SPOJ FIKCIJE I ČINJENICA

Eric Vuillard objavio je snažnu i dojmljivu knjigu: Pročitajte kako se nas dojmio njegov “Dnevni red”

Marinko Krmpotić

Vuillard je stvorio hrabru knjigu, jednu od onih koje se idealno uklapaju u obrazac takozvane angažirane literature, odnosno književnosti koja jasno, nedvosmisleno i direktno ukazuje na nesavršenosti modernog društva



Pred nepune tri godine Éric Vuillard dobio je najznačajnije francusko književno priznanje – nagradu Goncourt – za oveću pripovijest »Dnevni red« (L’Ordre du jour). To što je zagrebački izdavač Disput relativno brzo objavio to djelo nije pohvalno samo stoga što je uvijek dobro biti u što tješnjem vremenskom doticaju s velikom i svjetski značajnom književnošću kakva je francuska literatura, već je još i važnije radi toga da i domaća književna scena – i pisci i čitatelji – vide što se to i zašto nagrađuje najvećim književnim nagradama u zemlji istinskih književnih velikana. Naravno da bi to i domaćim književnim snagama mogao biti putokaz. Drugo je pitanje hoće li to i biti.


Hrabra knjiga


U svakom slučaju Vuillard je stvorio hrabru knjigu, jednu od onih koje se idealno uklapaju u obrazac takozvane angažirane literature, odnosno književnosti koja jasno, nedvosmisleno i direktno ukazuje na nesavršenosti modernog društva te isto tako nimalo nedvojbeno traži i zahtijeva reakciju svakog čovjeka na društvene i političke negativnosti, reakciju koja će dizanjem glasa ili nekim drugim oblikom pobune usporiti, možda čak i zaustaviti negativne procese i nepravde.


Da bi to učinio Vuillard se odlučio vratiti u ne tako davnu prošlost, točnije u tridesete godine prošlog stoljeća te, na svega malo više od stotinjak stranica, obraditi poznavateljima Drugog svjetskog rata znan događaj. Riječ je o Anschlussu iliti pripojenju Austrije Njemačkoj, što se dogodilo 1938. godine i predstavljalo prvu ozbiljnu i veliku najavu daljnjih vojnih osvajanja koja su se ubrzo pretvorila u krvavi Drugi svjetski rat, koji je donio milijune ljudskih žrtava i do tog trenutka nezamislive zločine i ubijanja.




Kakve veze taj, u osnovi regionalni (Austrija-Njemačka), sukob ima s današnjicom čitatelj naslućuje već na početku, a jasno razabire na kraju kad se iznova javljaju likovi s početka ovog kratkog i vrlo zanimljivog povijesnog ogleda. Vuillard, naime, priču počinje 20. veljače 1933. godine kada se u Njemačkoj s 24 istaknuta njemačka industrijalca susreću tadašnji kancelar Adolf Hitler i Hermann Göring, predsjedik Reichstaga.


Najdojmljiviji trenutak knjige

Možda je najdojmljiviji tenutak knjige “Dnevi red” vezan uz opis reakcijedijela Austrijanaca na Anschluss. Naime, pod utjecajem njemačkepropagande, a sa željom da se nasilni ulazak njemačke vojske u Austriju opravda, u Austriji je proveden referendum na kojem je – po njemačkim podacima – 99,75 posto izašlih na referendum prihvatilo pripojenje Njemačkoj. Stvarnost je, ističe Vuillard, bila potpuno drugačija te to dokumentira podacima o iznimno naraslom broju samoubojstava:


“Baš prije Anschlussa, samo u jednom tjednu dogodilo se više od tisuću sedamsto samoubojstava. Uskoro će objava samoubojstava u novinama postati čin otpora. Nekoliko će se novinara još osmjeliti napisati “iznenadna smrt”; represija će ih brzo ušutkati. Tražit će se drugačije, beznačajnije uobičajene formulacije. Tako broj onih koji su sebi oduzeli život ostaje nepoznat, a njihova imena neznana.”, konstatira Vuillard koji ipak iz tiska tog doba navodi slučaj četiri samoubojstva koja su se dogodila 12. ožujka te iznosi stav kako su “bila zločin nekog drugog.”

Motiv sastanka je prijedlog vodećih ljudi nacističke stranke, koji od najimućnijih ljudi Njemačke traže direktnu novčanu pomoć u predstojećoj političkoj kampanji kako bi jednom za svagda s političke scene izbacili komuniste i sve koji nisu dio krupnog kapitala te time, naravno, pomogli nacističkoj stranci čiji će im političari uslugu vratiti na taj način da će kad zadrže vlast činiti sve kako bi stvorili zakone i odnose koji će pogodovati njihovom daljnjem jačanju i bogaćenju koje će se, logično, odvijati preko leđa onih koji za njih rade u njihovim tvornicama.


Stroj smrti


Dvadeset i četvorica industrijalaca bez ikakvog pogovora prihvaćaju prijedlog i već tog mjeseca počinju s itekako značajnim uplatama na račun Hitlerove stranke. Te će se uplate nastaviti i sljedećih godina i njemački će krupni kapital praktično do kraja krvavog rata, bez obzira na sve zločine, biti uz Hitlera i njegov stroj smrti.


