Art kino

MOTOVUN U RIJECI “Bijelo na bijelom”: Fotografije genocida u ničijoj zemlji

Dragan Rubeša

Zatekli smo se na početku 20. stoljeća, u brutalnim krajolicima Ognjene zemlje i njenih kontradiktornih sivih zona u kojima se Pedrova pokora svodi na fotografiranje genocida naroda Selk’nam, koji su njene krajolike obitavali više od 7.000 godina



Ovogodišnje ponešto krnje izdanje Motovuna kojem se na Trgu dogodilo tek simbolično otvaranje s maskicama koje baš i nisu bile na propisanoj distanci (šifra: »Tereza 37«), krenulo je na post-lockdown turneju po hrvatskim gradovima, zadržavši se tri dana i u riječkom Art-kinu.


Nadam se da autoru ovog teksta kao pripadniku muškog roda, Lorice i škvadra okupljena oko Ankice Čakardić neće zamjeriti, ali čini mi se da je motovunski feministički programski diskurs sveden na loš feminizam, inkarniran u tandemu Frederic Fontayne & Anne Paulichevich (shifra: »Zaposlene djevojke«). Iako smo genijalnu Noemie »Maman« Lvovsky upoznali u sličnoj ulozi prostitutke u puno impresivnijem izdanju s autorskim pečatom genijalnog francuskog pankera Bertranda Bonella (šifra: »L’Apollonide«), doduše bez jacuzzija. Onaj potentniji feministički programski #MeToo segment Motovuna inkarnira genijalna Kitty Green (»Asistentica«), koju ćemo u Art-kinu valjda vidjeti nekom drugom zgodom.


Suvremeni konkvistador


Negdje između ukazala nam se i nimfeta Sara (Esther Vega) u ambicioznom komadu Thea Courta »Blanco en blanco« (»Bijelo na bijelom«) koja priziva Brooke Shields u Malleovu komadu »Slatka mala«. Fotograf Pedro zamolio ju je da tijekom photo sessiona malo spusti bijelu opravu nevinosti e da bi otkrila ramena, nakon čega ona postaje njegova erotska fiksacija, prizivajući nimfetu Lewisa Carrolla, mitsku Alice Liddell. Inače, Sara je buduća žena zemljoposjednika s Ognjene zemlje, stanovitog Mr Portera, za čiju je svadbu Pedro angažiran kao službeni fotograf. Doduše, vjenčanje se stalno odgađa, pa Pedru kojeg glumi Larrainov glumac fetiš Alfredo Castro, ne preostaje drugo nego da fotografira neke druge horore.




Zatekli smo se na početku 20. stoljeća, u brutalnim krajolicima Ognjene zemlje i njenih kontradiktornih sivih zona u kojima se Pedrova pokora svodi na fotografiranje genocida naroda Selk’nam, koji su njene krajolike obitavali više od 7.000 godina. Ti starosjedioci žrtve su svih onih brojnih kolonizatora koji su svojatali njihove teritorije, od Španjolaca i Talijana, do Hrvata i Engleza, s epidemijom iz 1922. koja je najavila njihovo konačno izumiranje. U toj ničijoj zemlji u kojoj Castro glumi očima, manijakalno tragajući za savršenim (figurativnim) kadrom. Jer, Courtov komad inspiriran je stvarnim likom argentinskog inženjera i istraživača rumunjskih korijena, suvremenog »konkvistadora« Juliusa Poppera, rođenog u obitelji bukureštanskog Židova i trgovca antikvitetima, koji je došao u Argentinu 1885. u potrazi za zlatom. Prema povijesnim zapisima, njegova ekspedicija uključila je jednog inženjera, jednog mineraloga, jednog novinara, i jednog fotografa kojeg u filmu inkarnira Castrov lik.


Iako je ta ista privatna ekspedicija bila rigorozno organizirana prema strogim vojnim standardima, čiji su pripadnici odgovorili winchesterkama na strijele Selk’nama, s Popperovim zlatnicima i poštanskim markama kao simbolima njegove moći, koji su postali službena valuta nakon što je argentinski pesos izgubio na vrijednosti u slomu burze 1890. Popperov imperij srušio se nakon njegove prerane smrti u 35. godini u Buenos Airesu, s njegovim pripremama za ekspediciju kojom je trebao ojačati argentinske interese na Antarktici. Zato se Court pita koji je objektiv nevidljiva voajera bio u stanju snimiti masakr Selk’nama. Jer, te iste snimke bile su tek neočekivani manijakalni zapisi jednog fotografa u potrazi za savršenim kadrom, koji je trebao snimiti vjenačnje jednog zemljoposjednika, da bi se preorijenitrao na neke druge jezive svjetlosne spirale.


Populacija Y


Te iste fotografije ne uključuju samo jednu malleovsku nimfetu u viktorijanskoj vjenčanici, već i snimke sirovih pistolerosa i njegovih plaćenika, Hrvati uključeni. Da bi paradoks bio veći, Pedro je to novo putovanje u srce tame shvatio itekako ozbiljno. Povijest naime kazuje da je taj isti Popper, u Courtovu komadu inkarniran u liku Mr Portera, vodio sa sobom fotografa da bi dokumentirao njegove masakre koji prizivaju mokre snove Cormaca McCarthyja. Vrhunac je zastrašujuća fotografija Poppera koji s winchesterkom pozira nad tijelom nage pripadnice Selk’nama koju je netom masakrirao.


Tu su i crteži na tijelima Selk’nama, koji ih povezuju s misterioznom »Populacijom Y« nalik neonskim alienima, koje je proučavao Darwin. Iako se njihove figure u Courtovu komadu doimaju poput kultnih Coneheadsa (Čunjastih glava) iz znan-fan komedije Stevea Barrona s Danom Aykroydom, s prizvukom Carlosa Reygadasa (šifra: »Post Tenebras Lux«). U slučaju Selk’nama, Pedro je bio jedini fotograf koji je po nalogu svemoćnog Mr Portera dokumentirao njihov genocid. Dio onih koji su preživjeli, lađama su prebačeni u europske ljudske ZOO-e. Iako su Pedrove fiksacije obavijene dostatnom dozom ambigviteta. Nažalost, horori koje pokazuje »Bijelo na bijelo« ipak nisu nadvisili remek-djelo genijalne Lucrecie Martel (šifra: »Zama«) s kojom autorov komad dijeli slični tematski teren.