Autor knjige »Srednjoeuropske teme« Damir Agičić redoviti je profesor moderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a široj hrvatskoj, kulturnoj javnosti poznat je kao pokretač (2014.) i voditelj Kliofesta, knjižarsko-kulturološke manifestacije koja je danas izrasla u nesumnjivo respektabilnu »instituciju« na kojoj se prezentiraju radovi, knjige, stavovi, ideje i vode diskusije o raznorodnim društveno-humanističkim i teorijskim temama od značaja za nacionalnu povijest, ali i širi međunarodni kontekst koji se više ili manje dotiče ili utječe na naše prostore, prije svega na »duhovnu situaciju« u raznim sferama znanosti, umjetnosti i kulture, kao i politike i društvenih zbivanja.

Kao urednik časopisa Historijski zbornik otvorio je niz zanimljivih tema i pitanja; problematizirao je kontroverzna mjesta naše povijesti, a posebice je u prosvjetno-pedagoškim krugovima, dakako i među školarcima, poznat kao autor udžbenika iz povijesti za osnovne i srednje škole.

Također, objavio je veći broj zanimljivih i vrijednih znanstvenih i stručnih publikacija, kao što su »Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu između 19. u 20. stoljeće« (2000.) i »Podijeljena Poljska 1722. – 1918.« (2004.), te dvotomno djelo »Hrvatska Klio« (2015.) u kojem je pisao o historiografiji, nastavi i udžbenicima povijesti itd., a kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća (posebice kod specijaliziranih nakladnika, kao što je zagrebačka Srednja Europa) uredio je nekoliko stotina naslova knjiga, među kojima se nalaze i one od iznimne važnosti za našu kulturu u cjelini.

Novodobna Atlantida

Knjiga »Srednjoeuropske teme« koju želim predstaviti (u izdanju Srednje Europe 2020.), najnoviji je uradak ovog našeg agilnog i plodnog povjesničara i znanstvenika, a po mom je skromnom mišljenju važna, jer pokušava aktualizirati i reaktivirati tzv. srednjoeuropske teme i rasprave, problematizirati vrijeme u kojem su se rađale, razvijale, ali i nestajale pojedine ideje, a o svemu tome trudio se pisati na svima jasan, dostupan i zanimljiv način, tako da je ovu složenu problematiku kojom se bavi i iznimno dobro poznaje, lako i jednostavno pratiti.

Srednja Europa je prije svega jedna velika kulturološka tema 20. stoljeća, ali u nas je nekako uvijek (o)stajala po strani, o njoj se nije ozbiljnije razgovaralo, jedino možda početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, ali ubrzo je nestala iz fokusa.

Zanimljivo je potražiti odgovor zašto su u nas te teme bile potisnute na marginu, dok su se, recimo u našem širem susjedstvu »maksimalno eksploatirale«, a potom i rezultirale vrijednim istraživanjima iz kojih, ako malo bolje »zavirimo« ispod površine, možemo otkriti zašto je fenomen Srednje Europe nalik »novodobnoj Atlantidi«, o kojoj kruže fantastične priče, za koju se zna da je postojala, ali gdje se točno nalazi(la), nitko zapravo ne zna; odnosno teško je locirati, kako njen centar, a možda još i teže njene granice i rubove.

I teritorijalne i duhovne, a upravo ova fluidnost i nedefiniranost, Bogom dan je prostor za rađanje raznorodnih i (ne)ugodih pozitivnih i negativnih mitova. Srednja Europa prostor je dugog historijskog trajanja, koji je 1945. »potonuo« nakon što je Sovjetski Savez preuzeo političku, vojnu, ekonomsku i uopće svekoliku kontrolu nad srednjoistokom Europe: odnosno nakon što je te prostore »mapirao« svojom ideologijom, a narode tih prostora okovanih ruku priveo »komunističkom raju«, te uz jedan strahoviti »političko-epistemološki rez« presjekao grubom silom sve veze sa svim onim što je u duhovnom smislu činilo i hranilo taj specifični građanski i kulturološki duh Mitteleurope.

Međutim, iako je taj svijet bio izbrisan s površine, on je samo naizgled nestao; malobrojni »posvećenici« iz disidentskih krugova Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i ostalih zemalja iz toga kruga koje su se našle u novoformiranom sovjetskom imperiju, nisu ga zaboravili; revitalizirali su ga u svojim samizdatskim tekstovima i radovima, a u velikoj mjeri mogu zahvaliti i srednjoeuropskom egzilu, u najširem smislu te riječi, koji im je »razasut« diljem Zapada, intenzivno pomagao, nastojeći svim svojim skromnim silama (ali i sredstvima) održati sjećanje na fenomenologiju duha Srednje Europe.

