Nedavno je u izdanju Nakladničke kuće Mala zvona objavljen kratki roman »Benito Cereno« američkog književnika Hermana Melvillea, koji je prvi put izlazio u nastavcima u časopisu Putnam’s Monthly 1855. godine, a kasnije će ga uvrstiti u »The Piazza Tales«, jedinu zbirku kraćih proza koju je objavio za života.

Ovu priču o brodu pod vlašću pobunjenih crnih robova, koji se pred američkim kapetanom Amasom Delanom prave da su i dalje podčinjeni Don Benitu Cerenu, čileanskom plemiću, Melville je preuzeo iz stvarnog povijesnog izvora.

Objavljivanje ovog djela u Hrvatskoj podsjetilo nas je na dvije velike godišnjice – 130 godina od smrti Hermana Melvillea i 170 godina od njegova romana »Moby-Dick« (u originalu »Moby-Dick, or The Whale«).

Danas se ovo djelo smatra jednim od najvećih u svjetskoj književnosti, a u američkoj kulturi zauzima ono mjesto koje u starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi od Homerovih do Miltonova. Melville je rođen u New Yorku 1819. godine, a u rodnom je gradu 1891. i preminuo.

Podrijetlom je iz imućne obitelji, no zbog rane očeve smrti i financijske propasti obitelji morao je prekinuti redovito školovanje. Nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao mali od palube na trgovačkom brodu te je otplovio preko Atlantika za Liverpool.

Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovorenog roka te je s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednom od Marquiških otoka.

To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, »Taipi«, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina.

Sljedeća knjiga »Omoo« je tematski nastavak »Taipija«, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju »Mardi«, pustolovnu romansu i »Bijelu jaknu«, realistički prikaz života na američkoj fregati.

No sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes, osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti.

Njegov roman »Moby-Dick«, bogat jezikom, zbivanjima, likovima i simbolikom te popraćen iznimno detaljnim znanjem o pomorstvu, prvi je veliki američki epski roman. U njemu Melville produbljuje svoj umjetnički postupak, no zanimljivo je da je djelo prošlo gotovo nezapaženo kod suvremenika.

Roman počinje slavnom prvom rečenicom: »Zovite me Ismael.« (prema hrvatskom prijevodu Zlatka Gorjana i Josipa Tabaka). Ismaelov pohod prati opsesivna i na kraju tragična pustolovina Ahaba, kapetana kitolovca »Pequoda«, koji luta morima u potrazi za divovskom albino-ulješurom poznatom kao Moby-Dick, koja mu je odgrizla nogu ispod koljena.

Epski koncipiran roman o traganju kapetana Ahaba za golemim bijelim kitom zbog kojeg je izgubio nogu kulminira u sukobu između kitolovca »Pequoda« i kita, u kojem pogiba Ahab s cijelom posadom osim pripovjedača, mornara Ismaela.

Djelo se interpretira kao simbolička vizija vječnoga sukoba između čovjeka i Boga (ili prirode), između nadanja i sumnje, kao slika sprege dobra i zla, nerazrješive tajne zbilje i privida te osjetilnoga svijeta i njegova metafizičkoga smisla.

Priča o Ahabovoj opsjednutosti ujedno je istraživanje smisla života i smrti, s temama u rasponu od religije do ludila. Spomenimo i da su dva glavna lika, Ismael i Ahab, nazvani prema biblijskim likovima.

Putovanje »Pequoda«, pa čak i samo ime broda, priziva indijansko pleme Pequot koje su britanski puritanski doseljenici u 17. stoljeću gotovo istrijebili. Prema jednom tumačenju, priča stoga aludira na propast civilizacije koju će prouzročiti neutaživa glad za materijalističkim napretkom širenjem carstava, bijelom nadmoći i eksploatacijom prirode.

Članovi posade mješavina su različitih rasa i vjerovanja, što odražava univerzalnost Melvilleove vizije. Kad je riječ o »Moby-Dicku«, potvrđuje se Melvilleova misao: »Želiš li napisati moćnu knjigu, moraš odabrati moćnu temu.«

U sljedećem djelu »Pierre« (1852.), odstupivši od žanra pustolovno-metafizičkog romana, Melville spaja svoju trajnu zaokupljenost konvencijama obiteljskoga i sentimentalnoga romana.

Nakon pustolovnoga povijesnog romana »Israel Potter« objavio je zbirku pripovijesti »The Piazza Tales«, od kojih se ističu već spomenuti »Benito Cereno« i »Pisar Bartleby«, u kojima dotiče goruće teme onodobne Amerike – ropstvo, nasilje, otuđenje, komercijalizaciju, te anticipira moderno društvo koje negira pojedinca i njegovu slobodu.

Roman »Sljepar« satirička je alegorija o položaju suvremenog čovjeka, a smješten je u okvir riječnoga putovanja po američkome zapadu. Zahtjevni oblici njegove proze i sve pesimističnija vizija udaljile su Melvillea od šire čitateljske publike. Njegova karijera tonula je u zaborav, a nepovoljne obiteljske okolnosti i psihološke krize obilježile su kasnije godine pisca.

Njegove pjesme, posebno one nadahnute Američkim građanskim ratom, naknadno su prevrednovane i danas čine važan dio američkoga pjesništva 19. stoljeća. U nemogućnosti da živi od pisanja, Melville je konačno dobio državnu službu carinskoga nadzornika, a književnim se radom nastavio baviti daleko od očiju javnosti.

Posljednje mu je prozno djelo pripovijest »Billy Budd«, koja govori o sukobu etičkih normi u tragičnim okolnostima.

Kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji, tek u 1920-im godinama kritika je započela revalorizirati Melvilleov opus da bi ga u 1940-im kanonizirala kao pisca koji je kritički pronicao u moralne i društvene implikacije američkoga života te razgranatim simbolizmom izrazio duhovnu problematiku koja je svoj vrhunac, uz možda iznimku Dostojevskoga, doživjela tek s piscima dva-tri naraštaja nakon njegova.