali i električni i parni i dizelski modeli. Da im bude lakše u istraživanju i nalaženju zaključaka, raspolagali su s bazom podataka o 36 000 putničkih automobila u SAD.

„Uobičajeno je mišljenje da su električni automobili bili tehnički inferiorni i skuplji. Smatramo da to nije posve točno. Električni automobili bili su skuplji, ali ne u odnosu na njihove performanse. Osim toga, prosječni doseg vožnje bio je iznenađujuće dobar jer su rani automobili bili lagani i relativno mali“ – kaže Josef Taalbi, izvanredni profesor ekonomske povijesti na Sveučilištu Lund.

Njihov je zaključak da su se proizvođači odlučili na dizelske motore prije svega na osnovu infrastrukturnih uvjeta koji su tada vladali u SAD-u, a ne zbog superiornosti neke od tehnologija. Među zanimljive teze iz istraživanja za istaknuti je i društveni kontekst tog vremena. Električni automobili tog doba reklamirani su i doživljavali kao „ženski“, dok je auto s motorom na unutarnje sagorijevanje marketinški prikazivan kao uzbudljiviji i avanturističkiji. S obzirom da je auto bio i ostao prije svega muški fetiš, i takva percepcija je pomogla u prevagi automobila na naftu/benzin.

Krajnja poanta švedskih znanstvenika je ukazivanje na činjenicu da nedostatak infrastrukture – kao što je to bilo s električnom mrežom u SAD-u 20-ih godina 20. stoljeća – odnosno odgađanje njene izgradnje, ne samo da može usporiti primjenu novih tehnologija, nego i dodatno ojačati postojeće tehnologije. U sličnoj smo situaciji i danas kad je ubrzani prelazak na alternativne izvore energije i smanjivanje ugljičnog otiska imperativ, ne samo za bolji život, već i za golo spašavanje planeta.