MEMORIA CIVITATIS/SJEĆANJA GRADOVA

Živo tkivo koje pohranjuje memoriju grada: U hali Exportdrva izvedena predstava Edvina Liverića

Kim Cuculić

Foto Studio K

Foto Studio K

Ovaj višejezični i multikulturalni kazališni projekt nastao je u koprodukciji Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i StudiaK iz Budimpešte, a najvećim dijelom temelji se na arhivskoj građi



RIJEKA – Nakon što ju je vidjela publika drugih gradova, predstava »Memoria Civitatis/Sjećanja gradova« u režiji Edvina Liverića stigla je i u Rijeku – grad koji je i njen središnji protagonist.


Ovaj višejezični i multikulturalni kazališni projekt nastao je u koprodukciji Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i StudiaK iz Budimpešte, a najvećim dijelom temelji se na arhivskoj građi povezanoj s društveno-političkim fenomenom s početka 20. stoljeća poznatim kao Veliki val. S obzirom na to da je Rijeka u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, pa do kraja Velikog rata, bila mađarska luka, preko nje je u tom periodu emigrirao u SAD velik broj Mađara, ali i ostalih narodnosti tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.


Povijest Rijeke


Autori komada Kata Gyarmati i Edvin Liverić kroz tu priču, koja je najvećim dijelom sastavljena na temelju dokumenata pronađenih u arhivima, govore o migracijama u prošlom stoljeću. No, postoje i poveznice s današnjim vremenom koje također obilježavaju migracije, izbjeglištvo i iseljavanje. Predstava »Sjećanja gradova« sada je izvedena u hali bivšeg Exportdrva, što joj je – naročito otvaranjem vrata prema Mrtvom kanalu – pridalo dodatnu dimenziju. Izvedba počinje kao svojevrsni kazališni esej o polisu, o gradovima i njihovim stanovnicima, pri čemu se otvara jedna od tema predstave – memorija gradova i što ju zapravo čini, a tu je onda i vječno pitanje identiteta grada.




Na vizualnom planu redatelj Edvin Liverić, dramaturginja Kata Gyarmati i kostimografkinja Viktoria Boros evociraju Rijeku s početka 20. stoljeća, stvarajući fragmentarne kazališne prizore koji rekonstruiraju sliku nekadašnje Rijeke.


Glumci Katalin Homonnai, Julia Nyako, Melitta Pallagi, Nina Sabo, Nika Ivančić, Deni Sanković, Gabor Nagypal, Gyorgy Sipos i Daniel Lovas čitaju novinske vijesti iz ondašnjeg vremena. Podsjetnik je to da su nekad u Rijeci izlazile novine na različitim jezicima, a duh toga vremena upotpunjuju i ondašnje reklamne poruke. Pripovijedajući povijest Rijeke izvođači stvaraju grad od drvenih kockica, a podsjetivši na neke epizode iz njegove prošlosti prave poveznice s današnjim vremenom, kad je Rijeka grad propalih tvornica i motiv iseljavanja i dalje je prisutan. Kritičnost prema sadašnjem stanju prisutna je i u citiranju književnice Daše Drndić koja je o Rijeci jednom rekla: »Mi nismo srasli, ovaj grad i ja!«


Sette bandiere


Nekad su svojevrsni »zaštitni znak« ovoga grada bile i javne kuće, a u istraživanju arhivske građe autori su došli i do Statuta grada Rijeke iz 1530. godine u kojemu se nalaze prvi pisani spomen prostitucije. Na to se onda nadovezuje tretman prostitucije u vrijeme socijalizma.


Povijest grada na Rječini, koja se ukratko može opisati kao »sette bandiere«, prikazana je efektnim prizorom u kojemu izvođači izvode plesove uz glazbu različitih himni i sa zastavama pod kojima je grad tijekom povijesti bio.


Predstava »Memoria Civitatis« prati dvije glavne linije: jedna su gradovi, a druga su njezini ljudi i njihove migracije. Tema migracije, uvjetno rečeno, dominira drugim dijelom predstave koja se temelji na fragmentima sjećanja. U ovom dijelu jedan od središnjih motiva je nekadašnji Hotel Emigranti, što je podsjetnik da razvojem putničke luke i intenziviranjem prekooceanskih linija prema Americi, Rijeka početkom 20. stoljeća postaje središte migracijskih kretanja stanovništva.


Kroz pojedinačne likove, koji su iz Rijeke brodovima kretali u druge zemlje, ponajviše u Ameriku, ispričane su njihove emigrantske sudbine. Evocirana je epizoda dolaska u New York, odnosno u obećanu zemlju koja za mnoge to baš i nije bila, što je često situacija s kojom se suočavaju i današnji emigranti. No, neki su ipak uspjeli ostvariti svoj san pa predstava podsjeća na pozate emigrante koji su uspjeli – Nikola Tesla, Estée Lauder, Calvin Klein, Bela Lugosi… A spominje se i Janoš Kadar – rođen u Rijeci 1912. godine (talijanska verzija njegova imena je Giovanni Giuseppe Czermanik).


Emigrantske sudbine


U ovoj povijesnoj galeriji likova pojavljuje se i pisac Ödön von Horváth, koji je govorio: »Rođen sam u gradu Fiume, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Ja sam mješavina Austro-Ugarske: Mađar, Hrvat, Nijemac i Čeh… Imam mađarski pasoš, ali nemam domovinu. Moj materinji jezik je njemački.«


U predstavi ga je utjelovio glumac koji se pojavljuje sa zataknutom granom stabla, evocirajući slomljenu granu s jednog od stabala na pariškoj aveniji Champs-Élysées koja ga je ubila. Pozornicom će prošetati i Fiorello La Guardia, legendarni gradonačelnik New Yorka čiju je karijeru, među ostalim, obilježila i funkcija američkog konzularnog predstavnika u Rijeci, tada u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Tijekom svojeg mandata zauzimao se za organiziraniji odlazak i bolji tretman brojnih iseljenika koji su iz riječke luke odlazili u Ameriku.


I dok pozornicom prolaze razni emigranti, poznati i nepoznati, u pozadini se čuje glas današnje radijske voditeljice koja obavješćuje o kretanju brodova. Brod se i inače pojavljuje kao scenografski detalj predstave, od papirnatih brodića do glumica koje se pojavljuju kao personifikacije raznih brodova koji su vodili emigrante u – mnogi su mislili – bolji život.


Premda se svaki od glumaca i glumica izdvaja svojim pojedinačnim kreacijama, moglo bi se reći da su »Sjećanja gradova« obilježena kolektivnom (su)igrom, a bogatstvo ove predstave svakako proizlazi i iz činjenice što se u ovoj međunarodnoj koprodukciji mogu čuti razni jezici: mađarski, hrvatski, talijanski, engleski, njemački, čakavski i drugi dijalekti. Takav dramaturško-redateljski zahvat dočarava te gradove kao prave europske melting potove njihova vremena.


Oslanjajući se prije svega na glumce, tek uz ponešto scenskih rekvizita, predstava »Sjećanja gradova« na temelju dobro proučene arhivske građe stvorila je živo kazališno tkivo koje pohranjuje memoriju grada te uz pomoć prošlosti uspješno pravi poveznice s današnjim vremenom koje obilježavaju nova iseljavanja, odnosno odlasci onih koji se možda više nikada neće vratiti, ali će svoje gradove zauvijek nositi u sebi.