Sastanak koji Vuillard opisuje nije izmišljen. Zaista se i dogodio i zaista su mu svjedočili najznačajniji njemački industrijalci. Imena nekih od njih (Krupp, Opel, Siemens) poznata su i većem broju ljudi, a imena njihovih velikih koncerna gotovo svakome, čak i danas jer još uvijek postoje i vrlo kvalitetno rade pa ih Vuillard i nabraja – Agfa, Allianz, BASF, Bayer, BMW, Daimler, IG Farben, Opel, Siemens, Telefunken…


Štoviše, Vuillard navodi i činjenicu da su brojni koncerni i tvornice tijekom rata kao radnu snagu koristili logoraše: »Rat je bio unosan. Bayer je pojačao radnu snagu iz Mathausena. BMW je uzimao radnike iz Dachaua, iz Papenburga… Daimler iz Schirmecka. IG Farben regrutirao je u Dora-Mittelbauu, Buchenwaldu, Dachauu, a koristio se ogromnom tvornicom u aušvickom logoru: IG Auschwitz, koji se u punoj bestidnosti pojavljuje pod tim imenom na dijagramu tvrtke poduzeća.


Agfa je regrutirala u Dachauu, Shell u Neungeammeu, Telefunken u Gross-Rosenu, a Siemens u Buchenwaldu… Svi su se bacili na tako jeftinu radnu snagu.«, piše Vuillard. No, ovo lešinarenje i krajnje beskrupulozna zarada tijekom rata nije ono najgore što se dogodilo, smatra Vuillard te, da bi to dokazao, većinu svoje nagrađene knjige posvećuje već spomenutom slučaju pripojenja Austrije Njemačkoj, nasilnom političkom činu koji u stvarnosti nije imao nikakvih temelja, ali je fašistička stranka, tada vodeća u Njemačkoj, silom, prijetnjama i već tada formiranom stranačkom vojskom, kao i službenim vojnim postrojbama, vrlo lako pripojila Austriji u kojoj su pak mnogi to – jedva dočekali!


Skup bandita i kriminalaca


Da bi što lakše proveli svoje namjere Hitler i društvo izmišljali su austrijske pozive u pomoć, govorili o izvanrednom stanju u njegovoj rodnoj zemlji te činili sve kako bi uvjerili svjetsku javnost da je Anschluss potreban. Vladama u Engleskoj i Francuskoj, koje su imale snage i mogućnosti reagirati, sve je bilo jasno i znale su što se sprema, ali nitko nije ragirao.


Velike demokracije pravile su se da ništa ne vide, tvrdi autor kritizirajući kroz opise ponašanje čimbenika tadašnje političke scene – tu politiku popuštanja i nezamjeranja koja je i dovela do krvavog rata jer, ističe Vuillard, drugačije i nije moglo biti s obzirom na to da je Nacistička partija bila »skup bandita i kriminalaca«.


O autoru

Vuillard je rođen 1968. godine u Lyonu. Studirao je povijest i filozofiju te diplomirao s temom iz antropologije. Prvo književno djelo objavljuje 1999. godine, ali pažnju šire javnosti privlači tek nakon što 2009. godine objavljuje roman “Konkvistadori”, a vrlo je zapažena i “Bitka Zapada” iz 2012. godine. Slijedi potom niz djela kao što su “Kongo” (2012.), “Tuga svijeta” (2015.) i “14. srpnja” (2012.), a za “Dnevni red” 2017. godine zaslužuje i Goncourta. Njegov za sada posljedni rad je “Rat siromaha” (2019.), knjiga koja predstavlja odjek društvenih nemira koji potresaju Francusku zbog općeg nezadovoljstva reformama vlade. Uz književnost bavi se i filmom pa je 2006. godine režirao film “Čovjek koji hoda”, a dvije godine kasnije film “Mateo Falcone”.

Svoje djelo, koje je teško žanrovski smjestiti u jasne odrednice, Vuillard gradi tako da koristi povijesne činjenice i podatke, spominje stvarne likove i zbivanja koja su se nedvojbeno odigrala, koristi zapise proučavatelja tog povijesnog razdoblja, citira službene dokumente vezane uz nirnberški proces ili Churchillove memoare, analizira fotografije…


Dakle, radi sve što jedan kvalitetan autor publicističkog teksta radi. Ipak, dodajući svemu tome svoje stavove te iznoseći emocije i ideje, kao i opisujući likove i dramatizirajući ili opisujući pojedine scene, Vuillard nedvojbeno stupa i na područje beletristike stvarajući rijedak, ali u njegovom slučaju vrlo uspješan spoj fikcije i činjenica, bolje reći snažnu i dojmljivu knjigu koja – iako govori o zbivanjima od pred sedam-osam destljeća – itekako korespondira s današnjicom jer je sprega krupnog kapitala i još krupnijeg političkog nemorala uočljiva i danas posvuda po svijetu. Na to, poručuje Vuillard svojom knjigom, treba reagirati!