Šećem ovih dana Rijekom. I ona se pridružila adventskim svetkovinama. Adventske kućice i prigodna rasvjeta osvanuli su i u blizini HNK-a Ivana pl. Zajca, hrama kulture u središtu grada.

S obzirom na tu činjenicu očekivali smo i nešto drukčije ozračje, kolokvijalno rečeno kulturnije i profinjenije. No ono na što smo naišli nekoliko puta krećući se prema kazalištu je neprimjerena buka, odnosno glazbena kulisa koja je i ovaj adventski kutak grada svela na običan dernek. Ta buka i galama nije ostala izvan kazališta, već sam je čula i u njemu tijekom gledanja jedne dramske predstave. Zašto, kad se već htjelo, oko kazališta nije kreirana neka primjerenija glazbena pozadina, primjerice neki lagani jazz ili klasika (ili je meni to možda promaknulo)?

U čemu je problem? Bila sam u ovo doba godine, na primjer, u Piranu i Portorožu i tamo – gle čuda – nije bilo derneka, već ljudi sviraju jazz. Znači može se kad se hoće.

Na ovaj problem buke u centru Rijeke ovih dana su mi skrenuli pažnju i stanari u Verdijevoj ulici (i naziv ulice je simboličan u ovom kontekstu). Oni se s bukom ne suočavaju samo sada, nego tijekom cijele godine. Naime, iz obližnjih kafića neprestano »piče« visoki decibeli. Stanari kažu da zbog buke i vibracija ne mogu spavati. Ima tu i bolesnih ljudi i sve što traže je njihovo pravo na mir i odmor. No netko je kafićima u stambenim zgradama omogućio odvijanje bučnog noćnog života. Stanari su se obratili i gradskim vlastima upozoravajući na taj problem, ali se do sada ništa nije riješilo. Jedna od molbi je da kafići barem ne rade iza 23 sata. Neki od izmučenih i neispavanih stanara u međuvremenu su odselili i našli mirnije okruženje za stanovanje.

Preostali stanari, starosjedioci u ovom dijelu grada, očekivali su da će advent ispred kazališta biti nešto lijepo, što će oplemeniti grad i ovaj, kako kažu, »najkulturniji kutak«. Grdno su se razočarali, jer se na buku iz kafića samo nadovezala druga buka. Šetnja po Rijeci dovela nas je do još nekih kafića oko Korza, iz kojih dopire turbofolk. Ljudi su nagurani jedni na druge i nema nikakvih epidemioloških mjera. Možda o glazbenim ukusima ne bi trebalo raspravljati, ali se ipak pitam kakvu poruku šalje glazbeni krajolik Rijeke?

Udaljivši se od centra grada, došla sam do »Benčića« i skoro doživjela šok – iz »Jadrana« su puštali klasičnu glazbu. Nakon tog pozitivnog šoka, ovih dana prošla sam i kraj gradilišta buduće Gradske knjižnice. U blizini nje počela je »Zimska priča iz Benčića«, još jedna nada za kulturniji advent. No prvo što me dočekalo opet je bila buka. To me iznova vratilo pitanju postoji li nešto što bi se moglo nazvati zvučnim krajolikom nekog grada. I tako sam naišla na pojam soundscape, koji označava sveukupnost zvukova koji nas okružuju, a glazba se u tom kontinuumu smješta između govora i soundscapea. Kako smo našli u literaturi, soundscape je kao termin prvi put uveden u članku “The Sonic Environment of Cities” iz 1969. godine Michaela Southwortha.

Predmet je područja akustičke ekologije, koja sukladno značenju soundscapea kao sveukupnosti zvukova koji nas okružuju, pristupa odnosu čovjeka i njegove okoline kroz medij zvuka. Koncem 1960-ih godina iniciran je projekt World Soundscape, koji je posvećen istraživanjima akustičke ekologije s ciljem pronalaženja rješenja uravnoteženog soundscapea i harmonijskog odnosa čovjekove zajednice i soničke okoline.

Projekt upućuje na sve prisutniji problem onečišćenja bukom (“noise pollution”). Zvukovi koji se na to odnose uglavnom potječu od prometa i strojeva, a mogu imati izrazito negativan utjecaj na čovjeka i njegovo zdravlje. Izvješće Europske agencije za okoliš “Buka iz okoliša u Europi – 2020.” pokazuje da dugotrajna izloženost buci može uzrokovati niz učinaka na zdravlje, među kojima poremećaj sna, negativne učinke na kardiovaskularni i metabolički sustav, kao i kognitivna oštećenja kod djece.

Možda je to pretjerano primjenjivati na problem buke u Verdijevoj ulici, ali eto skrećemo pažnju na ovaj problem.