Nije to više čudo, to da Facebook daje dobrih pisaca i knjiga. Andrea Grgić i njena knjiga »Gospođa« (izdavač Factum izdavaštvo iz Beograda i Bookara Zagreb) potvrda su toga. Ono što je počelo kao blog »Gospođa« postala je zbirka priča koja je u čas našla poklonike puno šire od onih koji su nestrpljivo iščekivali novo blogovanje Gospođino. I ne čudi sljedba, jer Andrea Grgić u knjizi progovara o onom običnom životu, o kriznim nekim godinama, o muškarcima i ženama i njihovim odnosima, o ljubavi za kojom se vazda traga a teško je se nalazi. Pritom je Gospođa, kako veli autorica, pomirena sa svime, jer – »što joj drugo preostaje«.

Andrea Grgić rođena je u Zagrebu 1968. godine, bavi se prevođenjem s francuskoga, piše pjesme i kratke priče i ona je pisac koliko god se to njoj – baš kao da je Gospođa – činilo pretjeranim kazivati kad ima samo jednu knjigu, pa još »u njenim godinama«.

Andrea Grgić: Gospođa

Prva rečenica

«U rano jutro najljepše je kuhati kelj i razmišljati o tome što kuhati sutra. To rade sve gospođe, pa sam odlučila i ja.« Moćna je ovo prva rečenica, a znam da je prvu najteže napisati. Koliko se spomen kelja što se kuha u ranu zoru rađao, koliko je kelju trebalo da osvane na ekranu kompjutora i u kom ste trenu znali da je to ona ključna rečenica poslije koje nema natrag!?

– Ah, da, to može smisliti samo genijalan um… Šalim se, naravno. Budući da je ta prva rečenica zapravo početak prvog posta na mom blogu »Gospođa«, kada mi knjiga nije bila ni na kraj pameti, možda tek neka nejasna želja, onda i nije bila tako teška za napisati. Kelj je dugo rastao u glavi, naraslo je čitavo polje i valjda je osvanuo na ekranu kad više nije bilo mjesto u glavi. Zapravo mi je okidač bio razgovor s prijateljicom koja mi je rekla da joj se više stvarno ne da kuhati ručak za djecu ujutro prije posla. To su one situacije iz svakodnevice koje nas umaraju jer nam se čini da im nema kraja, kad i mi sami izgubimo osjećaj za stvarnost pa mislimo da će to doista trajati dovijeka. Eh, sad, da svaka škola ima mogućnost organizirati koliko-toliko zdrav ručak za djecu, bilo bi sve to malo lakše, pretpostavljam. No, hvala bogu, djeca rastu, nešto ih valjda uspijemo i naučiti o životnim obavezama i odgovornostima, pa taj kelj u cik zore polako ispada iz dnevnih rutina, ali uvijek dolaze neke nove. Većina žena koje imaju obitelji tako žive, da ne spominjem samohrane majke.

Ne bih pridavala previše značaja toj rečenici. Možda je »važna« zato što se tu jasno vidi Gospođin sarkazam i ton kojim će ona dalje nastaviti, ali ne mogu reći da joj je prethodio neki iznimno nadahnut predumišljaj. Zapravo sam htjela reći da neke stvari u životu moramo napraviti, koliko god nam to bilo nezanimljivo. Kuhanje kelja prije posla je život, ali dobro znamo da može biti i puno gore. Gospođa prihvaća sve što život nosi, no za neke stvari doista nema oduševljenja.

Ajde da prvo riješimo pitanje medija. Blog, društvene mreže, ide li Gospođa tamo jer je tako lakše, ili zato što danas društvene mreže dalje dopiru? Prvi tekst na blogu i prva reakcija. Kako je bilo gledati što o »Gospođi« u formi bloga čitateljstvo govori?

