Malen je broj modernih zemalja koje se mogu pohvaliti kako im je na čelu države bio i profesionalni glazbenik. Ivo Josipović, pored zavidne pravne i političke karijere, cijenjeni je skladatelj, autor bogatog muzičkog opusa, član više umjetničkih, stručnih i znanstvenih udruga i tijela u zemlji i inozemstvu, izabrani je član World Academy of Art and Science te dobitnik mnogobrojnih značajnih nagrada iz područja glazbe.

Unatoč tome što je jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih skladatelja, i dalje se u javnosti najviše govori o njegovu političkom djelovanju. Ta činjenica zapravo i ne čudi jer je politika širokim masama oduvijek bila zanimljivija od umjetnosti, a posebice od nečega što nam je poznato kao ozbiljna glazba.

Kako se bivši hrvatski predsjednik nosio i nosi s onime što ostavlja dojam dihotomije politika – glazba, što bi institucije mogle raditi bolje po pitanju naše suvremene ozbiljne glazbe, čime se sada zanima, ali i mnogo drugoga, otkrio nam je u razgovoru.

Paralelno studiranje

Otkud ljubav prema glazbi, možete li se prisjetiti tog puta? Kako je uopće došlo do odluke da studirate na dva, naizgled, nespojiva fakulteta?

– Roditelji su i pričali da, još kao malo dijete, nisam htio ni ručati ni večerati bez da je na, tada relativno modernom, a danas antiknom, gramofonu marke Suprafon, svirala ploča. Imali smo tada ploče brzine 45 i 78 okreta, a posebno sam volio dvije singlice – jednu na kojoj su bili ulomci iz opere »Carmen« i drugu na kojoj je veliki Arthur Rubinstein izvodio dvije Chopinove poloneze.

Ali, u tadašnjoj kolekciji koja je, uglavnom, preživjela i do danas, nadopunjena mnogim novijim pločama i nepreglednom količinom CD-ova i zapisa na hard-discovima, bilo je svega – od simfonijske glazbe, opera, pa do jazza i različitih smjerova popularne glazbe.

Negdje na početku osnovne škole počeo sam navijati da roditelji kupe pijanino, po uzoru na susjede koji su imali pravi klavir, ne osobito uštiman i dotjeran.

Kupljen je pianino marke Zimmerman, upisao sam se najprije na neku vrstu glazbenog tečaja, a onda i u muzičku školu »Pavao Markovac« gdje sam odmah počeo s nevježbanjem, na užas svojih profesorica klavira. Naime, smatrale su da imam talenta i da je šteta što sam puno više volio igrati nogomet nego svirati.

Entuzijazam za glazbu mi je obnovljen nakon što sam u srednjoj muzičkoj školi dobio sjajnog profesora, Branka Lazarina, koji me motivirao da krenem na studij kompozicije na Muzičkoj akademiji.

Da nije bilo njegovih predavanja, vjerojatno bih bio pokušao graditi nogometnu karijeru, a ne glazbenu. Tu se, uz brojne druge sjajne profesore i velikane hrvatske glazbe, s posebnim poštovanjem sjećam akademika Stanka Horvata u čijoj sam klasi diplomirao.

Kad sam rekao svojima da bih studirao glazbu, roditelji su mi rekli da je to moj izbor koji poštuju, ali da razmislim da li mi taj studij jamči pristojnu budućnost.

Razmislio sam, posebno nakon što je jedna gospođa na informaciju kako želim studirati glazbu, mojoj majci rekla da to i nije nešto i da bi barem mogao, ako se želim baviti muzikom, izabrati vojnu glazbu. Upisao sam pravo i želio uspjehom u studiju pokazati da mogu studirati paralelno, pravo kao tzv. sigurnu profesiju i muziku kao nešto »za dušu«.

Nakon što sam prvu godinu prava završio s peticama, otišao sam na tada vrlo teški prijemni ispit za kompoziciju na Muzičkoj akademiji i kao jedini kandidat uspio položiti prijemni. Tada je politika upisa bilo drukčija, smatram pogrešna, tako da sam četiri godine bio u Hrvatskoj jedini student kompozicije.

