Razgovor

Josip Grbac: “Svijet će biti bolji nakon pandemije, već smo za klasu bolji nego smo bili prije 10 ili 20 godina”

Mirjana Grce

Josip Grbac / Foto Sergej Drechsler

Josip Grbac / Foto Sergej Drechsler

Više nas boli tuđa nevolja. Više smo se okrenuli nematerijalnim vrijednostima. Šteta što takav dojam katkada pokvare pojedinačni izgredi koje onda društveni mediji prikazuju kao nekakvo stanje duše hrvatskog društva. Još uvijek tragamo za etičko-moralnom razinom ponašanja kada će svi, a pogotovo ljudi koji u rukama imaju moć, političku ili ekonomsku, pošteno djelovanje i ponašanje smatrati svojom normalnom moralnom obvezom



Mnogima su poznate kolumne teologa i etičara dr. Josipa Grpca, redovitog profesora na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu – Teologiji u Rijeci, koje više od desetljeća objavljuje u Kani (Pitanje sadašnjeg trenutaka) i u Ladonji (Aktualno).


​Dio tih kolumni ovih je dana objavio u knjizi pod naslovom koji ih doista sabire: »Hrvatski vremeplov. Teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji«. U njima promišlja aktualna i važna pitanja našega vremena, a kršćanska etika ključ je njegovog kritičkog pristupa. Pisane su izazvane konkretnim događajima i društvenim tokovima, ali imaju »težinu« univerzalnosti.


– Postoji mogućnost o nekim teološkim i etičkim temama raspravljati i pisati na »neutralan« način, s ciljem pojašnjenja ili produbljivanja samih tema, neovisno o tome u kakvom se okruženju nalazimo i živimo ili s kakvim se izazovima suočavamo.




Takav način razmišljanja i pisanja svakako je potreban, jer on nastoji na vidjelo iznijeti objektivnu istinu o nekoj temi ili nekom problemu i pitanju.


Jezgra istine


Ta objektivna istina ne ovisi u potpunosti o izazovima s kojima se suočavamo – ona srž vlastite istinitosti i valjanosti sačuva uvijek u sebi u nepromijenjenom obliku. Svaki znanstveni pristup nastoji otkriti što je to u nekoj istini nepromjenjivo, bez čega bi svaka istina bila mrtvo slovo na papiru.


To vrijedi i za etičke i moralne norme sukladno kojima nastojimo živjeti. Većina njih sadrže jezgru istine koja je nepromjenjiva i ne može se relativizirati ili prilagođavati ovisno o situaciji u kojoj živimo kao povijesna bića.


No, postoji i način da se – uvažavajući ovu nepromjenjivu jezgru istinitosti svake istine i norme – ipak potrudimo saznati na koje sve načine ta istina ili norma može biti življena u konkretnom životu.


Rijetki su slučajevi kada jedna norma može biti ostvarena u praksi samo na jedan integralni način, u cjelokupnosti svoje obvezatnosti. Čovjek bi onda često bio doveden »pred zid«, jer ne bi na nikakav način mogao snaći snage kako tu normu ostvariti u svom životu.


Zato je tu potrebna svojevrsna hermeneutika, interpretacija sadržaja norme, s ciljem da se čovjeku omogući krepostan život, a da ga se istovremeno ne prisili da bude mučenik čitavog života. Taj drugi način je prisutan u ovoj knjizi.


Nastoji se ljudima, pogotovo kršćanima, sugerirati najbolji i najautentičniji pristup sagledavanju i prosudbi izazova koje vrijeme u kojem živimo svakodnevno stavlja pred nas i zahtijeva od nas ljudski i kršćanski pristup, prosudbu i djelovanje.


Društvene kreposti


Cijelom knjigom provlači se misao: graditi društvo na »temeljnim društvenim krepostima«. Govorite o kršćanskom zahtjevu »radikalizacije« poštivanja vrijednosti koje postoje.


– Imam dojam da su u hrvatskom društvu neke tzv. društvene kreposti još premalo utkane u život pojedinca i grupa. Govorim o krepostima kao što su solidarnost, tolerancija drugoga i drugačijega, briga za okoliš od nekih planetarnih pitanja pa sve do potrebe razvrstavanja otpada.


O krepostima kao što je potreba jasnog definiranja autoriteta u školama i odgojnim ustanovama, jasno opredjeljenje za uspostavu rigoroznijih sankcija prema počiniteljima nasilja nad ženama i općenito u obitelji, na ulici; za mito i korupciju, vršnjačko nasilje.


Govorim o potrebi pravedne raspodjele dobara… Nedopustivo je prema svim takvim i sličnim fenomenima ponašati se kao da ne postoje ili kao da nisu važni. Osim toga, imam dojam da se olakotno ponašamo i u odnosu na neke vrijednosti iz sfere bioetike.


