I danas, sto godina nakon rođenja slavnog jazz glazbenika Charliea Parkera »Birda«, njegova glazba zvuči moderno i intrigantno. Tijekom svog kratkog života promijenio je tijek glazbe. Rođen 29. kolovoza 1920. u Kansas Cityju, Parker je bio najveći saksofonist svih vremena i jedan od najutjecajnijih glazbenih umjetnika dvadesetog stoljeća.

Njegov sjaj i karizma nadahnjuju glazbenike, ne samo jazziste, one u rasponu od suvremenog skladatelja i uličnog glazbenika Moondoga do rock grupe Red Hot Chili Peppers, ali i plesače, pjesnike, pisce, filmaše i vizualne umjetnike. Poznati pisac beat generacije Jack Kerouac oponašao je njegove improvizacije u svojoj pjesmi »Mexico City Blues«, objasnivši da želi biti pjesnik jazza koji svira blues na nedjeljnom popodnevnom jazz sessionu. I kod nas povremeno djeluje sastav Bird Lives, sa saksofonistom Sašom Nestorovićem i pijanistom Veljkom Glodićem, koji slavi njegovu glazbu.

Pirotehničar jazza

Svojim otkačenim i inovativnim pristupom jazzu, u prvoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća Parker je izazvao šok, zgražanje i nevjericu, ne samo kod ljubitelja jazza i kritičara, već i kod samih glazbenika. Sjećajući se prvih radikalnih dana, slavni Dizzy Gillespie, koji je zajedno s Parkerom sudjelovao u kreiranju novog stila, bebopa, jednom je izjavio: »I mi smo imali svoju glazbu, ali nismo imali tu pirotehniku.« Doista, glazba je iz Parkerova saksofona frcala i sijevala, ispaljivao bi note u rafalima, ali uvijek smisleno i skladno.

Kad se Parker pojavio sa svojom glazbom, sve se stubokom promijenilo. Odjednom su svi koji nisu svirali poput njega bili staromodni. Pijanist Barry Harris, koji je svirao s Parkerom, rekao mi je: »Jednom, kad sam u klubu slušao Charlieja Parkera, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Ta me glazba prožela cijelim tijelom. Potpuno me obuzela. Bilo je to poput orgazma. Orgazmična glazba! Najljepši osjećaj koji možeš osjetiti u cijelome životu. Ne mogu riječima izreći koliko smo voljeli Parkera.«

Sa skupinom istomišljenika, kreativnih jazz glazbenika poput Dizzyja Gillespieja, Maxa Roacha, Theloniousa Monka, Buda Powella i nekolicinom drugih Parker je pisao povijest glazbe svirajući sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća u klubovimna njujorške pedeset i druge ulice. Malo tko im je mogao parirati, a brojni su pokušaji glazbenika koji su žudili da uđu u društvo beskompromisnih inovatora, najčešće završavali katastrofalnim porazima na pozornici.

No njihov su način sviranja postepeno prihvatili i drugi glazbenici koji su u Parkeru pronašli gurua i bezrezervno su ga slijedili.

Dok god je mogao svirati saksofon nije mario za poteškoće kojima je njegov život obilovao; od djetinjstva provedenog bez oca, preko nesretnog braka i smrti kćeri, konflikata s vlasnicima klubova, do bolesti uvjetovanih prekomjernim konzumiranjem alkohola i droga, zbog čega bi često krahirao na nastupima ili snimanjima. Znao je toliko zastraniti da mu čak nisu dozvoljavali ulaz u slavni jazz klub Birdland koji je dobio naziv po njegovu nadimku »Bird«. Kakvu li je patnju proživljavao kad je bio prisiljen založiti saksofon, koji je obožavao, kad nije uspijevao »posuditi« dovoljno novaca za »nasušne potrebe«?

Izvanzemaljac

Kad god je Charlie Parker zbog financijskih poteškoća ostao bez svoga saksofona, posuđivao ga je od Tonyja Scotta, a kad je opet trebao drogu, založio bi i Tonyjev. No istodobno bi mu rekao: »Budeš li ikada petljao s tim sranjima, zadavit ću te ovim rukama.« Naravno da je jedna od tema u intervjuu koji sam radio sa Scottom, kao i s mnogim drugim jazzistima, bila Charlie Parker.

»Odlazio sam u Minton’s Play House gdje je sve počelo«, rekao je. »Tamo su svirali Thelonious Monk, Kenny Clarke, Dizzy Gillespie… ali bebop je zapravo započeo Charlie Parker i nitko drugi. Došao je s tom novom glazbom kao da je stigao iz nekoga drugog svijeta. Njegova je glazba bila toliko različita kao da slušate kineski jezik. Sada su se svi navikli na jezik bebopa, ali u ono doba nismo znali što on to radi.

Čak ni mi koji smo studirali klasičnu glazbu, Bacha i Mozarta, Stravinskoga, Schömberga, atonalnu glazbu, nismo znali što on to radi, nismo ga razumjeli. Toliko je bio različit. Još uvijek ne znamo objasniti što je radio. Razvio je novi jezik, novu glazbu. Ljudi ga zbog toga vole i govore – Bird Lives.
Bird živi i uvijek će živjeti. Neki štuju Isusa Krista, neki Budhu, neki Einsteina, neki Bacha, a ja Charlieja Parkera. Parker je moj Bog!

