NOVI ROMAN

Osebujna lirsko-prozna knjiga: Čitali smo “Porijeklo” Saše Stanišića

Marinko Krmpotić

Roman, iako polazi od sudbine piščeve obitelji, govori o obiteljima brojnih generacija koje su živjele i žive na ovim prostorima gdje je porijeklo (pre)često bitnije od temeljnih ljudskih vrijednosti



Balkanska krvava ratišta s početka devedesetih godina prošlog stoljeća skrivila su i egzodus brojnih stanovnika Jugoslavije, a među tisućama koji su bježali prema Europi i Americi bilo je i umjetnički iznimno nadarenih pojedinaca. Dvadesetak i više godina kasnije upravo iz redova tih nekadašnjih izbjeglica – posebno onih koji su tada bili djeca – u raznim europskim zemljama ističu se autori koji svojim radom privlače iznimnu pažnju. Tako je, primjerice, u Finskoj trenutačno jedan od najznačajnijih književnika Albanac (Kosovar) Pajtim Statovci, a isti status u Njemačkoj uživa Saša Stanišić, koji je 2019. godine za svoj roman »Porijeklo« (Herkunft) dobio Deutscher Buchpreis, najznačajniju njemačku književnu nagradu.


Naravno, obojica pišu na jeziku svojih novih domovina, jeziku na kojem su se i školovali, ali tematika njihove književnosti najčešće je vezana baš uz zavičaj iz kojeg su silom morali otići. Tako je i sa sjajnim romanom »Porijeklo«, koji je istodobno i originalna obiteljska kronika i nostalgična priča o jednom djetinjstvu kojeg više nema i državi koje također više nema. No isto tako ovo je roman o zlu koje ipak pobjeđuje ljudska dobrota i upornost, kao i knjiga beskrajne zahvale društvu i državi koja je primila prognane i omogućila im život dostojan čovjeka, život za koji su bili uskraćeni zbog povampirenog nacionalizma i ubilačke mržnje koji su divljali njihovim zavičajem.


Prisjećanja


»Porijeklo« je osebujna i originalna lirsko-prozna autobiografska knjiga koju nam pripovijeda Saša Stanišić, rođen 7. ožujka 1978. godine u Višegradu, bosanskom gradiću na Drini čuvenom po nobelovcu Ivi Andriću, koji je baš u taj grad smjestio radnju svog najčuvenijeg romana »Na Drini ćuprija«. Stanišiću je nepunih 14 godina kad s majkom mora bježati s područja koje preuzimaju Srbi, a razlog bijegu je to što mu je majka muslimanka i svima je jasno da je opasno ostati u Višegradu. Kasnije im se pridružuje i otac Srbin te će zajedno živjeti neko vrijeme u Njemačkoj, gdje Saša ostaje studirati i nakon što njegovi roditelji odu za Ameriku.




Tridesetak godina kasnije, 2018. godine, on i njegovi roditelji opet su u Višegradu, gdje posjećuju teško bolesnu baku Kristinu, ženu koja im je dala svu ljubav koju je imala i koja predstavlja njihovu posljednju vezu s gradom njihove mladosti, gradom koji su morali napustiti i koji više nikada neće biti njihov grad. I baš taj završni posjet Višegradu bit će »okidač« za stvaranje ovog romana, knjige kojom će se Stanišić nastoji podsjetiti prošlosti svoje obitelji, svojih djedova i baka s očeve (srpske) i majčine (muslimanske) strane nastojeći oživjeti likove Petra i Kristine, odnosno Mejreme i Muhameda.


Ta ga prisjećanja i razmišljanja utemeljena na nizu oživljenih i često nostalgičnih epizoda iz djetinjstva, kao i manje ugodnih sjećanja iz doba progonstva, usmjeravaju na analizu i zaključke o temi porijekla, odnosno o tome zašto je i zbog čega nacionalna i vjerska pripadnost razlog za brojna zla koja se stoljećima odvijaju na Balkanu. Naravno, Stanišić kao dijete iz braka Srbina (podrijetlom Crnogorca) i muslimanke, nedvojbeno je osoba koja o toj temi itekako može raspravljati, a kad pritom donese zaključak da je porijeklo slučajnost, onda je jasno da ne misli odbaciti svoje porijeklo, već samo istaknuti i naglasiti da ono ne smije biti razlog za mržnju prema drugima, posebno ne za bezumne zločine, zbog kojih se uz Balkan redovito veže pojam sirovosti i primitivnosti.