Nije dobro kada politika, pa i u okviru parlamenta, isključivo odlučuje o svjetonazorskim pitanjima. Kako je moguće da se na gotovo omalovažavajući način izjašnjavamo npr. u odnosu na one koji su ubijeni na tzv. križnom putu i Bleiburgu ili bačeni u tzv. fojbe, a sasvim drugačiji pristup imamo prema poginulima u NOB-u?


Pijetet zaslužuje svatko tko je nepravedno stradao. Ali bismo mogli postaviti i pitanje »okrnjene« demokracije kada politika sebi prisvaja pravo odlučivati o prihvatu tzv. Istanbulske konvencije.


Kada govorim o radikalizaciji kršćanskog stava o vrijednostima onda mislim kako norma »Ne ubij!« za jednog kršćanina vrijedi uvijek i u svakom obliku. Život nije vrijedan samo ako je ovakav ili onakav. Ljudski život je svet i nedodirljiv, u bilo kakvom obliku.


Ali takva radikalizacija bez okolišanja vrijedi i za pitanje pravednosti, nasilja, tolerancije, solidarnosti. Ne možemo prilagođavati uvažavanje nekih temeljnih vrijednosti ovisno o tome što najglasniji lobiji ili grupe građana zahtijevaju, ili, što je još gore, svjetonazorska i bioetička pitanja podrediti izbornim interesima.


Pišete da kršćanin nije i ne smije biti pasivni promatrač zbivanja oko sebe. Kakav bi trebao biti, ne bi li – u složenosti i zahtjevnosti sadašnjeg vremena – gradio svoj život i humaniji svijet? Kakvi bi trebali biti svećenici, biskupi, kakav običan vjernik? Malom čovjeku je ponekad teško naći odgovore kako ispravno postupiti, kako se ponekad othrvati nepravdi, kako biti hrabar. Što bi bio temelj?


– Na ta pitanja nastoji odgovoriti ova knjiga. Ili barem dati neke smjernice. Temelj kršćanskog angažmana je zaista hrabrost i odvažnost. U prvim stoljećima kršćanstva upravo je hrabrost kršćana bila temelj vjere, kršćanske etike i Crkve.


Ali povijest se i ovoga puta ponavlja. Opet su kršćani pozvani dati do znanja kakav bi svijet trebali svi mi graditi. Nekada su nailazili na protivnike u poganskim kultovima, danas ih imaju u susjedstvu, na nekim uličnim paradama, u mnogim medijima i na društvenim mrežama.


Zato moderni kršćanin mora biti obrazovan u nekim temeljnim istinama vjere i normama kršćanske etike. Samo tako moći će zastupati kršćanski stav o pitanjima koja su aktualna u društvu. Ne može se od svakog kršćanina zahtijevati da bude teolog ili etičar.


Zato mu se takvo štivo mora ponuditi. Ako kršćanin ne zna kako se postaviti u odnosu na korupciju, kriminal, nasilje, omalovažavanje obitelji, ugrožavanje života, ostat će pasivan. Ove teme trebale bi katkada imati mjesta i u propovijedima svećenika.


Propovjedaonica nije samo vjeronaučno učenje vjerskih istina. Ona mora bi jasan i argumentiran »glas« Crkve u sučeljavanju s pitanjima koja su od životne važnosti za našu budućnost. Zato se i od svećenika traži da se uvijek dodatno obrazuju i informiraju.


Isto vrijedi i kada biskupi donose neke smjernice koje vrijede pogotovo za kršćane. Ono što zabrinjava je nezainteresiranost ljudi za dodatnim obrazovanjem. Vjerski tisak, iako ga uporno nudimo, dobrim dijelom ne dođe u ruke vjernicima. Zbog toga znatan broj vjernika ostaje i danas pasivni promatrač.



Zdravi duh


U kolumni »Stvorimo uskrsno društvo« pišete da je takvo društvo ono koje »pitanje standarda shvaća ne samo u tjelesnom i materijalnom smislu riječi«, da je standard etička razina na kojoj ljudi djeluju.


– »Uskrsno društvo« je ono društvo koje se brine i za materijalnu dobrobit građana, ali i za njihov »zdravi duh«. Većina hrvatskih građana donekle je materijalno zbrinuta, iako je to još daleko od onoga što bi bilo poželjno i moguće.


No, kako građani mogu imati »zdravi duh«, neopterećen zlim mislima ako su gotovo svakodnevno suočeni s pronevjerama, manipulacijama, korupcijama i krađama, kada čuju o basnoslovnim plaćama nekih, a oni sami jedva »krpaju« kraj s krajem?