Moja je religija glazba, kao što je bila i njegova. Bio je i ostao moj prorok. Dao nam je nešto nevjerojatno. Ne želim svirati samo ono što je svirao Charlie Parker, nego želim čuti njegovu poruku koja odražava njegovu jedinstvenost, koja govori da sam ga volio i da je on mene volio. Učio me je kako da postanem Tony Scott, a to sam uvijek pokušavao kroz njega i njegovu glazbu.

Parkerova je glazba toliko jaka da – svirajući je – kao da uzimate dio njega, postajete dio njega. Slušao sam kako svira svoju glazbu na saksofonu i nisam mogao vjerovati u ono što čujem. Čak i nakon deset godina slušanja Parkera uživo nisam mogao vjerovati u ono što čujem! Bio je kao izvanzemaljac. Mnoge stvari koje danas rabimo uzeli smo od njega. Umro je kao tridesetčetverogodišnjak, ali samo ga je njegovo tijelo izdalo.

Njegov um bio je natprirodan. Ako pitaš bilo kojeg glazbenika, svi će reći da se nitko ne može približiti njegovim skladbama i izvedbama. Bio je kao sunce, a mi kao mjesec. Mi smo njegov odraz. Ništa svoje nismo generirali. Parker je bio poslijednji veliki glazbeni kreator i poslije njega ništa se novo nije dogodilo. Bio je bebop.

Uvijek mu se molim i on odgovara na moje molitve. Još uvijek nije dovoljno cijenjen. On je poput Bacha. Bacha nisu dovoljno cijenili ni stotinu godina nakon njegove smrti, sve dok Felix Mendelssohn nije rekao da je najveći u obitelji Bach bio Johann Sebastian Bach. Tek tada je dobio zasluženo priznanje. Za mene je Bach apsolutni kraj. Nitko ne može bolje. Isto je s Charliejem Parkerom.«

Dezintegriran u čisti zvuk

Clint Eastwood je odao počast Parkeru snimivši film »Bird« s Forestom Whitakerom u ulozi genija, iako je, kako je uobičajeno u biografskim filmovima, u većoj mjeri prikazao samo jedan dio njegovog života, onaj koji se odnosi na njegovu mračnu stranu. No ipak, treba ga pamtiti po njegovoj glazbi. Iako je stvaranje modernog jazza, poslije nazvanog bebopom, kojeg je bio kreatorom, a koji je bio žestok napad na tadašnje glazbene konvencije, isprva naišlo na najveći otpor od svih novonastalih stilova u povijesti jazza, taj je stil postao jednim od najznačajnijih i najpostojanijih.

No nikad nije odustao od istraživanja novih glazbenih mogućnosti, što su mu također zamjerali, a neki od tih eksperimenata objavljeni su na pločama.

U postavama njegovih sastava svirali su neki od tadašnjih najboljih jazzista, poput trubača Dizzyja Gillespieja, Kennyja Dorhama i Milesa Davisa, klavirista Buda Powella, Theloniousa Monka, Oscara Petersona i Johna Lewisa, kontrabasista Raya Browna i Charlesa Mingusa te bubnjara Buddyja Richa i Maxa Roacha. Parker je bio i izniman skladatelj, a neke su njegove skladbe, poput »Au Privave«, »Billie’s Bounce«, »Anthropology«, »Ornithology«, »Yardbird Suite«, »Confirmation«, »Donna Lee«, »Ko-Ko«, »Now’s the Time«, Ah-Leu-Cha, »Scrapple from the Apple« ili »Parker’s Mood«, postale jazz standardima, nezaobilazne u repertoaru svakog jazzista. Mnoge njegove ploče (po)stale su kultnim ostvarenjima jazz glazbe, među ostalima »The Quintet: Jazz at Massey Hall«, »Charlie Parker«, »Bird and Diz«, »Charlie Parker Memorial«, »Bird on 52. St.«, »Bird at St. Nick’s«…

Parker je glazbenik s najviše sljedbenika koji se pozivaju na njegovu genijalnost, nadograđuju na njegovim glazbenim postavkama i izvode njegove skladbe. Čak su i uzimanje heroina držali društveno prihvatljivim ako je on to činio, a i u tome su ga slijepo oponašali. Jedan od nastavljača njegova djela, poznati alt saksofonist Frank Morgan je izjavio: »Tijekom nastupa u klubu California stigla je vijest da je Bird umro. Prenijeli smo ju prisutnima i najavili dužu stanku. Njegovu smo smrt »proslavili« onime što ga je ubilo, iako smo znali da bi bilo bolje prestati.«

Parker je preminuo 12. ožujka 1955. u New Yorku u trideset i petoj godini života. Iako je želio da njegovo tijelo leži u istoj grobnici s njegovom, godinu dana ranije preminulom kćeri Pree, pokopan je u rodnom Kansas Cityju. Kako je izjavila njegova druga, nevjenčana supruga Chan, lijes su nosili svi oni koji su ga godinama financijski iskorištavali. Kako je Bird često znao reći: »Prava sprdačina!« Barunica Pannonica de Koenigswarter, koja je Parkeru pružala utočište i utjehu tijekom posljednjih dana njegova života u svom apartmanu u hotelu Stanhope na 5. aveniji u New Yorku, gdje je preminuo, tom je prigodom rekla: »U trenutku kad je odlazio bila je strašna grmljavina.« Jedan glazbenik je, pak, tvrdio da se Parker dezintegrirao u »čisti zvuk«.