Imao sam veliku podršku roditelja u ne lakoj zadaći paralelnog studiranja. Ali, uživao sam u tome, i u pravu i u glazbi. S vremenom, i pravo i glazba postale su moje ljubavi bez kojih ne mogu. Šalili su se na moj račun da sam zbog te dvije ljubavi bigamist.

Skladanje

Kasnije ste bili profesor na Pravnom fakultetu, a jedno vrijeme i docent na Muzičkoj akademiji. Je li vaša studentska generacija bila u povoljnijem položaju od današnjih studenata?

– Studiji su bili drukčiji no što su to danas. Možda sam nostalgičar za vremenima mladosti, ali tadašnji režimi studija, i prava i glazbe, su mi draži od sadašnjeg. Bez obzira što su današnji tehnički uvjeti i dostupnost informacija neusporedivo bolji nego tada.

Bilo je više osobnog kontakta s nastavnicima i kolegama studentima. Rekao bih, cijela akademska zajednica je uživala veći ugled i davala članovima više no što je to slučaj danas.

Ali, moram reći da su uvjeti studija na Muzičkoj akademiji danas kudikamo bolji. Nova zgrada Akademije pruža puno više mogućnosti studentima i nastavnicima no što je to bio slučaj s podstanarstvom u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Je li glazba patila zbog pravne, profesorske i političke karijere?

– Sasvim sigurno, bavljenje dvjema disciplinama, pravom i glazbom, posebno kad se tome pridružila politika, utjecalo je na moj skladateljski opus. Puno glazbe koju sam čuo u sebi ili je sanjao ostalo je nenapisano.

I često su me pitali je li mi žao zbog toga. Sad ću reći isto što i uvijek. Nije. U pravo i politiku uložio sam puno, ali su mi oni i dali jako puno u životu.

Od različitih znanja, aktivnosti, putovanja, poznanstava i prijateljstava, sudioništva u važnim događajima, pa do vrlo napornog rada, ponekad, posebno u politici, i neugodnosti koje su znale boljeti, ali koje su dio osobne izgradnje i važnog životnog iskustva.

Znao sam reći, kad bih mislio da sam Mozart, ne bih se bavio ničim drugim do skladanjem. Ali, znam da to nisam pa sam dio svog života posvetio i drugim, lijepim i važnim aktivnostima.

Kao skladatelju, posebno mi je drago da su neke od mojih skladbi postale repertoarna djela, da ih se svira i snima, a da ja to uopće i ne znam. Prije svega, takve su skladbe »Igra staklenih perli« i »Jubilus za klavir«, »Epikurov vrt za simfonijski orkestar«, »Dernek za dva klavira, udaraljke i gudače«, posebno »Samba da Camera« koju su svirali i snimili brojni orkestri, kao i neke druge često izvođene skladbe.

Što vam u životu i karijeri predstavljaju kritike, pohvale, nagrade, titule?

– Bilo je podosta nagrada i priznanja, domaćih i međunarodnih, tri Porina, pravi i dva počasna doktorata, stranih odličja i povelja, u politici sam jedno vrijeme imao rejting kao niti jedan naš političar prije i poslije.

Bilo je pobjeda i poraza. Bilo je kritika, vrlo pohvalnih ali i negativnih. I u glazbi, i u pravu i u politici. U politici je bilo i uvreda i gnjusnih laži, prijetnji i ozbiljnih napada na ljudsko dostojanstvo, moje i članova obitelji.

Naravno, pohvale gode, kritike nekada ljute. Ali, sve je to, kako se kaže, dio sporta. I zato, ne treba se opijati pohvalama i nagradama, trenutnom popularnošću i uspjehom, kao što ne treba ni previše uzeti k srcu kritike, u politici čak ni uvrede i napade.

Tko ne može podnijeti kritiku, pa i napade, ne treba se baviti nikakvim javnim poslom. Isto tako, opijenost uspjehom može biti prevelik teret. Od svega, najvažnija su mi brojna prijateljstva i kontakti s ljudima koji zaslužuju poštovanje i od kojih mogu nešto naučiti.

