Fra Bono Zvonimir Šagi, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, katolički intelektualac, skroman i jednostavan, poštovan i omiljen varaždinski kapucin i svećenik preminuo je 16. studenog.

Rođen je 11. prosinca 1932. godine u Brodarovcu, u župi i općini Maruševec. Bio je osoba dijaloga, mira i dobra. Bio je mislilac, teolog, pastoralni djelatnik, urednik i publicist, poznat diljem Hrvatske, mnogima sugovornik, mnogima suradnik, velik čovjek.

Kršćanstvo je živio u duhu Drugog vatikanskog koncila, u dijalogu i otvorenosti, ili, kako to naslov knjige njegovog rođenog brata, znamenitog teologa fra Tomislava Janka Šagi Bunića kaže, na način: »Ali drugog puta nema«.

Za svoj je rad dobio brojna priznanja, od državnih do lokalnih, i svjetovnih i crkvenih. Široj javnosti je poznat po svojim knjigama, vjerojatno i intervjuima, ali zasigurno najviše po svojim tekstovima u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana.

Niz godina je u tome mjesečniku pisao kolumnu Pitanje sadašnjeg trenutka, u kojoj je društvo i svijet promišljao sa socijalno-etičkog kršćanskog motrišta, uvijek se zauzimajući za istinu i pravednost, za dobro, mir i dijalog; uvijek poticajan i, kad je trebalo, obrazloženo kritičan. Zadnjih godina u Kani je bio autor tekstova u rubrici Kršćani u svijetu.

​Dijalog kao oporuka

– Posebno ćemo ga pamtiti po njegovim tekstovima u Kani u kojima je teološki i koncilski utemeljeno promišljao aktualne trenutke Crkve i društva. Njegov posljednji tekst u Kani posvećen dijalogu je i fra Bonina svojevrsna oporuka i poruka nama koji ostajemo u sadašnjemu trenutku, zapisala je o njemu izražavajući sućut kapucinima dr. Suzana Peran, predsjednica Hrvatskog društva katoličkih novinara koje je fra Boni 2018. godine dodijelilo Nagradu za životno djelo.

Na tom tragu spomenimo njegov tekst u rujanskoj Kani ove godine, u kojem pod naslovom »Dostojanstvo čovjeka i vlast u pluralnom društvu« zapisuje i sljedeće: »Prihvaćanje drugoga čovjeka i u njegovoj različitosti. To je za nas kršćane jedna od bitnih zadaća.

Iako je čovjek i samome sebi misterij, ipak u samome sebi otkriva spontanu otvorenost prema drugome. Čovjek je biće odnosa. U toj se spoznaji utemeljuje i njegova dimenzija društvenosti, pa i univerzalnosti (svaki pojedini čovjek pripada svemu čovječanstvu), kao i transcendentna dimenzija koja seže do Onog »prije i poslije svega« – do Boga samoga.

Na tome se temelje dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka i njegov moralni imperativ. Tako smo ušli u kršćansko teološko promišljanje. Za kršćane je poruka o gradnji zajedništva svih ljudi u kojemu se nijedna osoba ne gubi.

Svaki se kršćanin treba shvatiti kao poslan i drugima oko sebe. Čovjek je stvoren na sliku Božju… U našem sadašnjem kontekstu u ovome modernom, globaliziranome svijetu zorno nam se otkrivaju put i zadaća: ljudi, nemojte se međusobno diskriminirati, odbijati i mrziti zato što ste različiti! Razgovarajte, družite se, u uzajamnosti i solidarnosti pomažite jedni druge. Dakle, imamo zadaću raznovrsnog dijaloga.«

Spomenimo i jednu od njegovih misli iz ovogodišnje listopadske Kane, u kojoj je u tekstu »Vjera kao svjetlo na životnome putu« napisao: »Posvetiti se, životna je zadaća čovjeka kao slobodne osobe«.

​Nakon što je 2018. godine obilježio 60 godina svećeništva, u istoj je reviji razmišljao o životu i vremenu naslovivši svoj tekst: »Kako živjeti vrijeme?« Govorio je da smo slobodne i stvaralačke osobe, vremeniti i bezvremeniti istovremeno, da se u vremenu ostvarujemo za vječnost; i pozivao na humanost ističući da koliko god ponavljanje »činite dobro jedni drugima« nekad zvuči kao fraza, da čovjek bez činjenja dobra drugima ne može biti istinski sretan.