– Za nekoga, poput mene, tko je u prilično zrelim godinama napokon odlučio pokazati ono što piše, definitivno su društvene mreže prava stvar. Moram priznati i da sam bila jako nesigurna kad sam se odvažila, pa mi se dopala i mogućnost da mogu sve izbrisati ako baš osjetim i taj poriv. Nisam u početku razmišljala o tome koliko će daleko doprijeti moji tekstovi, tek kasnije kad su se likovi i priče malo razradili, taj »reach« – a ja bih uvijek odabrala domet – mi je postao zanimljiv. Obožavam komentare i na svaki odgovorim. Da nije bilo tih genijalnih, duhovitih komentara, možda se nikada knjiga ne bi ni dogodila. Bila je to interakcija s pratiteljima, a tome i služe društvene mreže.
Međutim, te online platforme mogu biti itekako varljive jer vas prate oni kojima se sviđa to što radite i samo od njih dobivate feedback. To je poprilično sklizak teren jer vas vrlo lako odvede do prenapuhanog ega. Nemate pravu sliku. Istina, broj lajkova ipak nešto govori, no i to je donekle stvar statistike. Što više pratitelja, to više lajkova. Društvene mreže su svakako dvosjekli mač u svakom pogledu. Stvarate svoj svijet u kojemu vam svi sve odobravaju, nema introspekcije, ništa se ne dovodi u pitanje, a narcisoidnost zloćudno buja. To je ta zamka. Međutim, na društvenim mrežama sam pročitala toliko divnih pjesama, priča, misli, ljudi pišu sjajne stvari koje možda ne bismo nikada pročitali da nema interneta.

Andrea Grgić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Lijepe godine

Neću se navuć’ na »prilično zrele godine«, jer meni se čini da su u vas to lijepe neke godine. Ali, zanimljivo je, priznajem, ovo s Facebookom. Mnogi se usude objaviti štogod na društvenim mrežama, ali malo ih to rešeto preživi. Ja sam se na »Gospođu« baš tu navukao. Zagrabili ste u život, učinili ga humornijim nego što jest, nego što prepričane zgode u suštini jesu. Jesam li u pravu kad kažem »na početku bijaše humor«, fin, sofisticiran, kvalitetan!?

– Pa moram priznati da su mi stvarno lijepe ove zrele godine (smijeh). Da, pišem o životu, o stvarima koje poznajem i koje su mi bliske. O malim svjetovima, burama ispod tišina, rutini svakodnevice za koju nam se katkad čini da se pretočila u nešto bez početka, bez kraja, bez vremena, a humor je tu kao pogonsko gorivo i zato mi je drago da ste to prepoznali. Ako sam bar malo uspjela učiniti život veselijim nego što jest, to mi je doista jako drago. Ali, da se razumijemo, u »Gospođi« ne pišem o teškim temama, o bolesti ili o smrti, već o sasvim običnom, mirnom životu bez većih potresa. Nije mi namjera nikada nekoga ismijati, već razumjeti. Veličamo ljudske vrline, a mane kritiziramo. Međutim, zaboravljamo da smo sazdani i od mana i od vrlina i to nas čini živima. Rijetki su oni koji u sebi nemaju bar jednu, socijalno »antipatičnu« crtu i upravo to mi je kod ljudi intrigantno. Recimo da je to polazište, ta ljudska narav složena od dobroga i lošeg i koju nastojim shvatiti kako bi postupci mojih likova bili opravdani, jer ja svoje likove volim sa svim njihovim manama. U svakom slučaju, humor je moj saveznik u borbi sa životom.

Ali, ako i nisu potresi najveći, jesu važni. K vragu, kad lijepa žena u potrazi za ljubavlju dogovori susret, a on dođe u trenirci, ali novoj, to jest potres. Ima li u ovoj knjizi – za koju su neke moje prijateljice rekle da bi je svaka djevojka na pragu zrelosti trebala pročitati – i mrvu tuge, baš zbog te činjenice da ta potraga za ljubavlju, često i grčevita, u pravilu u tim našim najboljim godinama završava neuspjehom, pa makar bio podatan za humoresku!? Te neke 50-te su, ako se mene pita, počesto ajme!