Opera o Lennonu

Vaša su djela često motivirana određenom životnom ili literarnom tematikom. Gdje nalazite inspiraciju? Na čemu sada radite i, ne mogu vas to ne pitati, što je s operom o Lennonu te klavirskim koncertom koji želite napisati? Znali ste kazati kako vas je predsjednički mandat svojevremeno spriječio u oba nauma?

– Naslovi mojih skladbi sugeriraju da spadam u tzv. programne skladatelje. Međutim, to nije točno. Ogromna većina mojih kompozicija nema izvanglazbenu podlogu. Lijepi naslovi koje biram nisu sadržaj koji opisujem glazbom.

Riječ je o puno apstraktnijoj vezi naslova i glazbe pod njim. Takva se glazba naziva apsolutnom. Naravno, kada je riječ o skladbi u kojoj se pjeva neki tekst, veza je puno izravnija.

U devetnaestom stoljeću je opreka programne i apsolutne glazbe ili, kako su neki govorili, sukob vagnerijanaca i bramsovaca, bio drastičan, kako u literaturi, tako i na koncertima gdje je znalo doći i do fizičkih obračuna.

Danas je isključivost prevladana. Uživamo na koncertu koji u prvom dijelu ima kakvu Wagnerovu uvertiru, a u drugom Brahmsovu simfoniju.

Dugo sam »prijetio« operom o Lennonu, preciznije, operom o njegovu ubojstvu. Ali, predsjednički mandat me u tome onemogućio. Moram razuvjeriti one koji misle da je predsjednički posao nešto ležerno i lagodno.

Znao sam u uredu biti i do tri ujutro, često na putovanjima, s mnogim formalnim i neformalnim obavezama. Zato, bio sam naivan kad sam prije preuzimanja mandata mislio da ću, kao prije, uz glavni posao moći i komponirati.

Kao predsjednik nisam napisao nijednu notu. Nakon mandata vratio sam se komponiranju. Sudbina Lennona bila je dugo vrlo neizvjesna, iako sam dobio sjajan libreto riječke profesorice Marine Biti.

Nikako nije bilo moguće dogovoriti izvođenje, bez čega pisanje opera, onako za ladicu, nema smisla. Prevelik je trud pisati operu koja neće biti izvedena. Ali nedavno, HNK u Zagrebu i Muzički biennale, dogovorili su praizvedbu na otvorenju Biennala 2023. godine. Čeka me velik posao. To znači da će klavirski koncert pričekati.

Naime, i dalje sam aktivan na više područja i moj tempo pisanja glazbe mogao bih označiti kao Andante ma non troppo, možda čak i kao Lento. I dalje kao ljubavi imam pravo i glazbu, politiku puno manje, pala je u drugi plan, ali je ipak tu. Tko je bio predsjednik države nikada ne može otići iz politike, čak i ako to želi.

Ozbiljna glazba

Koliko je ZAMP važan za hrvatsku glazbu, bilo ozbiljnu, bilo popularnu? Kakvom biste ocijenili našu glazbenu scenu općenito?

– Hrvatsko društvo skladatelja zasigurno je najbolje organizirana umjetnička i umjetničko-poslovna organizacija ne samo u Hrvatskoj nego, u odnosu na veličinu naše zemlje, i jedna od najboljih u Europi.

ZAMP je dio HDS-a i efikasno štiti autorska prava na vrlo transparentan način. Utjecaj koji HDS ima u CISAC-u, krovnoj svjetskoj udruzi autora, u potpunom je nesrazmjeru s veličinom naše zemlje.

Uz to, HDS je jedini sustavni izdavač nota i nosača zvuka tzv. suvremene ozbiljne glazbe, organizator kvalitetnih festivala svih žanrova, pri čemu, naravno, treba istaknuti europski značajan Muzički biennale.

