Kakvog sam uzornog čitatelja želio dok sam pisao? Partnera, naravno, koji bi ostao sa mnom u igri. Htio sam postati posve srednjovjekovan i živjeti u srednjem vijeku, kao da je to moje vrijeme (i obrnuto). Ali istodobno sam htio, svim svojim snagama, stvoriti lik čitatelja koji bi, kad prođe inicijaciju, postao mojim plijenom ili plijenom teksta, koji bi vjerovao kako ne želi ništa osim onoga što mu tekst nudi…

A budući da sam htio da se ugodnom smatra jedina stvar od koje zadrhtimo, to jest metafizički trnci, nije mi preostalo ništa drugo nego odabrati (među obrascima zapleta) onaj najmetafizičkiji i najfilozofskiji, kriminalistički roman. Zapisao je to talijanski književnik i teoretičar Umberto Eco 1983. godine, tri godine nakon što je objavljen njegov romaneskni prvijenac »Ime ruže« (u originalu »Il nome della rosa«).

Od toga je dakle prošlo 40 godina, a Ecov eruditski krimić, ali i briljantna knjiga o srednjovjekovnoj filozofiji, povijesti, teologiji i logici, doživjela je i filmsku adaptaciju u režiji Jeana-Jacquesa Annauda sa Seanom Conneryjem u ulozi Williama od Baskervillea i Christianom Slaterom u ulozi Adsona.

Roman nije inspirirao samo film nego i kazališne predstave, radiodrame, videoigrice, ali i pjesme.

Eco, filozof, medievalist, semiolog i stručnjak za masovne medije, zbog nevjerojatnog uspjeha »Imena ruže« postao je svjetski poznat pisac i dobitnik nekih od najprestižnijih književnih priznanja, a do svoje smrti 2016. godine objavio je još šest romana koji su se nestrpljivo iščekivali diljem svijeta.

Međutim, »Ime ruže« ostalo je njegov zaštitni znak, omiljeni i obožavani roman generacija i generacija čitatelja.

Na što se odnosi naslov romana? Podsjetimo na njegove posljednje rečenice: »U skriptoriju je hladno, boli me palac. Ostavljam ovaj spis, ne znam za koga, ne znam više o čemu: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.« (prema prijevodu Morane Čale, Grafički zavod Hrvatske, 1986.).

Naveden je prijevod s latinskog: »Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.« Kako u pogovoru hrvatskog izdanja objašnjava Morana Čale, intertekstualnom igrom, Eco završni citat srednjovjekovnog pjesnika Bernarda de Moriasa prožima stihovima iz »Romea i Julije«: »… ime nije ništa. Što nazivljemo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom« (u romanu, podsjetimo, postoji i ljubavna priča između Adsona i neznanke).

Ecov roman »Ime ruže« smatra se reprezentativnim djelom postmodernizma. Teoretičari ga opisuju kao gotski roman, teorijski spis, detektivsku priču, srednjovjekovnu kroniku i alegoriju u isto vrijeme, i sve to u simultano spajanim razinama.

Djelo omogućuje dvostruki način čitanja i razumijevanja: može se pratiti kao kriminalistički zaplet oko sedam umorstava u benediktinskom samostanu u 14. stoljeću, koja istražuju William od Baskervillea i njegov učenik Adson – s jasnom primisli na Sherlocka Holmesa i njegova pomoćnika Watsona.

No »Ime ruže« je također i iscrpna monografija o povijesti srednjeg vijeka, s brojnim opisima života u samostanu, raspravama o suprotstavljenim teološkim i filozofskim pitanjima koja su se osobito postavljala krajem srednjovjekovlja, te događajima i problematikom vezanom za inkviziciju, herezu i sudbinu laika i svećenika.

Na zanimljiv način upletena je i rasprava o značenju i važnosti komike u kulturi, jer se motivi zločina povezuju s otkrićem rukopisa posljednjeg dijela Aristotelove »Poetike«, koji je obrađivao komediju, a koji je knjižničar opatije, Jorge, uništio jer je držao da smijeh i komedija nisu primjereni kršćanstvu

. Lik Jorgea iz Burgosa aluzija je na argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa (1899. – 1986.), a po uzoru na Borgesa u »Imenu ruže« pojavljuju se motivi biblioteke, labirinta i ogledala. Upravo je biblioteka temeljna i najčešća figura postmoderne književnosti – kroz povijest je najpoznatija bila Aleksandrijska knjižnica, a od Borgesa je to Babilonska biblioteka.

Rukopis koji čitamo u »Imenu ruže« predočen nam je iz četvrte ruke – preko bilježaka autora-bibliofila (Eco – romanopisac i navodni pronalazač dokumenata), koje je načinio na temelju prijevoda ili preradbe stanovitog opata Valleta iz 19. stoljeća, a ovome je kao predložak poslužio tekst kojim erudit Mabillon iz 17. stoljeća prenosi zapis benediktinskog redovnika Adsona iz Melka, vjerojatno s kraja 14. stoljeća.

Roman je strukturiran u sedam dana. Godine 1327. mladi benediktinski redovnik Adson iz Melka i njegov privremeni franjevački učitelj William od Baskervillea dolaze u samostan u sjevernoj Italiji, gdje je nedavno jedan redovnik preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima.

William slijedi tragove i pokušava logički razmišljati pozivajući se na Aristotela, Tomu Akvinskog i Rogera Bacona. U međuvremenu umire još nekoliko redovnika i ubrzo postaje jasno da je njihova smrt povezana sa samostanskom knjižnicom.

Istragu otežava Bernado Gui, poslan od strane inkvizicije. Fra William prikuplja dokaze, odgonetava tajne simbole i šifrirane rukopise i uranja duboko u jezoviti labirint gdje se nesvakidašnje stvari događaju pod okriljem noći.

Na kraju romana tu je samo redovnik koji svojim pokušajima pokušava obnoviti knjižnicu s ostacima knjiga koje su preživjele požar i baš ti ostaci stvaraju značenje (ovaj motiv priziva uništenje Aleksandrijske knjižnice).

Roman »Ime ruže« privukao je veliku pozornost poslije objavljivanja i stekao popularnost širom svijeta. Funkcionira kao detektivska priča, a uzevši u cjelini prikazuje potragu za istinom s filozofskog, teološkog i povijesnog stajališta.

Struktura pripovijedanja je složena i bogata. Eco se uz ostalo služi srednjovjekovnom povijesnom građom i velikim brojem latinskih citata. Roman propituje postupak interpretacije, to jest otkrivanja značenja.

ruDok prati Baskervilleovu potragu za značenjem i istinom, čitatelj prepoznaje da je zbog polifonije znakova i složenosti njihova tumačenja vrlo teško doći do konačnih zaključaka o značenju i istini. Uhićen između igara moći, fra William počinje shvaćati kako su ulozi visoki, a da njegovu istragu blokiraju oni koji se boje mašte, znatiželje i moći ideja. Poruka je to i danas aktualna.