Kako će se zdravi duh ustaliti u srcima onih građana koji nemaju sredstava za popravak vlastita krova, a neki dužnosnici imaju tri ili četiri raskošne kuće? Zar nije onda logično da se u srcima i glavama tih građana vrzmaju zle misli, zavisti, ljubomore i, ono što je najgore, pesimizam i osjećaj bespomoćnosti?


Još uvijek tragamo za etičko-moralnom razinom ponašanja kada će svi, a pogotovo ljudi koji u rukama imaju moć, političku ili ekonomsku, pošteno djelovanje i ponašanje smatrati svojom normalnom moralnom obvezom.


To mislim kada kažem kako nam neke društvene kreposti, kao što su poštenje, transparentnost, pravednost moraju postati ključni dio »normalnog«, spontanog ponašanja. U mnogim europskim zemljama čak i zbog minimalne zlouporabe službenog položaja i predsjednici države moraju odstupiti.


Kod nas često sudski procesi završavaju bez ikakve osude zbog nekakve »proceduralne pogreške«. Zdravi duh mora imati zdravu etičko-moralnu pozadinu koja svima jamči jednaki tretman.


Uvijek ste u kolumnama aktualni za određeni trenutak, no sve su aktualne i danas, a sadašnja tema svih tema je pandemija. Jesmo li iz nje što naučili?


– Možda zvuči apsurdno reći kako nas jedna pandemija ili razoran potres mogu nečemu dobrom naučiti, ali je to vjerojatno istina. Naučili smo da smo svi jednaki. Zaraziti i razboljeti se može onaj koji živi u nekoj straćari, kao i onaj koji se diči raskošnim vilama.


Taj osjećaj jednakosti može zvučati ozdravljujuće za ljudsku dušu. Naučili smo cijeniti krepost samoodricanja zbog vlastitog ili tuđeg dobra. Cijenimo samoodricanje kao nešto pozitivno, usmjereno prema dobru, a ne samo kao žrtvu.


Zastrašujuće je pomisliti kako se takvi plemeniti osjećaji jednakosti pojave uglavnom u kriznim trenucima. Shvatili smo koliko je važno za obrazovanje i odgoj, ili uopće za razvoj zdravog duha, kada djeca pred sobom imaju živog nastavnika, a ne samo mrtvo računalo.


Svakako su istinite riječi pape Franje kako se nitko ne spašava sam, ali smo isto tako naučili da vjera ne živi samo u masovnim okupljanjima, nego prvenstveno u ljudskim domovima i ljudskim dušama.


Vjerujem da je mnogim vjernicima teško palo ne moći doći u crkvu npr. na Uskrs. Ali se Uskrs sigurno dogodio u njihovim dušama i domovima. To je i za Crkvu dragocjeno iskustvo. Dakle, možda je i pandemija bila za sve nas škola života.


Kao što su to bili nedavni potresi na Banovini. Solidarnost koju je iskazao hrvatski narod tom prigodom povijest će pamtiti. Bilo bi izvanredno kada bi ti plemeniti osjećaji i čini ostali trajna zasada u našem društvu. To bi bio pravi put da naše društvo postane »uskrsno«.


Jednaki u nevolji


U nedavnoj Ladonji pisali ste kolumnu inspiriranu Papinom enciklikom Fratelli tutti. Tamo pišete: »Ako nas je COVID-19 uspio prisilno ujediniti u zajedničkoj nevolji, zašto se to isto ne bi moglo dogoditi i u zajedničkoj težnji prema dobru?« Papa je isto tako rekao da svijet nakon pandemije neće biti isti, nego bolji ili gori.


– Više je nego očito da nakon pandemije nećemo biti isti. Ni individualno ni društveno. Ja ipak vjerujem da će svijet nakon pandemije biti bolji. Ako ništa drugo onda zbog činjenice da smo svi skupa, i oni najsiromašniji i oni najbogatiji, shvatili koliko smo krhki.


Slično kao kada čovjek oboli od teške bolesti, život mu visi o koncu, pa ga liječnici uspiju ozdraviti. Tada čovjek shvati dvije bitne činjenice: kako je on sam krhki stvor i kako je u velikoj mjeri ili potpuno ovisan o drugima.


U tom smislu papa Franjo ima pravo kada kaže kako smo, na kraju krajeva, svi braća. To inače govore sve dosadašnje deklaracije o ljudskim pravima. Ali nas je samo COVID-19 uspio konkretno uvjeriti da je to velika istina.


Nismo svi jednaki u našim materijalnim i intelektualnim mogućnostima, ali smo svakako svi jednaki u našoj krhkosti. Taj »svemoćni« čovjek, taj Demijurg vlastite sreće, dugo je bio, a možda će i još dugo ostati, nemoćan pred jednim gotovo nevidljivim virusom.


Tu ne pomažu ni tenkovi, ni ratni avioni ni atomske bombe. Pomaže samo hrabrost, ljudskost i solidarnost. Zar postoji škola veća od ove?