Posebno sam ponosan da sam kroz niz godina napornog rada pridonio kao glavni tajnik HDS-a i direktor Muzičkog biennala da HDS i ZAMP budu tako uspješni. Vodstvo HDS-a koje je tu instituciju preuzelo nakon mog mandata u njoj, moram sa zadovoljstvom istaći, konstantno unapređuje rad HDS-a i širi njegove aktivnosti.

Dugo bi trebalo da, posebno sada u vrijeme pandemije koja je dramatično ugrozila glazbenike, nabrojim sve dobre i loše strane naše glazbene scene. Ima jako dobrih aspekata, ali i onih drugih, čak izrazito loših.

Zadržat ću se samo na jednom problemu, posebno kada je riječ o tzv. ozbiljnoj glazbi. Mali smo narod i mala kultura, što ne znači i manje vrijedna. Ali, teško uspijevamo na međunarodnoj sceni. Šteta da naša država, poput Poljske, ne ulaže više u međunarodnu afirmaciju naših skladatelja, ansambala i solista.

Puno sam putovao i slušao uspješne strane skladatelje i izvođače i mogu reći da imamo značajan broj umjetnika koji potpuno ravnopravno mogu na međunarodnu scenu.

Nedavno me ugodno iznenadila Zagrebačka filharmonija koja je od mene zatražila da sačinim prijedlog naših suvremenih skladbi koje bi snimila i stavila na CD-ove, vjerojatno i izvodila na gostovanjima.

Upravo ovih dana izlazi prvi od takvih CD-ova koji promoviraju naše suvremeno stvaralaštvo.

Je li ozbiljna glazba na samrti? Koliko cijenimo vlastite suvremene autore i ima li pozitivnih primjera u Europi na koje bismo se mogli ugledati kada je riječ o ozbiljnoj glazbi i nadležnim joj institucijama?

– Ne mislim da je ozbiljna glazba na samrti. Imao sam prilike puno putovati, bilo kao slušatelj, bilo kao sudionik na više velikih festivala. Uostalom, imamo i primjer našeg Biennala koji je u predpandemijska vremena imao i po četiri koncerta dnevno kroz desetak dana, uvijek više nego dobro popunjena publikom.

Tzv. ozbiljna suvremena glazba nikada nije bila široko popularna, ali je uvijek imala svoju elitnu publiku te je ima i danas. Slažem se da bi država, ali i sami glazbenici, mogli i morali više raditi na popularizaciji suvremene glazbe, ali i one klasične.

Problem počinje u školama. Premalo se sluša glazba, nekadašnja Muzička omladina koja je djecu vodila na koncerte i u kazališta u dobroj je mjeri izbačena iz škola, nastavni programi općeg glazbenog odgoja i obrazovanja rudimentarni su i uglavnom završavaju s glazbom s kraja XIX. stoljeća.

Glazbenici i glazbene institucije bi kroz repertoarnu politiku mogli puno učiniti. Ali, puno je lakše dobiti pljesak pa i publiku svirajući Mozarta nego Pendereckog.

Nekada je odgovornost prema suvremenom, posebno domaćem, stvaralaštvu bila veća. Veliki ansambli su obavezno naručivali, snimali i izvodili nova hrvatska djela. I danas se to događa, ne uvijek sustavno.

Država kao financijer većine važnih institucija trebala bi uvjetovati ansamblima da suvremenu glazbu imaju na repertoaru, ali i da redovito sviraju izvan Zagreba.

Nedostaje nam nešto što bismo uvjetno mogli nazvati nacionalnom sezonom, projektom u kojemu bi ansambli iz velikih gradova redovito gostovali u drugim gradovima, ali i u onima koji ne spadaju u »veliku četvorku«.

Tu se vraćam na primjer Poljske koja je kroz dugi niz godina ozbiljno investirala u svoje umjetnike, čak i u vrijeme druge polovice prošlog stoljeća kada im ekonomija zaista nije bila jaka strana.

Dobra i loša glazba

Koga biste izdvojili iz hrvatskog tezaurusa ozbiljne glazbe kao omiljenog?