Melankolični arhipelag

Neki su Srednju Europu definirali kao svojevrsni »melankolični« arhipelag, »nostalgični« potkontinent čije se sjene i obrisi prepoznaju u arhitekturi, kulturi, umjetnosti, tradiciji i (boljim) običajima građanskog ponašanja, ali ujedno su i upozoravali kako se ovaj zaboravljeni svijet može rehabilitirati samo ako se uroni u dubine njegova bića i duha, a uz nacionalne komponente naroda koji žive na tom jedinstvenom području, naglašavali su i važnost specifičnog židovskog i judaističkog kulturološkog, u širem smislu riječi kabalističkog »labirinta«, bez kojeg današnji svijet ne bi opstojao i izgledao kako izgleda, bez čijih tragova bi se (iz)gubili u »bespućima povijesne zbiljnosti«.

Nažalost, zločin holokausta rezultirao je tragedijom i katastrofom nepojmljivih razmjera, ali usprkos svemu Srednja Europa je (p)ostala rodno mjesto novodobne svjetske kulture; Pariz, London, Rim, Berlin, Beč, New York i brojni drugi gradovi diljem svijeta ne bi bili ono što jesu bez intelektualaca sa srednjoeuropskih prostora, koji su iz raznih razloga (uglavnom školovanja i bijega pred razularenim antisemitizmom) napuštali svoja prebivališta i naseljavali se diljem Zapada unoseći u njega jednu ogromnu stvaralačku energiju koja je snažno emanirala u sve pore naše novodobne civilizacije.

I mi u Hrvatskoj pripadamo tom velikom, nedefiniranom prostoru; dakako nismo u njegovu središtu, pripadamo mu rubno, ali sudjelovali smo u »proizvodnji« gotovo svega što ga odlikuje (kako u dobrom, tako nažalost i u lošem smislu) i umjesto da ponosno ističemo ono što smo primili, a još više dali, nepojmljivom indolentnošću i indiferentnošću okrećemo glavu od tih velikih tema i time si činimo veliku, nepopravljivu štetu, provincijaliziramo se i nepodnošljivom lakoćom razvijamo »filozofiju palanke«, umjesto da forsiramo »arheologiju i arhitekturu« znanja kojom jedino možemo (p)ostvariti naš istinski priključak sa svijetom.

Na rubu Srednje Europe

Tekstovi koje je prof. dr. Agičić uvrstio u svoju knjigu već su ranije bili objavljivani u hrvatskim, poljskim i češkim publikacijama, ali sakupljeni u jednu cjelinu, pružaju nam mogućnost preglednog uvida u pojedine specifične segmente hrvatske, odnosno srednjoeuropske kulture; svaki od spomenutih tekstova »nosi« i zanimljivu priču, a ujedno i svjedoči koliko smo zapravo duboko povijesno bili uključeni u kulturne, političke, znanstvene, na koncu same životne procese »srednjoeuropske Atlantide« u koju, gdje god da zagrebemo, (u)lovimo nepoznate artefakte koji potvrđuju i u novom svjetlu prikazuju svijet kojem i sami pripadamo.

I upravo na tome, da se ne zaborave ove »srednjoeuropske činjenice«, vrijedno radi dr. Agičić, a posebice je to vidljivo u njegovom uvodnom eseju naslovljenom »Hrvatska na rubu Srednje Europe«. Svi tekstovi oplemenjeni su, uz znanstveni diskurs, i vrsnim publicističkim stilom koji nimalo ne škodi »strogim« akademskim uzusima, upravo suprotno, daje im na čitljivosti i jasnoći misli.

U već spomenutom uvodnom tekstu Agičić nas završnom rečenicom uvodi u kontekst onoga o čemu piše, a ujedno i pojašnjava zašto tako o tome piše: »Srednjoeuropska pripadnost Hrvatske u kulturološkom smislu (pa i povijesnom, u smislu mentaliteta i sl.) nije nestala u poslijeratno doba. Djelomice je bila zatomljena, ali se povremeno i snažno pojavljivala, osobito u književnosti i umjetnosti…

Kad se Hrvatska na početku devedesetih godina prošlog stoljeća osamostalila kao nezavisna država, imala je veliku šansu postati dijelom još nekih srednjoeuropskih inicijativa, ali je – što zbog rata, što zato jer su neki odlučujući politički faktori, među njima i predsjednik Tuđman, smatrali da je Hrvatska oduvijek pripadala Europi te da joj ne treba nikakav srednjoeuropski posrednik, posebice jer se radilo o »siromašnim«, »zaostalim« ili tko zna kakvim »istočnoeuropskim« zemljama…

Takav je, naime, stereotip vladao. I vladao je dugo, sve dok te i takve zemlje nisu znatno prije Hrvatske ušle u europske integracije… Hrvatska je bila i jest dio Srednje Europe, ali leži na rubovima te regije, na granici s Balkanom…

Veze s jugoistočnom Europom ne proizlaze samo iz sedamdesetogodišnje pripadnosti Jugoslaviji… Napose, Hrvatska nije samo na granici s Balkanom, već i na granici Srednje Europe sa sredozemnim svijetom i mediteranskom kulturom. Samo uzimajući u obzir sva ta tri aspekta pripadnosti Hrvatske možemo razumjeti složenost, a također i bogatstvo njezina nasljeđa«.