– Eh… Moguće je da su pedesete ajme, ali ni dvadesete nisu ništa manje ajme kad je riječ o ljubavnim susretima. To je nešto što u meni izaziva istovremeno i stres i veselje i moram priznati da se osjećaj nije znatno promijenio. Možda sad neću baš totalno nepromišljeno uletjeti u nešto, ali opet, to ne možemo znati dok se ne dogodi. Ljubavni susreti su najveća moguća muka, jezivo testiranje nesigurnosti i samopouzdanja za oba spola. Taj prvi susret tek je uvod u možebitno zaljubljivanje, što je pozitivan ishod bar nakratko. Tad još ne znamo da je to tek odgoda završne agonije kad veza ide ka svome kraju. Naravno, ne mora to nužno tako izgledati, ima parova kojima idila traje na ovaj ili onaj način, svatko na tom putu pokušava iskrčiti neku svoju brazdu, da, nekad i grčevito, što u principu ne daje baš sjajne rezultate. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja obožavam zaljubljivanje. To je suludo i povišeno stanje čije se djelovanje vidno pozitivno odražava na naš organizam. Međutim, a valjda je i priroda to tako uredila, nakon nekog vremena poželjno je da zaljubljenost prođe, jer bi se u protivnom ljudi od silnog uzbuđenja rušili na cesti od infarkta. Nismo svoji kad smo zaljubljeni, a opet, to je tako divan osjećaj. Bude li sreće, tu se negdje pojavi i prava ljubav pa se sve prekrasno zaplete. Na neuspjeh ne možemo bog zna kako utjecati, ali nekako je lakše kad znamo da smo dali sve od sebe da do njega ne dođe. Kad ne ide, ne ide. Svima od srca savjetujem da svoje neuspjehe pretvore u humoreske. Kad ih se tako gleda, život postaje lakši i spremniji smo na nove neuspjehe. Pozitivan ishod je bonus, to vam je valjda jasno, a očekivanja u startu treba odbaciti. Nema tu nekog posebnog plana.
Inače, djevojkama na pragu zrelosti bih prije preporučila Simone de Beauvoir i »Drugi spol« ili možda Ericu Jong i »Strah od letenja«. Ili možda ništa, velika je to odgovornost. Ionako ništa ne naučimo dok to ne osjetimo na svojoj koži.

Žensko štivo

Koliko god »Gospođu« gurali među tzv. žensko štivo, meni se čini da bi je još i prije morali pročitati, nasmijati se na svoj račun, a onda i probati razumjeti – muškarci. Što bi Gospođa rekla da zna da ima velikog fana među muškim svijetom? Ili, što mislite koliko bi Gospođa bila zadovoljna vama, spisateljicom i ovom što je napisala?

– Bez obzira na Gospođu, meni bi bilo jako drago da muškarci inače više čitaju tzv. žensko štivo – dobro da ste rekli tzv. žensko štivo, možda prije ženska književnost, ali u društvenom kontekstu, u svjetlu svega onoga što žene inače rade i kako iznalaze vremena za pisanje i stvaranje – jer možda bi bolje razumjeli žene, možda bi im se otvorio um. Pritom, zaboga, ne kažem da je vaš zatvoren! (smijeh). Neopisivo mi je drago da Gospođa ima muškog fana, nadam se da će ih biti još i da ćemo svi sretno živjeti do kraja života.
Umislila sam si da smo Gospođa i ja u korektnim odnosima i da bi mi rekla da nešto ne valja. Možda ne bi bila najzadovoljnija time kako sam je prikazala, možda bi neke stvari rado promijenila da može, ali sad je kasno. Zapravo, ona ni ne zna kako joj je dobro i vjerujem da će mi jednog dana zahvaljivati na svemu u što sam je uvalila.

Stajat će gospođe u redu da vam zahvale što ste ima dali glas. Zapravo, šteta je stati, valjda i nećete!? O životu običnom u nas se malo piše, pisci biraju neke »veće« teme.

– Ne, ne, neću stati, pa tek sam krenula (smijeh). Pišem o onome što mi je blisko i poznato, a to je običan život. Koliko god dosadan i rutiniran bio, iz nekog me razloga zanima sve ono što ključa ispod kože. Osim što nemam potrebu, ja doista ne znam pisati o velikim temama, ali jako ih volim čitati. Meni se baš učinilo da se dosta piše o običnom životu, možda zato što živimo u takvim vremenima kad nam ne preostaje drugo nego da zaronimo u svoj svijet i izmaknemo se od svih užasa sa strane. Međutim, možemo mi bježati koliko hoćemo, okružiti se samo našim najvoljenijim i najbližim ljudima, čitati samo ono što volimo, gledati samo ono što nas opušta, ali mislim da se zapravo i ne možemo sasvim spasiti. Krhki smo poput porculana s puno pukotina. Jedan pogrešan dodir dovoljan je da se raspadnemo u prah koji više nitko ne može skupiti i zalijepiti i to je ono što me privlači, to ljepilo koje nas drži u komadu. Mali svijet od kuće do posla, od spavaće sobe do kuhinje, smeće na balkonu, suđe u sudoperu… Zato velike teme s punim povjerenjem ostavljam onima koji će ih znati obraditi.