VENECIJA – Ono po čemu ćemo pamtiti ovogodišnju Mostru je kadar introspektivnog doksa Abela Ferrare »Sportin’ Life«, u kojem on jukstaponira vraga iz numere izvedene na njegovu lanjskom koncertu u riječkom Art-kinu s prizorima njegove usamljene noćne šetnje sablasno praznim rimskim ulicama u fazi lockdowna, noseći zaštitnu maskicu, gdje ga je zaskočila neka izgubljena prostitutka (zaslugu ipak moramo pripisati njegovim genijalnim montažerima Leonardu Danielu Bianchiju i Stephenu Gurewitzu). Taj isti bluzerski vrag sada postaje virus. Veselje i svjetlost njegova riječkog nastupa izmjenjuju se s rimskim mrakom.

»Directing is a funny work«, kaže Ferrara. Svjetlost je i plaža ispod riječkog hotela »Jadran« na kojoj on snima igru svoje kćeri. Mrak su crne hlače crnog policajca na Black Lives Matter prosvjedima, kojima se u završnici približava kamera, da bi to isto crnilo prekrilo čitav prostor filmskog platna. »Grande Rijeka!«, prevodi talijanski titl Ferrarin krik publici Mostre.

Demonstracije ugušene u krvi

Jer, autorov velik komad koji je rasturio akreditirane novinare, totalni je vodič o preživljavanju s filmom, rastrgan između blaziranih salona Berlinalea kojima baulja Ferrara u sponzorskom odijelu Saint Laurenta, jer je to valjda tražio njegov producent, i njegova intimnog i puno ležernijeg riječkog nastupa. Zato kamera Saše Stanića, koji u filmu postaje puno važnija karika od hipsterskog Pricea Williamsa, nije mogla ostati ravnodušna na pitanje koje mu je iz partera Art-kina postavio lanjski kanski miljenik Albert Serra (šifra: »Liberte«). Uz neizostavnog Willema Dafoea koji nije došao u Rijeku, ali nam poručuje da je u doksu svog prijatelja Ferrare bio tek sveden na komad namještaja. Jer, »Sportin’ Life« je došao na Mostru u zadnjem trenu, pa je njegova projekcija okončana bez klasične odjavne špice, tek s listom glazbenih numera, valjda zbog autorskih prava.

Zato ima neke proklete simbolike da je u selekciju Mostre uvršten i najnoviji komad Andreja Končalovskog »Dragi drugovi« baziran na istinitim događajima, u kojem radnici tvornice lokomotiva u sovjetskom Novočerkasku kreću 1962. u štrajk, nezadovoljni divljanjem cijena mlijeka i kefira. Lokalna partijska organizacija tretira ih kao huligane. Ostaje tek gutljaj prošvercanog Unikuma kao jedini lijek protiv stresa. Moskovske vlasti šalju na prosvjednike tenkove. Ali šmrk ne može isprati njihovu krv, pa trg biva prekriven katranom po partijskom nalogu.

Jer, tanka je linija koja razdvaja crni asfalt Končalovskog i crne hlače njujorškog policajca koje promatra Ferrara. U oba slučaja, demonstracije su ugušene u krvi. Iako Končalovski promatra svoj crno-bijeli komad u diskursu pronađenog filma, s mrtvim tijelima prosvjednika odvezenim u bolnicu.

Unutarnje katastrofe

Ako su junaci Končalovskog sanjali o Zapadu, taj isti Zapad postaje san jednog masera iz ukrajinskog Pripjata u najnovijem komadu Malgorzate Szumowske »Nikad neće sniježiti«, snimljenim u tandemu s njenim bivšim mužem Michalom Englertom, ujedno i autoričinim redovitim direktorom fotografije. Njen Ženja okončat će u izoliranoj bogataškoj enklavi na rezidencijalnim rubovima Varšave, u kojoj su sve vile iste kao u američkoj suburbiji, nudeći maserske usluge njenim imućnim žiteljima i penetrirajući pogledom njihovu dušu. I još ponešto. Inače, Szumowska ima na Mostri i kratkiš »Nighthawk« snimljen kao dio triptiha »Woman’s Tales«, posvećen njenom frendu transvestitu Filipu. Moramo priznati da Filip ima dobar ukus u odabiru odjeće, iako on nije u skladu s idejama i modnim linijama poljskih katotalibana. Riječ je, naime, o kreaciji iz Pradine linije »Miu Miu«, ujedno i inicijatorice projekta, koja postaje njegov raison d’etre.

Konkurenciji Mostre dogodio se i jedan od njegovih boljih filmova, »The World to Come« Mone Fastvold, čije atmosfere prizivaju »First Cow« Kelly Reichardt. Samo što su u fokusu dvije »sestre« – brineta Abigail (Katherine Waterston) i njena susjeda, crvenokosa Tallie (Vanessa Kirby), koja se s mužem doselila na susjednu farmu. Iz Ferrarina mraka u Fastvoldinu svjetlost 1856. inkarniranoj u Tallie. Njihovi muževi (Casey Affleck i Christopher Abbott) baš i nisu posve ravnodušni na njihovu vezu. Film je adaptacija istoimenog romana Jima Sheparda čiji su dosadašnji protagonisti svjedočili katastrofi Černobila, arktičkim havarijama, hororima holokausta i bježali od režima da bi igrali s Cruyffom. Sada su katastrofe više unutarnje, s junakinjinom kćeri koja umire od dizenterije, da bi žrtva iste boleštine postala i njena lezbijska ljubav. Iako su one vanjske šibane ledenim olujama i ljetnom vlagom, s orlom koji slijedi putanju oblaka koji postaje njegov suncobran.

No, autoričin tekst pedantno slijedi literarni predložak, umjesto da ga dekonstruira.