Simfonija u plavom« (predvorje kina Teatro Fenice); »Rijeka i zlatne lađe« (vijećnica Grada Rijeke); dekoracija u predvorju Palače Adria; dekoracija u apoteci »Kazalištu«; »Povijest transporta« (dvorana Transadrije)… – znate li tko je autor ovih umjetničkih radova u javnim prostorima grada Rijeke pored kojih svakodnevno prolazimo?

Znaju li Riječani, ili barem većina njih, za hrvatskog slikara Vladimira Udatnyja, koji je 23. siječnja 1920. rođen u Voćinu i ove se godine navršila 100. godišnjica njegova rođenja? Od 1950-ih godina živio je u Rijeci, u kojoj je 1972. i završio svoj životni i umjetnički put.

Je li ga se Rijeka prisjetila u povodu obljetnice? Za sada, koliko znamo nije, a hoće li – ne znamo. Neka njegova djela nalaze se u fundusu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i mogu se pogledati u online zbirci, a bilo bi lijepo da mu se priredi i kakva obljetničarska izložba pa da ta i neka druga Udatnyjeva djela vidimo i uživo.

Zašto ne i organizirati obilazak i razgledavanje njegovih radova u javnim prostorima Rijeke, baš u godini u kojoj je ovaj grad Europska prijestolnica kulture. Tema za razmišljanje.

Vladimir Udatny diplomirao je 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić), gdje se usavršavao iz grafike kod T. Krizmana i slikarstva kod M. Tartaglie. Jedan je od osnivača Riječke grupe (1961.).

Slikao je krajolike, figuralne kompozicije i portrete često mijenjajući stilske izraze. Isprva je radio u duhu postimpresionizma približivši se apstrakciji, potom je bio blizak nadrealističkom i metafizičkomu slikarstvu u kojem se naslućivao hiperrealizam.

Objavio je više mapa grafike (»Motivi iz Rijeke«, 1964.). Likovne kritike i putopise objavljivao je u dnevnom tisku i stručnim časopisima. Bavio se zidnim slikarstvom, grafičkim oblikovanjem i scenografijom.

Godine 2000. tada još živ Izdavački centar Rijeka (u međuvremenu ni njega više nema) objavio je veliku monografiju »Udatny« Roberta Žunića. U predgovoru pod naslovom »Riječki slikar Udatny« Zdenko Tonković konstatira: »Zašto je Udatny otišao u Rijeku, teško je odrediti i njegovim najbližima.

Je li ga privukla dinamika velike luke čiji se kulturni ambijent u to poratno doba tek stvarao? Intenzivna izgradnja, rast industrije i brodogradnje, obnavljanje kulturnog i umjetničkog života, pružali su mnoge mogućnosti, a treba reći da je Udatny cijeli svoj život živio samo od svoga slikarstva…«

Vladimir Udatny, kako se navodi u monografiji, sinonim je romantične »boemštine« u riječkim okvirima. Od Voćina, preko Nove Gradiške i Zagreba, Udatny je 1952. godine došao u heterogenu sredinu naše najveće luke gdje je ubrzo postao markantna figura kulturnog života grada tijekom pedesetih i šezdesetih godina.

Udatny je svojim političkim opredjeljenjem bio slikar i »… tražio mnogo manje: ljepotu i sklad boja na putu kroz život.« Ono po čemu je Udatny bio i ostao najviše poznat, dugi je ciklus njegovih »Harlekina«.

Udatnyjeva Rijeka pripada prošlosti, a danas je grad nešto sasvim drugo i još uvijek traga za svojim identitetom. Kad smo već kod obljetnica, u kolovozu ove godine navšit će se 110. godišnjica smrti Janka Polića Kamova – najvećeg književnika kojega je Rijeka dala, a kojega se ovaj grad tek tu i tamo prisjeti.

U kontekstu Europske prijestolnice kulture nešto je bolje prošao Ivan Matetić Ronjgov, kojemu u povodu 140. obljetnice rođenja i 60. obljetnice smrti HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s Ustanovom »Ivan Matetić Ronjgov« posvećuje veliki zborski koncert pod naslovom »Bilo vavek veselo«.

Svoj veliki doprinos očuvanju i promicanju skladateljevog opusa temeljenog na jedinstvenom narodnom blagu našeg zavičaja dat će ponajbolji zborovi i vokalni sastavi te sopci iz Rijeke i njene okolice.

Kako se ističe u najavi koncerta, Matetićev skladateljski opus svijetli je primjer i smjerokaz za umjetničko stvaralaštvo temeljeno na dragulju našeg izvornog i jedinstvenog kulturnog nasljeđa – pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici – koje se nalazi na popisu nematerijalne svjetske kulturne baštine UNESCO-a.