Od nekoliko poveznica koje vežu kultna »Celestinska proročanstva« Jamesa Redfielda s »Vječnim plamenom nebeske Afrodite« hrvatskog intelektualca i književnika Saše Mikića, na onoj osnovnoj razini najuočljivija je ta da oba autora u literarnu avanturu iznošenja svojih filozofskih pogleda na svijet, život, čovjeka i čovječanstvo polaze od zanimljive i nesvakidašnje priče kojoj je svakako cilj privući i zadržati pažnju čitatelja, ali ne zbog priče same, već zbog poruka koje ona nosi i koje autori žele obznaniti što širem krugu ljudi.

I dok je kod Redfielda vanjski okvir potraga za drevnim rukopisima, kod Mikića je riječ o priči koja u sebi nosi elemente drame i psihološkog romana, ali čak i SF-a te mistery književnosti.

Čaroban kip Afrodite

Mikić priču gradi oko životne tragedije svjetski čuvenog glazbenika Alexandera Frakesa kojem trudna supruga Nuella smrtno strada u bombaškom napadu u londonskoj podzemnoj željeznici, a sam Frakes jedva se vrati u život nakon višednevne kome.

Izgubivši u potpunosti smisao života, Frakes kad prizdravi odlučuje otići u Hrvatsku, na Kornate, gdje je proveo nezaboravni medeni mjesec sa suprugom. Tamo će pri jednom ronjenju naići na iznimno dobro sačuvan kip Afrodite koji će mu djelovati tako živo da će ga tijekom tog ronjenja poljubiti, a po povratku na površinu svoj pronalazak prijaviti hrvatskim vlastima.

Nakon toga kreće oluja zbivanja jer kip Afrodite postaje svjetska atrakcija, pri čemu hrvatski stručnjaci koji ga nakon vađenja obrađuju nailaze na niz neshvatljivih pojedinosti pa u analizu svega vezanog za taj fantastičan ostatak iz prošlosti angažiraju brojne svjetske stručnjake s različitih područja.

Među njima je i Jonathan Randall, profesor filozofije s Berkeleyja, ujedno i otac nesretno poginule Nuelle. Vrhunac tog dijela priče svakako je trenutak kad se u Parizu organizira prvo svjetsko predstavljanje tog čarobnog kipa, pri čemu Afrodita – oživi!

Nakon tog dramatičnog trenutka Afrodita – koja je više od tri tisućljeća bila zarobljena između svjetova, a oživljena je Alexanderovim poljupcem – nastoji kroz susret sa svakim čovjekom širiti posvuda svoju ljubav, a sva pojašnjenja vezana za to što je, tko je i što želi prenijeti će ponajprije kroz brojne razgovore s Frakesom i Randallom, ali i kroz druge oblike aktivnosti pri čemu na kraju priče uspijeva snagom svog duha spriječiti i izbijanje Trećeg svjetskog rata, odnosno usaditi u svijest ljudi potrebu za ljubavlju, a ne mržnjom i ratom.

Poruke i ideje

No ovaj »akcijski« dio priče služi samo kao konstrukcija na koju se ugrađuju ideje i poruke o tome kako bi ljudi trebali živjeti i ponašati se ukoliko iskreno žele opstanak čovječanstva.

Stanje je danas takvo da, nastavi li se ovim putem, civilizacija ide svom kraju i uništit će samu sebe nezajažljivošću, pohlepom i beskrupuloznim uništavanjem prirode i Zemlje koja će znati naći odgovor na tu opasnost.

Rješenje je, govori kroz svoje bezbrojne »propovijedi« Afrodita, ljubav i samo ljubav. Samo taj osjećaj jamči razumijevanje svakog čovjeka, svakog živog bića i cjelokupne prirode. Samo okretanjem svakog čovjeka prema ljubavi može se spriječiti propast u koju današnje čovječanstvo srlja.

Naravno, sve su ove poruke iznijete kroz brojna obraćanja Frakesu i Randallu, odnosno, čitatelju. S tim se porukama i idejama, kao i općenito s koncepcijom višeboštva, čitatelj ne mora nimalo slagati, ali mora o tome što je rečeno – razmišljati.

A zbog toga je ova knjiga i napisana. Zbog razmišljanja. Zbog upozoravanja. Zbog želje da se naše suvremeno doba pokuša sagledati i iz tog kuta.

»Vječni plamen nebeske Afrodite« je, dakle, u osnovi klasičan, pomalo i programatski, pokušaj širenja ideja o snazi duha i otkrivanju onog višeg, božanskog u svakom čovjeku. »U svakome od vas leži uspavano nebo«, govori u jednom trenutku Afrodita kojoj je cilj da ljudi postanu kao ona, odnosno da otkriju tu crtu božanskog u sebi, crtu koja bi ih okrenula ljepoti, dobroti, ljubavi i napretku utemeljenom na pozitivnom odnosu prema svemu.

Dobro izgrađeni likovi

Zahvaljujući dobro izgrađenim likovima, posebno vrlo životnog Alexandera Frakesa, ovo je djelo u znatnom svom dijelu i sasvim solidna self-help literatura jer dobro upućuje čovjeka koji je izgubio ama baš sve što je volio (divnu suprugu, nerođeno dijete, mogućnost bavljenja glazbom…) kako da izdrži te udarce sudbine i vrati se još jači.

Zbog svega toga ova je knjiga nedvojbeno vrijedna pažnje, tim više što u ovo košmarno i kaotično pandemijsko doba nudi puno optimizma i vjere u čovječanstvo. Naravno, drugo je pitanje koliko je taj optimizam realan, jer je i Redfield u svojoj kultnoj knjizi stvorenoj 1993. godine predvidio kako novo tisućljeće znači kraj starog i početak novog doba u kojem će čovjek doživjeti preobraćenje.

Nažalost, u ovu dvadeset i jednu godinu novog milenija predviđanja mu se nimalo nisu ostvarila, a pitanje je i hoće li. No bez takvih sanjara i idealista čovječanstvo nikad ne bi napredovalo, pa su stoga i knjige poput ove Saše Mikića dobrodošle i korisne.

Misli autora

Iz zapisa uz fotografiju Mikića na poleđini knjige također je moguće naslutiti temeljne okvire i želje autora vezane za ovo djelo. Uz to što nam ne želi napisati svoje osnovne biografske podatke, Mikić piše: »Nisam ovaj trenutačni oblik. Nisam ovo ime.

Nisam ono čime se bavim. Na fotografiji je samo površina iza koje se krije jedan empatični osobenjak koji žudi za duhovnim visinama. U određenom dijelu svog životnog puta našao sam se pozvanim da progovorim o uzvišenoj vrsti ljubavi.

Najbolji način da to shvatite bio bi da se prepustite čitanju ovog djela. U pojedinim rečenicama i cijelim poglavljima možete pronaći bogatstvo misli i stavova koji predstavljaju pravu svrhu života. Nadam se da će vas ovaj moj prvijenac potaknuti i da ljubav potražite tamo gdje cijelo vrijeme leži uspavana, unutar vas samih«, napisao je Mikić.