Praizvedba i jednočinka

Osorske glazbene večeri: Dva različita programa oduševila publiku

Zdenko Šulc

Praizveba skladbe mladog Ivana Končića s naslovom »U svom domu uz R'lyeh mrtvace Cthulhu čeka snivajući« bila je prava senzacija, a u opernoj jednočinki Williama Waltona »Medvjed« Dubravka Šeparović Mušović svoju je ulogu odigrala i otpjevala tako dominantno da je naprosto harala pozornicom



Prvi tjedan ovoljetnih Osorskih glazbenih večeri bio je obilježen s dva nastupa Cantus ansambla, renomiranog hrvatskog komornog orkestra koji pod vodstvom dirigenta i skladatelja Berislava Šipuša ponajviše izvodi suvremenu i tzv. »avangardnu« glazbu, a u tom svojstvu suvereno djeluje i na europskoj pozornici »nove glazbe«. Svoj prvi ovoljetni OGV koncert Cantus je otvorio skladbom Dubravka Detonija »Dolce furioso«, idealnom kompozicijom za demonstriranje istančanog senzibiliteta i preciznosti ansambla u bujnoj sferi Detonijevih zvukovnih eskapada, od agresivne tutnjave i kričavo disonantnih sazvučja, preko robusne retorike do apsolutne tišine. Dirigent Šipuš je bio u svom elementu: precizan, jasan i učinkovit.


Maestro Šipuš je, pak, izvedbom Četvrte simfonije Gustava Mahlera u obradi Klausa Simona za komorni ansambl, odkormilario Cantus u mirnije vode – i očarao osorsku festivalsku publiku. Najava komorne verzije je u ovog izvjestitelja bila izazvala skepsu. No, originalu vjerna i za komorni sastav orkestralno istančana verzija imala je učinak proživljavanja Mahlera u njegovu punom zamahu »zvuka prirode«, eteričnih i elegijskih lelujanja, orkestralno signalizirane bukoličke simbolike i, u cjelini, genijalne maštovitosti opojnog orkestralnog buketa.


Senzacionalna praizvedba




U završnom stavku ove simfonije Mahler uvodi zapjev soprana (»Nebeski život«), a u toj je dionici u Osoru zapjevala Ivana Lazar. Ova vrsna sopranistica tom je prilikom transcedentalno bila s Mahlerom: puerilno djevojče, skrušeno očarano blagostanjem i užicima nebeskog raja, u sonambulskom zanosu i u iskrenoj vjeri Božjom milošću nagrađeno nevino biće.


Sve je to Ivana Lazar prenijela kristalnim zapjevom, glasom koji je publiku zanio produhovljenom toplinom i dušom stopljenom sa senzibilitetom skladatelja. Ukratko, Ivana Lazar bila je čarobna i tom prilikom od publike burno nagrađena. Prava senzacija na Cantusovom programu, međutim, bila je praizveba skladbe Ivana Končića (r. 1988) s naslovom »U svom domu uz R’lyeh mrtvace Cthulhu čeka snivajući«, skladateljevo viđenje posljednje epizode kultne priče Howarda Phillipsa Lovecrafta (jednog od progenitora i majstora horror story žanra) o podmorskom zlokobnom čudovištu, mitskom Cthulhu.

Skladba ima duhovitu scensku uvertiru: na rub podija, među prazne notne stalke, doglavinja trombonist; pojavom i zvukovnim kapacitetom instrumenta utjelovljeni Cthulhu. Pogne glavu i zahrče. Članovi orkestra na prstima se ušuljaše na svoja mjesta, e da ne probude zlo čudovište. Končić podiže imaginarnu kulisu arpeggima vilinske atmosfere i u efektnoj zvučnoj scenografiji oslikava plovidbu zle kobi i uron nestašno znatiželjnih mornara u oceanske dubine gdje ih dočeka i nesretnike dokrajči probuđeni, razjareni trombon monstruma Cthulhuja. Tek par preživjelih, kao ribice ošamućene stravičnim iskustvom, ispliva na površinu.