Srednjoeuropsko nasljeđe

Dakle, naše srednjoeuropsko nasljeđe impregnirano je mediteranskim i balkanskim povijesnim i kuturološkim krugovima, i umjesto da tu notornu, polifonu činjenicu prihvatimo kao naše autentično nasljeđe, vrijednost po sebi, ono čime se izdvajamo i bivamo različiti od drugih, mi, mislim prije svega na naše političke elite, bez stida i pameti ignoriramo iskustva nekoliko stoljeća vlastitog civilizacijskog razvoja ne shvaćajući koliko time otkidamo od složenosti i vrijednosti nacionalnog bića.

To je nešto što nam nužno pripada, što nas spaja sa svijetom, što nas upozorava na pogubnost iluzija o nacionalnoj samodostatnosti što na koncu uvijek vodi različitim oblicima isključivosti, osjećaju inferiornosti, pa i infantilnosti, jer se time odričemo vlastite prepoznatljivosti.

Zadaća nam je vratiti se u svijet koji nam pripada, a iz kojeg zapravo nikada nismo otišli; znam da zvuči paradoksalno, ali upravo u tom se paradoksu krije i istina o nama samima.

Omraze (nataložene stoljećima) prema našim »neprijateljima«: Srbima, Mađarima, Nijemcima itd. (kao i njihove prema nama), spomenimo samo stereotipe, mogu i moraju se rješavati u širem kontekstu; duh i kultura Srednje Europe su Bogom dano područje takvog dijaloga.

Istina je, drugi su nam činili razne nepravde, ali i mi smo ih činili drugima; nije pitanje tko je više ili manje u pravu, već koliko smo sami griješili, koliko sami (s)nosimo odgovornost za vlastite propuste i promašaje.

Možda nam onda postane jasnije zašto smo se tako (o)lako pretvorili u autističnu zajednicu, u kojoj sve što nije »naše« tretiramo kao neprijateljsko i opasno po vlastitu opstojnost. A da je tome tako, uči nas danas već pomalo zaboravljeni, ali duhom uistinu veliki mađarski filozof i povjesničar Istvan Bibo koji je napisao sjajnu knjigu o »bijedi malih srednjoistočnih naroda« koji izlaz iz svojih problema vide u sukobima i zatvorenosti, a ne u suradnji i otvorenosti.

Općenito uzevši, ovaj je Agičićev »uvodni« tekst važan jer pokušava u fokus ponovo staviti temeljna pitanja i probleme Srednje Europe, posebice kroz hrvatsko iskustvo i prizmu, podsjećajući nas koliko vrijednih sadržaja, (kon)genijalnih ideja nosi i krije taj veliki nedefinirani prostor koji se u vertikali sjever-jug locira između Baltika i Jadrana, a u horizontali zapad-istok »kreće« od Njemačke do Rusije.

Ovaj specifičan duhovni arhipelag dakako ima i svoje središte, to su prostori Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Austrije i velikih njemačkih »krakova«, ali tom potkontinentu, a u različitim oblicima i u različitim povijesnim razdobljima, pripadali su i dijelovi Ukrajine, Bjelorusije, Rusije, Bugarske, Rumunjske, pa čak i naizgled nespojivi prostori Zakavkazja, pri tomu posebno mislim na Armeniju i njenu konfesionalnu specifičnost kao bitnu supstancu raznorodnosti »srednjoeuropskog imaginarija«.

Mnogi misle da je upravo konfesionalna dimenzija, granica između rimokatoličanstva i pravoslavlja, granica koja odvaja Zapad od Istoka, Srednju Europu od Istočne Europe, ali koliko god se to nekima čini primamljivim teorijom, lako ju je demantirati ukazivanjem na prepoznatljive i nepobitne artefakte koji ukazuju upravo suprotno.

Židovi i holokaust

Posebna su priča Židovi čiji je doprinos u svakom pogledu nemjerljiv, oni su Srednju Europu učinili posebnom, oni su bili sol koja je tom čitavom grotlu i kotlu davala veličanstveni intelektualni i duhovni »okus«; iako su često bili tretirani kao neželjeni gosti, izloženi progonima i pogromima, za sobom su ostavili tragove koji su naprosto neizbrisivi.

