Nakon vrlo uspješnog i odlično prihvaćenog romana »Meho« objavljenog pred nepune dvije godine, bosansko-hercegovački književnik Almin Kaplan temu poratnog života muslimanskog stanovništva u pretežno hrvatskim dijelovima Hercegovine – ponajprije području oko Mostara i Stoca – nastavio je i u zbirci pripovijedaka »Dubravske priče«.

Riječ je, ustvari, o svojevrsnom »nastavku« romana »Meho«, bolje reći kratkim pričama koje su možda bile dio zamišljenog romana, ali budući da u građu te knjige nisu ušle, Kaplan ih je objavio u zasebnoj knjizi koju s romanom vežu ne samo mjesto i vrijeme radnje, već i likovi od kojih smo neke već upoznali u romanu »Meho«.

Zbirka od 13 priča

Kompozicijski je svoju zbirku sastavljenu od 13 priča Kaplan podijelio u dva dijela.

U prvom pod naslovom »Čama« ponudio je čitatelju mahom kratke priče, kojih su nosioci likovi koje smo već upoznali u prethodnom njegovom djelu, a u drugoj cjelini nazvanoj »Živi štit« svjedočimo sjećanju muslimanskog dječaka od kojih deset-jedanaest godina na razdoblje devedesetih, odnosno predratno i ratno doba.

Oba su dijela, pak, usmjerena k tome da kroz niz isječaka iz svakodnevice, kako one devedesetih, tako i ove uz drugog desetljeća 21. stoljeća, čitatelju ožive i opišu život ljudi koji žive u muslimanskom seocu Dubrava, život koji je, htjeli to oni ili ne, omeđen teškim nasljeđem ratnih zbivanja, zločina i mržnji koje bi sada nakon što je zlo minulo trebalo nekako zaboraviti te nastaviti živjeti.

A to nije lako jer se svi sjećaju onog ranijeg doba kad je život bio ipak lakši, jednostavniji i sigurniji.

Umjesto toga sada pratimo muke sa svakodnevicom stanovnika raštrkanog muslimanskog naselja čiji stanovnici brinu o tome tko je to i zašto dobio nešto iz »opštine«, kako stariji stanovnici reagiraju i što misle o općoj politizaciji svega i dominaciji strančarenja te prevlasti »njihove« Stranke u životu, kako mladi prihvaćaju bogomoljstvo kao novu stvar, kako i koliko je teško živjeti od uzgoja povrća i voća…

Jednom riječju iz ovih se Kaplanovih priča vidi život znatnog dijela ljudi današnje Hercegovine, njihove muke, patnje i problemi, sitne radosti i zadovoljstva.

Ili, kako to lijepo u svom popratnom tekstu na poleđini omota ove zbirke kaže Ivica Đikić: »U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu »običnost« seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini.

To nikada ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja.

Kroz koju možemo osjetiti otkucaje paklenog stroja ugrađenog u temelje našeg svijeta.

Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznovjerjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji – kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima – uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena.«, piše Đikić.

Vrstan stilist

Zaista, u Kaplanovim pričama nema direktno izrečene mržnje, ali se osjeća netrpeljivost u svakom trenutku pa kad jedan mještanin autom ubije u prometnoj nesreći drugu osobu, u mjestu svi pitaju je li taj drugi čovjek »naš ili njihov«.

Po toj podjeli na naše i njihove procjenjuje se i tko je inače stradao jer se zna čija Hitna vozi do mjesta bilo kakve nesreće. No, nisu te nacionalne netrpeljivosti – prikrivene, ali itekako snažne i utjecajne – jedini problem.

Naime, i kod samih muslimana već postoji podjela na one koji su bliski i bitni za Stranku, odnosno na one koji su manje važni jer nisu dovoljno pravovjerni. Sve to čini jedan neugodni okvir života, okvir koji je obremenjen i siromaštvom te poratnim teškim uvjetima nezaposlenosti pa je u Dubravi, koliko joj god ime budilo ugodne konotacije, teško živjeti.

Svoje je priče Almin Kaplan iznio kroz svoj već vrlo prepoznatljiv i kvalitetan stil u kojem se isprepliću proza i lirika, istančanost i ogoljela direktnost.

Gledajući u cjelini sve priče ove zbirke, Kaplan pokazuje kako je vrstan stilist i jezični znalac jer zna, primjerice u uvodnoj priči »Motorka«, oduševiti briljantnim životnim dijalozima koji su, ustvari, čisti dramski tekst ili sinopsis za dijaloge likova na filmu.

Potom se iskazuje i u pripovijedanju i »škrtoj« hard boiled prozi, da bi u drugom dijelu zbirke »ušao« i u način razmišljanja i pripovijedanja običnog dječaka.

Bosanske duhovitosti

Kaplan rijetko komentira, kao što i njegovi likovi rijetko direktno iskazuju svoje osjećaje, ali je iz njihovih postupaka i najčešće škrtih i nedovoljno jasnih riječi očito što osjećaju.

Da bi čitatelju koji nije dovoljno upoznat s tim dijelom Balkana pripomogao u razumijevanju, Kaplan na kraju – a to je bio slučaj i s romanom »Meho« – nudi i rječnik turcizama, a kao i u »Mehi« i ovdje često nailazimo na niz tipično bosanskih duhovitosti, bilo da je riječ o komentarima kojim ljudi prate televizijski progam, posebno meteorologa Zorana Vakulu kojeg najčešće zovu »Bakula« i kojemu »vjeruju više no bilo kome drugom na televiziji«, bilo da se radi o baš mračnom humoru vezanom za lik čovjeka koji se zove Meho i koji se dok je bio u hrvatskom konclogoru prijavio kad su tražili dobrovoljce za živi štit.

A prijavio se stoga jer je mislio da je »Živi Štit« mjesto, nešto kao Zidani Most, pa se nadao da će ga iz logora odvesti u taj »Živi Štit«. Kad ono, namjestili ga na liniju vatre…