Kratka priča, kratka skladba – ali kakvog li samo glazbenog umijeća mladog skladatelja! Končić se podjednako učinkovito poigrava kako duhovitim solo-instrumentalnim karakterizacijama pojedinih likova u priči, tako i ovijanjem priče širokom, raznobojnom orkestralnom paletom disonantnih sazvučja i atonalnih tkanja, a i milozvučnih, dirljivo sublimiranih ugođaja. Ako glazba doista odražava mjene društvene i kulturne klime, onda Ivan Končić spada u današnju avangardu koja svojim senzibilitetom i domišljatošću ima kapacitet napokon privući i mladu publiku u auditorije suvremene glazbe.


Vječna »bitka spolova«


U svom drugom nastupu Cantus ansambl je odradio ulogu opernog orkestra u scenografiranoj izvedbi »Medvjeda«, operne jednočinke engleskog skladatelja Williama Waltona (1902-1983). Walton je za predložak libreta »Medvjeda« posudio istoimenu kazališnu farsu A. P. Čehova. Komad, čija se radnja odigrava na dači, ima troje protagonista: udova Jelena, Grigorij, vjerovnik njenog pokojnog supruga, i gospođin sluga Luka. Jelena je karikaturalno neutješna udovica, koja dobro zna za pikantne eskapade raskalašenog pokojnog muža. Grigorij nasilno upada na daču od udove utjerati dug pokojnika.


Ponaša se k’o »medvjed«, blaži oblik pejorativa »seljačina«. Udova se opire, dolazi do opasnog konflikta (izazov na dvoboj pištoljima!), sluga Luka nastoji smiriti zavađene, no u raspletu se udova Jelena »napali« na »medvjeda« Grigorija, a on pak, ništa manje, na maestralno dominantnu seksepilnu udovu! Vuk sit i koza cijela.


Čehov, uobičajeno, je pun ironije i sarkazma. Waltonov libretist Paul Dehn ga slijedi. A Ivan Leo Lemo, redatelj ove produkcije, pronicivo prilazi ovoj eternalnoj »bitci spolova« razgovjetnim i nadasve duhovitim prikazima situacija. On protagoniste drži na zavarljivo tankoj psihološkoj niti do katarze u kojoj se, isprovocirani, razotkrivaju u svoj njihovoj pohlepi, žudnji za dominacijom, ali i čežnji za »pravom« ljubavi. Happy end? Za razmisliti. Čehov.


No, kad je već riječ o opernom teatru, ovo je odlična produkcija u kojoj je, uz razgovjetnu režiju, koreografija učinkovito usklađena s glazbenim akcentima psihologije dramatskih likova, a kostimografija se skromno drži stilizirane epohe dramatskog predloška libreta.


Nepretenciozna čarolija


Waltonovo uglazbenje »Medvjeda« je nepretenciozna, mala čarolija. Skladana 1960-tih godina, ta se glazba uopće ne obazire na ondašnju »avangardu«. Walton kao da plovi u struji ranog Berga i Zemlinskog, štoviše i u izrazitoj, duhovitoj eleganciji Richarda Straussa. Što će reći, glazba koja je referencama shvatljiva i ugodna današnjem »konzervativnom« uhu, a u skladateljevom je idiomu minuciozno dotjerana.


Opera je bila pjevana na engleskom originalu. Skromnu ulogu sluge Luke zdušno je izveo/pjevao Siniša Štork, moćnim timbrom basa kojim je osvojio predstavom oduševljenu publiku. Ulogu nabusito-agresivno-podmuklog Grigorija je sjajno vrckavo izveo škotski bariton Nicholas Morris. A da je Walton kojim slučajem doživio osorsku produkciju, možda bi svoju operu preimenovao u »Medvjed i pantera«.


Dubravka Šeparović Mušović je, naime, ulogu histerično ucviljene, a potom šizoidno ratoborne i na koncu seksualno predatorne udove Jelene odigrala tako dominantno, da je naprosto harala pozornicom. Ona je pokazala istančani histrionski i vokalni kapacitet za grotesku, a njen raznobojni, moćan i insinuirajući mezzosopran – isprva skrhano žalopojan, potom ubojito agresivan i na koncu mačkasto trijumfalni – nosio je operu od početka do kraja.


Dirigent Ivan J. Skender u toj je izvedbi u uvertiri ponešto zamuljani Cantus ansambl uspješno zauzdao, te potom iščitao partituru i vodio orkestar i soliste elegantno i nadahnuto te dao autoritativni pečat ovoj sjajnoj produkciji.