Posljednjih dvadesetak godina radili smo za Novi list više razgovora, ponajviše o pitanjima našeg društva. Jesmo li u tome vremenu napredovali u unutardruštvenom dijalogu i poštovanju?


– Kada sam stvarao ovu knjigu neki su se ne tako rijetki događaji ponavljali u Hrvatskoj i u svijetu, pa mi je na pamet pala pomisao kako se ustvari vrtimo u krug, jer ponavljamo greške, stvaramo uvijek slične nedoumice, uvijek se ponovno suočavamo s istim problemima.


No, kada bolje promislim, uvjeren sam da smo ipak za klasu bolji nego što smo bili pred deset ili dvadeset godina. Zreliji smo. Više nas boli tuđa nevolja. Više smo se okrenuli nematerijalnim vrijednostima. Šteta što takav dojam katkada pokvare pojedinačni izgredi koje onda društveni mediji prikazuju kao nekakvo stanje duše hrvatskog društva.


Svijetli primjer je najuspješnija škola


Nikad vas nisam pitala o mladom istarskom svećeniku, bl. Miroslavu Bulešiću, kojega su nakon Drugog svjetskog rata komunisti ubili u Lanišću, a u knjizi ste mu posvetili jedno poglavlje. Što možemo od njega učiti danas, ne samo vjernici, od njegovog, kako pišete, »imitatio Dei«?


– »Imitatio Dei« nije apstraktna teorijska sintagma nego konkretna smjernica za život. Pokušati činiti ono što i kako čini Bog, što i kako je činio i živio Krist. To je bila misao vodilja Miroslava Bulešića.


Zato nije čudno što je i u času umiranja molio za one koji su ga ubijali, što je išao u Lanišće iako je znao da mu ondje prijeti smrt. I Krist je praštao i išao svjesno u smrt. Zato je Bulešić moderni mučenik.


Dvadeseto stoljeće može se u Istri s pravom nazvati »stoljećem mučenika«. Bulešića osjećamo kao našeg suvremenika. Neki ljudi, svjedoci mučeništva, još su živi. Bulešić je posebno drag istarskom čovjeku jer je kroz cijelo poslijeratno vrijeme bilo zabranjeno čak i spominjanje njegovog imena.


Današnje slobodno vrjednovanje njegova lika nužno nas podsjeća na slobodu koju smo ostvarili u neovisnoj Hrvatskoj. Mladi ljudi, pogotovo kršćani, od Bulešića uče kako valja, bez obzira na cijenu, ustrajati u vlastitim uvjerenjima. Svi znamo kako je najuspješnija škola ona koja pred čovjeka stavlja neki svijetli primjer.


Inspirativni nauk trojice papa našeg vremena


U kolumnama se bavite socijalno-etičkim temama, važnim pitanjima koja se tiču svih nas, općega dobra i dostojanstva čovjeka. Što o takvom pristupu kažu pape našeg vremena?


– Naravno da je nauk posljednjih trojice papa bio inspiracija u pristupu svakom pitanju ili problemu. Ivan Pavao II. naučio nas je kako u svakoj mogućoj primjeni vjerskih istina i normi na konkretni život nikada ne smijemo zaboraviti objektivnu i nepromjenjivu istinu koju u sebi sadrže.


U suprotnom padamo u opći relativizam. Zbog toga kod nekih akademskih krugova i političkih lobija nije bio jako omiljen, tako npr. kada je zahtijevao apsolutno poštivanje prava na život, kada je gorljivo zagovarao pravo obitelji na odgoj vlastite djece ili kada je zahtijevao drugačiji i solidarniji odnos bogatog svijeta prema najsiromašnijima.


Benedikt XVI. pak raskrinkao je onu floskulu kako se Crkva ne bi trebala miješati u politiku, jer je tvrdio da, ako je za radikalno siromaštvo u nekim dijelovima svijeta kriva politika, onda Crkva, koja je dužna brinuti se za dostojanstven život svakoga čovjeka, mora svojim naukom zahvatiti i politiku.


Pogotovo za Hrvatsku, u kojoj je gotovo sve do srži ispolitizirano, ova poruka je dragocjena za kršćane i crkvene djelatnike.


Konačno, papa Franjo svojim neumornim zalaganjem za najugroženije skupine ljudi i za očuvanje zdravog okoliša u kojemu živimo, ali i cjelokupnim svojim pristupom, svojom jednostavnošću i pokušajima da se Crkva još više otvori svijetu, otvorio je jedno novo doba Crkve.


Taj papinski nauk ne nudi samo objektivnu istinu o onome što kršćani moraju znati, nego nudi i smjernice kako se postaviti u odnosu na neka ključna pitanja današnjice.