Trinaesti riječki sajam knjiga i festival autora Vrisak u svojoj je drugoj polovici održavanja i u punom je zamahu. Ni u kudikamo boljim društvenim okolnostima od ovih koronavirusnih ne bi bilo lako u jednoj Rijeci ispuniti golem prostor Exportdrva ni ljudima, a ni osjećajem popunjenosti. Jer jedno je imati petnaestak ljudi na nekom programu u book caffeu Dnevni boravak, a posve drugo na stotinama četvornih metara Exportdrva, koji razvija čak i svoju autonomnu mikroklimu.

No Vrisak se ne da, pa iako nećemo 13. izdanje pamtiti kao njegovo najuspješnije – koje će i dalje ostati prošlogodišnje, ono u Guvernerovoj palači – u zadanim okolnostima više se nije moglo očekivati.

A u našem fokusu petoga dana Vriska bili su srpski pisac Saša Ilić i zagrebačka reperica, a sada i pjesnikinja s objavljenom knjigom poezije Mirela Priselac Remi.

Tretman srpskih zločina

Saša Ilić je u Rijeku došao sa svojim NIN-ovom nagradom ovjenčanim romanom »Pas i kontrabas«, koji ne prestaje izazivati kontroverze zbog načina na koji tretira posljednji balkanski rat. I iako su voditeljica predstavljanja Ivana Bodrožić i supredstavljač Vid Jeraj dobro izabrali ne profanirati roman svodeći ga na provokaciju, pogotovo s obzirom na njegovu slojevitost, publika koja nije upoznata s kontroverzama u prijemu romana gotovo da i nije mogla razabrati da se s njime događalo nešto ipak malo drugačije.

Naime nema puno knjiga koje na taj način dižu prašinu, a njegov »temeljni problem« je u tretmanu srpskih zločina nad Hrvatima i Bošnjacima. O tim implikacijama publika u Exportdrvu doznala je vrlo malo.

Nemoguće je u jednom novinarskom tekstu ovoga tipa omeđiti potke toga romana; slojevita je to struktura koju je Ilić, prema vlastitu, ali i Jerajevu tumačenju, pokušao osmisliti kao jazz improvizaciju (iako ni to nije posve točno, jer njegovi glazbeni pipci odlaze i puno šire od jazza, pa tako on postaje i varijacija na temu pjesme »Ena« Haustora).

Ipak, u fokusu je junak Filip Isaković, jazz muzičar, kontrabasist, koji uslijed trauma, što ratnih što osobnih, vezanih za izvjesnu Enu i raskid s njom, prestaje svirati i biva smješten u psihijatrijsku kliniku. Džezerska, odnosno swingerska, kako bi rekao Jeraj, potka romana osmišljena je kao njegova valovita struktura, koja iz sada odlazi u prije, da bi onda polako osvajala ono poslije, stvarajući kompletniju, akoprem kompleksniju sliku jedne psihe, ali i jednog prostora.

Ilić je bio vrlo zadovoljan čitanjem romana Ivane Bodrožić, koja ga je tumačila očito u suglasju s njegovim, a publika je mogla doznati da Ilić o svome romanu ima vrlo razrađen stav, na trenutke ga tumačeći kao netko tko ga nije napisao, već ispred sebe ima djelo kojemu treba ozbiljna raščlamba.

Najveće podudaranje dogodilo se kad je Bodrožić utvrdila da su svi likovi u romanu formatirani na trima razinama: na prvoj ih formatira situacija, odnosno sistem, odnosno režim, na drugoj umjetnost, odnosno jazz, a na trećoj ljubav.

Riječani kojima je to bitno mogli su biti zadovoljni, jer se i Rijeka pojavljuje u romanu, što je više puta spomenuto, a autor je na kraju čitateljima predložio da roman čitaju uz soundtrack koji on nudi.

Izlet u poeziju

Knjigu »Masarykova«, u izdanju VBZ-a, uz njenu autoricu nije u Rijeci predstavio i njen urednik Marko Pogačar, već Kruno Lokotar. Remi je artikulirano govorila o svojoj knjizi, naviknuta na pozornicu, pa i ovu Vriskovu, s jedne strane kudikamo skromniju od koncertnih pozornica na kojima je nastupala, ali s druge strane zahtjevnu, jer ipak je ovom knjigom Remi izašla iz svoje zone komfora. Publika je o tome mogla čuti u njenu tumačenju naslova zbirke.

– Ideja naslova zbirke zapravo mi je pala na pamet u jednom malom bircu u Beogradu, gdje sam radila selekciju pjesama, znajući da ću ih ukoričiti. Masarykova ulica u Zagrebu je moja sigurna zona, na putu iz kvarta u kojem sam odrasla u kvart u kojem živim.

A treba mi ta sigurna zona, jer ovaj moj izlet u poeziju je strašni izlazak iz moje sigurne zone u svijet poezije, koji ima svoje ljude, svoje poznate face i svoje papke, ekosustav koji ima svoja pravila. I kad izlaziš u nešto novo, malo te frka… A u Hrvatskoj se ne gleda dobro kad pokušavaš izaći iz svoje uloge – rekla je Remi.

Lokotara je zanimalo koliko su različite njene prakse pisanja za Elemental od ove, »klasično« pjesničke, na što je Remi odgovorila da su potpuno različite.

– Kad pišem za Elemental, onda sljubljujemo tekst i glazbu, i ako je tekst malo slabiji, muzika ga može izvući, i obrnuto; jedno drugom spašavaju glavu. Ove pjesme imaju drugačiju težinu, drugačije padaju, zadržavaš se na metaforama i slikama koje odzvanjaju u društvu drugih riječi.

Isto tako u Elementalu ja repam, pa mi je važna rima i taj ritam, a ovdje pišem slobodnim stihom. To mi je dalo slobodu i pisala sam pjesme kao roman toka svijesti. Nisam ih puno editirala i vraćala im se. Nakon što bih napisala pjesmu, objavila bih je na internetu – rekla je Remi, priznavši i da poeziju piše od 2012., ali da dosad nije imala hrabrosti objaviti ju.

Remi na internetima

Nije zanemarivo spomenuti da Remi na internetima, što je naziv njene Facebook stranice, ima 14.000 pratitelja. Ozbiljna je to sljedba, koja je autorici služila i kao prostor ovjerovljenja pjesama.

Kad je vidjela da se u njima mnogi prepoznaju što lajkom, što komentarom shvatila je da možda u njima ipak ima nešto i lakše joj je bilo okupiti ih na jednom mjestu i objaviti. No finalnu selekciju za samu zbirku ipak nije napravio internet, nego urednik Marko Pogačar.

Remi na interentima sada ipak miruje, jer treba knjizi dati da odradi svoje, no autorica već u glavi koncipira drugu zbriku, razmišljajući da joj treba i neki dodatni izazov.

– Sljedeću zbirku bih možda osmislila tematski ili konceptualno. Želim se izazvati i napraviti korak dalje – rekla je Remi, dodavši da će joj uskoro izaći još jedan samostalan projekt, možda sličniji ovoj poeziji nego Elementalovoj muzici, ili barem negdje između, jer uključuje Remi, njenu poeziju i gitaru. U pitanju je osam ili devet pjesama koje će još malo divergirati njene umjetničke preokupacije.