​Veliki čovjek

O fra Boni Zvonimiru Šagiju ovih dana najbolje su progovorili oni koji su ga kao brata franjevca i suradnika najbolje poznavali – u razgovoru za Hrvatski katolički radio fra Jure Šarčević, provincijal hrvatskih kapucina i dr. Stjepan Brebrić, direktor Izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost (KS).

Provincijal Šarčević je objasnio da je fra Bono većinu života proživio i djelovao u Varaždinu, da je živio asketski, bio posve originalan, da je bio pastoralni teolog i veliki kateheta, a kao župnik – a župnik je bio cijeli život – ljudima blizak, da je bio velik čovjek.

Na važnu ulogu fra Bone Zvonimira Šagija u KS-u podsjetio je dr. Berbić, uz ostalo, rekavši da je bio jedan je od prvih i najdugovječnijih suradnika, autora i onih koji su tijekom najtežeg razdoblja vodili KS.

– U nijednome trenutku, bez obzira na napredovanje njegovih zdravstvenih teškoća, nije prestao surađivati s KS-om pa tako i u posljednjem najnovijem broju Kane imamo njegov članak pod naslovom »Dijalog – ključ mira u sadašnjem vremenu«.

Upravo je taj naslov nekako paradigmatski kada bismo željeli skicirati njegovo teološko djelovanje kroz sve ove godine, rekao je dr. Berbić. Uputio je da je za fra Bonu ključan bio odnos Crkve i svijeta u teološkom pogledu te potreba dijaloga; da je poslijeratna generacija teologa, među koje on pripada, koja je proživjela posljedice II. svjetskog rata, neprestano »nastojala oko dijaloga ponajprije među kršćanima unutar Crkve, a onda Crkve i društva, i naravno kršćana i drugih religija«.

– Do zadnjih dana isticao je određene smjernice pape Ivana XXIII. u tome da se dijalog mora temeljiti na istini, pravednosti i ljubavi. U svojem teološkom radu kroz svoje knjige on je razradio te odrednice dijaloga, rekao je izdvojivši pastoralnu teologiju i praksu fra Bone, kao i to da je proučavao odnose u društvu.

Objasnio je da su za njega bila tri ključna izvora: patristička literatura i izvori, baština kršćanstva od početaka; zatim Drugi vatikanski koncil, te konkretna situacija u kojoj se nalazi Crkva i kršćani u suvremeno doba.

​Kritički glas

– O. Bono bio je teolog i pastoralac za dijalog, koji je »hrabrio kršćane da sol ne obljutavi«. To je bilo težište njegova promišljanja uz nastojanje da se što više vjernika laika uključi u to djelo Crkve.

A to u konačnici ima za cilj mir za ljude, mir za narode, mir koji je lokalnih i globalnih razmjera i koji možemo svojim angažmanom postići ako smo neprestano otvoreni tome dijalogu i ako neprestano ispitujemo svoju praksu, što je na kraju krajeva u temelju našeg kršćanskog poslanja.

O. Bono jako je cijenio svoga brata o. Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo teološko istraživanje i teološku erudiciju. Međutim, njihovo područje nije uvijek bilo isto, bilo promišljanja bilo istraživanja.

O. Bono se naročito posvetio vjernicima laicima i preispitivanju njihove uloge u Crkvi i u društvu. Osobito je bio zainteresiran za konkretnu socio-političku situaciju u kojoj se Crkva i kršćani nalaze.

Pa ga zato pamtimo u vremenu tranzicije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata upravo po tome da je on prvi dizao kritički glas protiv nekih devijacija koje su se već tada događale, a mi smo tada u nacionalnom zanosu već možda olako prelazili preko tih stvari, i zbog toga je i sam bio na meti kritike, kako u Crkvi tako i u društvu.

Međutim, nije posustao, bio je uvjeren da pozivajući se na taj dijalog koji se odvija u istini, pravednosti i ljubavi ne može zapravo nikoga u konačnici povrijediti, poručio je dr. Brebrić.