– Ne bih izdvajao nekog od kolegica i kolega skladatelja. Puno je izvrsnih. Posebno mi je drago da je na sceni generacija onih mlađih i srednjih godina koja je daleko brojnija od moje generacije, izvrsno obrazovana i aktivna na međunarodnoj sceni. Siguran sam da će netko od njih izgraditi ozbiljnu međunarodnu karijeru.

Što volite čitati, a da je tematski povezano s glazbom? I, po vašem mišljenju, tko je najbolji vrednovatelj glazbenog djela?

– Zanimljivi su mi radovi akademika Žmegača koji, naravno, nisu beletristika već vrhunski stručni i znanstveni radovi o glazbi. Kao pisac beletristike inspirirane glazbom se, smatram uspješno, okušao i donedavni dekan Muzičke akademije pijanist Dalibor Cikojević.

Nekada je glazba znala biti važan sadržaj književnog djela, nekada je književno djelo bilo inspiracija za glazbu. Iako, moram napomenuti da kroz povijest granica onoga što danas smatramo ozbiljnom glazbom, uključivši i Mozarta, nije bila tako jasna u odnosu na ono što bismo i danas i u povijesti mogli okarakterizirati popularnom glazbom.

Razvoju glazbe, pa i njenoj današnjoj podjeli po žanrovima, u dobroj je mjeri pomogao i tehnološki razvoj. Radio, TV, diskografija, kvaliteta instrumenata, sve više i internet, dramatično mijenjaju glazbu i glazbenu scenu.

Ali, uvijek je bilo i bit će dobre i loše glazbe i to smatram temeljnom podjelom. Naravno, otvara se pitanje tko je taj tko će reći što je dobro, što loše. Publika i kritika su znali popljuvati i neka djela koja danas smatramo samim vrhom glazbenog stvaralaštva.

Sjetimo se kako su izgledale premijere Bizetove opere »Carmen« ili baleta »Posvećenje proljeća« Igora Stravinskog. Zapravo, najpouzdaniji je sudac vrijeme, povijest, iako ne savršen ili nepogrešiv.

Htjeli, ne htjeli, vrijeme radi odabir koji možemo smatrati relevantnim. Iako, i povijest možda nepravedno isključuje neke velike umjetnike i velika djela na račun onih koje osobno možemo smatrati manje relevantnim. Sjetimo se, i sam je Bach 150 godina bio zaboravljen.

Radi li se dovoljno na revitalizaciji naše glazbene baštine?

– Znamo da je naša glazba slijedom raznih povijesnih, ekonomskih, kuturoloških i drugih razloga kroz stoljeća bila u određenom zaostatku za Europom.

Ali, djela Zajca, kasnije Papandopula ili Kelemena, da navedem samo ove, možda najznačajnije, autore, naravno i mnogih drugih čiji opus danas smatramo baštinom, sasvim su uz bok najkvalitetnijim djelima svoga vremena.

Tu se opet vraćam na pitanje promocije i brige za afirmaciju domaćeg stvaralaštva. Zanimljivo, kao mlada država, kao jako držimo do svog državnog i nacionalnog identiteta, ali, bar kada je riječ o kulturi, slabo radimo na njemu. Sportaši su tu u puno boljoj poziciji.

Glazbena playlista

Kako izgleda Vaša glazbena playlista?

– Ovo je najteže pitanje. Moja je lista jako, jako, jako duga, vrlo raznolika i dinamična. Stalno dolaze i odlaze nove skladbe ili izvedbe, mijenja se redoslijed. Ta lista je u interakciji s onim što skladam. Često nalazim inspiraciju u izvornom folkloru.

Tada, kao kad sam komponirao skladbu »Zelena naranča«, na listi jako napreduje ta vrsta glazbe, dalmatinske klape, primjerice. Davno, kad sam pisao skladbu »Samba da camera«, koja je višestruko nagrađivana i koja je postala dio međunarodnog repertoara, ne moram isticati, slušao sam južnoameričke ritmove.