Ludosti nacionalizma


Cijela je knjiga – zato joj naslov i jest »Porijeklo« – usmjerena prema razjašnjavanju značaja te, za prostore bivše, i sadašnjih država iz nje nastalih, tako bitne odrednice života gotovo svakog čovjeka s tih prostora. Pritom Stanišić zbog svog mješovitog porijekla zauzima anacionalan stav te, ako se i određuje po tom pojmu, naziva samog sebe Bosancem ili Jugoslavenom, ali nikada Srbinom ili muslimanom. Naravno, s obzirom na autorove intelektualne i literarne nedvojbeno visoke kapacitete kroz brojne se epizode vrlo dojmljivo obračunava s raznim negativnostima poput ludosti nacionalizma u sjajnoj »U blizini Sjevernog pola«, neonacizma koji ga zgrožava s obzirom na sve što je proživio, primitivizma sredine iz koje je morao pobjeći, ali i pozitivnih zbivanja koja je doživio, pri čemu se ističe epizoda »Moj Heidelberg«, kroz koju na suptilan lirski način zahvaljuje tom čuvenom sveučilišnom gradu, kao i Njemačkoj, koji su ih primili.



U tim se prisjećanjima i pričama nađe mjesta i za opore ocjene karaktera ljudi nekadašnjeg mu zavičaja (»Znaš, onaj tko je imao najmanje obzira ovdje je uvijek imao najviše«, kaže njegova baka Kristina), ali i za uočljiv očaj zbog gubitka još uvijek itekako voljenog zavičaja – »Nema gore nego kad znaš kamo pripadaš, a tamo ne možeš biti«, piše u jednom trenutku Saša Stanišić.


Baka Kristina


Središnji lik romana je Stanišićeva baka Kristina, žena čijem kraju života u njenoj 87. godini on svjedoči trudeći se portretirati je nizom istinitih ili fiktivnih priča, prenoseći nas iz njene dementne stvarnosti u dane kad je bila jedanestogodišnja djevojčica i odrastala u Oskoruši, odnosno u trenutke prve ljubavi prema mladom Petru, njegovu djedu. Svi su ti zapisi o baki iznimno lirski, bogati osjećajima i velikom ljubavi prema njoj pa baš zbog njih roman »Porijeklo« ima izniman lirski karakter što, pak, nimalo ne smeta onom proznom pripovijedačkom dijelu, zahvaljujući kojem iz epizode u epizodu saznajemo njegovu životnu priču i brojne pojedinosti iz života njegove obitelji. U svoj je roman Stanišić ugradio i nekoliko lirskih pjesama, prenio nam je i What’s Up zapise s mobilnog telefona, izmislio niz novih zanimljivih riječi (baka je zacirlikala poput curice, Rumša je pjesmovita…), koje je majstorski prevela i praktično stvorila odlična prevoditeljica Anda Bukvić Pažin, okrenuo se i čisto esejističkom načinu izražavanja u epizodi naslovljenoj »Smrt fašizmu, sloboda narodu«, a u završnih četrdesetak stranica romana, u dijelu nazvanom »Zmajska utvrda«, izmiješao je stvarnost i fikciju, prošlost i sadašnjost te na jedan način literarnim oružjem »ubio priču«, jer svaka od epizoda tog završnog dijela čitatelja upućuje na koju se stranicu treba vratiti, ili do koje treba doći u tekstu koji tek slijedi! Naravno, taj je košmar posljedica bola zbog smrti voljene bake, literarni pokušaj da je na svaki način ostavi živom, ako nigdje drugdje, a onda bar u sjećanjima i pričama kojih je ona sama uvijek i bila glavni lik.


Nedvojbeno, Saša Stanišić svojim je romanom »Porijeklo« stvorio iznimnu knjigu vrijednu svake pažnje, roman koji, iako polazi od njegove i sudbine njegove obitelji, govori u svojoj srži o obiteljima brojnih generacija koje su živjele i žive na ovim prostorima gdje je porijeklo (pre)često bitnije od temeljnih ljudskih vrijednosti.