To su autentični kodovi naše civilizacije utisnuti u DNK našeg svijeta, to su »jaspersovske šifre« čijim razotkrivanjem postajemo sami sebi razumljivijim. Po nekim teoretičarima, Srednja Europa je prestajala postojati onog trena kada je počeo holokaust, odnosno kada je ovaj velik narod nepojmljivim genocidom bio sveden na simboličku razinu.

I oni malobrojni preživjeli, nakon Drugog svjetskog rata su emigrirali u svoju (pra)domovinu Izrael, tako da danas, ma koliko se to može činiti čudnim, duboko sam uvjeren kako duh Srednje Europe intenzivno živi upravo (i) u Jeruzalemu, na prostorima Judeje i Palestine, naravno na svoj specifičan način, ali duboko interferirajući s ishodištem u kojem je i rođen.

Damir Agičić u svojoj knjizi piše: »Povjesničar Halecki, rođen i odgajan u Beču (čija je majka Leopoldina Delimanić bila rođena u Osijeku) ostvario je značajnu sveučilišnu karijeru u poslijeratnoj Poljskoj u koju se nakon jednog boravka u inozemstvu više nije mogao vratiti zbog rata. U Americi je nastavio predavati na sveučilištima i bio je jedan od najpoznatijih poljskih emigrantskih intelektualaca.

U pedesetim i šezdesetim Halecki je objavio niz tekstova… U njima je govorio o podjeli Europe na četiri regije: zapadnu, srednjozapadnu, srednjoistočnu i istočnu. Njegov rad imao je stanoviti odjek, ali je najznačajniji promotor takve podjele postao mađarski povjesničar Jenö Szücz koji je u svom glasovitom eseju »Oris triju regija evropske povijesti« odbacio pojam srednjozapadna i promovirao Srednjoistočnu Europu, područje koje se nalazi »između« te je tijekom povijesti crpilo i od Zapada i od Istoka«.

A, prijenosnici tih ideja u velikoj mjeri upravo su bili Židovi, ne stoga što su bili posebno talentirani za tu ulogu, već su naprosto zloćudnim i pogromaškim antisemitizmom, tragedijom vlastitog usuda bili natjerani »u dinamiku« koju dakako nisu željeli, ali da bi opstali i preživjeli, morali su je prihvatiti, a kako su oni, kako Biblija kaže »narod knjige«, onda ne čudi da su svojim duhom oplemenili sve ono čega bi se dotakli.

Ključna (o)poruka uvodnog eseja iz knjige Damira Agičića, kao uostalom i ostalih, pokušaj je da se Hrvati i Hrvatska iznova »udome« u svojoj »staroj srednjoeuropskoj domovini« i u tom duhu treba istaknuti njegove »priče« o odnosu Masaryka i Hrvata kroz prošlost pa sve do danas, o već spomenutom svjetski uglednom povjesničaru hrvatskih korijena Oskaru Haleckom, Kazimiru Grekšu, mađarskom profesoru na zagrebačkom sveučilištu ili Wiktoru Bazielichu i njegovoj kulturnoj misiji, odnosno promociji poljsko-hrvatskih političkih i kulturnih veza u razdoblju 1888. – 1948. Agičić je tekstove popratio i instruktivnom bibliografijom, kazalom imena, ali odmah bi mu valjalo sugerirati da ubuduće, u svojim novim knjigama, posebice kada piše o poznatim ličnostima iz nacionalne povijesti srednjoeuropskih naroda, napravi i kratke bilješke o tim osobama koje su prosječnom hrvatskom čitatelju malo poznate ili sasvim nepoznate.

Damir Agičić nam se predstavio knjigom koja svakako zaslužuje našu pozornost; svojim tekstom otvorio nam je nove horizonte, na posredan način progovorio je i o demonima naše prošlosti, kao i o potrebi proširenja našeg identiteta koji bi nas (u)činio tolerantnijima prema Drugim i Drukčijim.

Svojim pismom uvodi nas u prostore novog (samo)prepoznavanja tko smo to mi, što smo i kakvi smo, upućuje nas na druge, ti drugi su nam ogledalo u kojem se i sami ogledamo i samo u toj korespondenciji, takvim posredovanjem možemo (pro)govoriti o smislu naše povijesti u punom značenju te riječi, lišenom ideologije i samodopadnosti.

Ugledni njemački historičar Otto Hinze možda je na najpoetskiji način opisao zlokobnost »srednjoeuropskog imaginarija«: konstatirajući kako se tu ustvari radi o najveličanstvenijem mikro i makrokozmosu koji je povijest ikada ispisala, on je ujedno i upozorio da se taj svijet uvijek rađao i umirao u dramatičnim okolnostima i kako se upravo u tome krije njegova neodoljiva privlačnost i uzvišenost, ali i nepojmljiva tragedija.