Na čelu liste znao je biti Bartok, Penderecki, Stanko Horvat i drugi »suvremeni klasici«. Ali i Mozart. Često je na vrh znao izbiti šire gotovo nepoznat autor ili skladba. Obožavam Mozartova »Don Giovannija«, on nikako ne silazi s liste. Mogu se samo nadati da će se moj Lennon naći na nečijoj listi.

Nađe li se na glazbenoj listi ponešto i od zabavne glazbe?

– Naravno! Već i naslov moje buduće opere, »Lennon«, sugerira da moj interes ne završava s takozvanom ozbiljnom glazbom. I na području zabavne glazbe volim slušati vrlo različite skladbe, od prekrasne pjevačice Roberte Flack, ABBA-e, Rolling Stonesa, velikih majstora jazza, pa do, naravno, naših skladatelja klasika zabavne glazbe.

S mnogima od njih sam se puno družio, primjerice s Alfijem Kabiljom, Zdenkom Runjićem, Perom Gotovcem, Dragom Diklićem, Zrinkom Tutićem, Tončijem Huljićem… Uh, ovdje ću stati jer ne želim, u širem nabrajanju, ispustiti koga i uvrijediti ga.

Jedino, nemam sklonosti ka techno glazbi. Uostalom, kao glavni tajnik HDS-a u više od deset godina osobno sam upoznao gotovo sve naše značajnije skladatelje i izvođače, i ozbiljne i zabavne glazbe. S punim uvjerenjem mogu reći da imamo vrsne glazbenike svih žanrova.

Pandemija i potres

Nekako mi nijedan razgovor u posljednjih godinu dana ne može proći bez istog pitanja – kako ste s obzirom na pandemiju, potrese?

– Hvala na pitanju, kod mene je sve ok. Da, pandemija mi je, kao i drugima nametnula razna ograničenja. Posebno, nedostaju mi brojna putovanja i međunarodne konferencije na koje sam išao prije korone, nedostaju mi koncerti i »normalna« predavanja i kontakt sa studentima.

Sve ovo »online« je tek surogat. Ali, nadam se da sva ograničenja neće još dugo trajati. Potres je mojoj obitelji, kao i mnogim Zagrepčanima koji stanuju u centru grada, prouzročio prilično štete.

Na sreću, nije bilo oštećenja statike, pa smo uspjeli sanirati sva oštećenja. Disciplinirano provođenje epidemioloških mjera, srećom, dovelo je do toga da nitko iz moje obitelji nije obolio od koronavirusa.

Za kraj, je li u planu kakav skori nastup?

– Sada, kada su koncerti rijetki i specifično koncipirani, nemam nekih posebnih planova, kako je to bio slučaj s predpandemijskim autorskim koncertom sa Zagrebačkim solistima i gostima u Mimari, praćen live CD-om i blu-ray DVD-om. Ali, zato počinjem s radom na operi. Bit će to za mene životni izazov.

Političari glazbenici

Vi ste, čini mi se, jedan od rijetkih modernih političara koji se aktivno, ozbiljno i uspješno bavi i umjetnošću. Nekoć je to bilo češće no danas. U kakvom su suodnosu politika i glazba?

– Bilo je vladara i političara, poput pruskog kralja Friedricka Velikog, skladatelja i flautista, koji su bili sjajni glazbenici. Poljski pijanist i skladatelj Jan Paderewski bio je premijer i potpisnik Versajskog ugovora.

Clinton je pristojno svirao saksofon, iako ne na profesionalnoj razini. Britanski premijer Edward Heath jednom je godišnje ravnao simfonijskim orkestrom i tako mnogi drugi.

Neki su političari glazbu koristili tek kao propagandni štos. Na internetu možete pronaći predsjednika Putina kako uz pratnju orkestra svira klavir i pjeva »Blueberry Hills«.

Naravno, simpatično, bez pretenzija da to pokaže kao veliku umjetnost. Ali veza politike i glazbe kroz povijest, od pamtivijeka, preko antike, raznih vojnih pohoda, političkog aktivizma, državnog ceremonijala, pobuna i revolucija, stalna je i neraskidiva.