Violinistica i koncertna majstorica Danijela Maras Mendiković u orkestru HNK-a Ivana pl. Zajca provela je punih 50 godina. U orkestar riječkog kazališta primljena je kao 15-godišnjakinja, dakle još kao učenica drugog razreda Srednje glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova.

Osim kao jedna od najmlađih violinistica i članica orkestra, u povijest riječkog kazališnog orkestra upisat će se i kao najdugovječniji koncert-majstor, ali i kao prva žena na tom radnom mjestu. I danas se sjeća sjajnih koncerata, opera i svih lijepih suradnji s velikim dirigentima od maestra Benića, Papandopula, Dešpalja i drugih, pa sve do mlađih generacija.

Njezino prisustvo na koncertima za sve je predstavljalo sigurnost izvedbe, a dirigenti su obožavali raditi s njom.

Nesputanu energiju glazbe spoznala je još u djetinjstvu kad su njezine dvije ljubavi bile violina i gimnastika, koju je morala napustiti u šestom razredu osnovne škole i posvetiti se svom, i danas prvom izboru – violini.

Glazba je za nju ostala i danas jednako uzbudljiva, pa ni nakon odlaska u mirovinu ne planira »utišati« zvuk svoje violine. Već planira nove koncertne nastupe i glazbena sudjelovanja u nekim projektima.

Friška ste umirovljenica, mjesec dana službeno ste u mirovini. Kako vam se čini novi status »mirovanja«, je li i vaša violina u »mirovini«?

– Moram priznati kako još nisam svjesna da smo u mirovini moja violina i ja. Ali, naravno, nema govora o mirovanju, barem još neko vrijeme, dok osjećam želju i volju za sviranjem.

U mirovinu ste otišli kao koncertna majstorica orkestra HNK-a Ivana pl. Zajca. Na tom ste radnom mjestu bili od 1991. godine, punih 30 godina. Sjećam se, uvijek ste bili impozantni, elegantno odjeveni, a na pozornicu ste dolazili s puno dostojanstva i poštovanja prema sebi, publici, glazbi, trenutku…

– Zapravo, u orkestru sam bila puno više. Čak punih pedeset godina je prošlo od mog prvog koncerta u kazalištu u orkestru Opere. Bilo je to 1971. godine, kad sam pohađala drugi razred srednje škole Ivana Matetića Ronjgova.

Koncertom je dirigirao maestro Boris Papandopulo, a izvodili smo njegovu kompoziciju »Hommage à Bach«. Koje uzbuđenje, koja sreća! Pa pljesak publike na kraju koncerta! I da, moja najbolja mama Marija pobrinula se kako bi doživljaj bio savršen, pa mi je sašila prekrasnu večernju haljinu.

Bila je to ujedno i njezina lekcija: orkestar, pozornica, koncert, osim što moraš dobro odsvirati, moraš paziti i kako se ponašaš i izgledaš. To sam dobro upamtila. Svirala sam honorarno do 1974. godine, kad sam upisala Akademiju za glasbo u Ljubljani.

Te godine sam navršila osamnaest godina, položila audiciju i postala stalni član orkestra. Već na prvom satu orkestra na Akademiji dirigent Nanut ponudio je mom tadašnjem dečku, a danas suprugu Ediju, i meni da dođemo na audiciju za Slovensku filharmoniju. Mi smo se zahvalili i odbili. Jesmo li pogriješili? Ne!

Violina ili gimnastika

Kako ste postali koncertna majstorica? U to vrijeme to baš i nije bilo žensko zanimanje. Biti koncertni majstor velika je odgovornost. Je li vam se događalo da »spašavate« izvedbu?

– Godine 1991. raspisan je natječaj za koncertnog majstora. Nakon službene audicije trebala sam voditi jedan simfonijski koncert. Na programu je bila Mahlerova IV. simfonija u kojoj koncertni majstor svira koristeći dvije violine, različito ugođene.

Nakon završetka koncerta na izlazu s pozornice dočekao me umjetnički direktor i dirigent maestro Vladimir Benić i rekao: »Čestitam, Danijela, položili ste audiciju«. I evo, trideset sam godina bila koncertna majstorica, najdugovječnija u ovom kazalištu.

Znam da sam nekim kolegama bila »trn u oku« jer kako žena može biti koncertni majstor. Ali morali su se pomiriti s time. Dogodilo bi se, iako rijetko, da su pjevači preskočili kiticu i prijetila bi opasnost da se svi »pogubimo«, tada su se dirigenti oslonili na koncertnog majstora koji je »pohvatao« pjevače, a orkestar bi ga slijedio. Publika ne bi ništa primijetila.

Kad ste počeli doživljavati glazbu, zašto ste odabrali baš violinu? Jeste li imali još nekih sklonosti? Kako su reagirali vaši roditelji, jesu li i oni bili glazbenici?

– U mojoj obitelji nitko nije bio glazbenik. Ja sam pjevala po cijele dane. Moja je mama prepoznala moj talent i upisala me u glazbenu školu. Željela sam svirati flautu, ali bila sam premala. U to se vrijeme puhaći instrument mogao početi svirati tek od trinaeste godine.

Jedan profesor mi je rekao: »Pogledaj onu malu violinu u ormaru, kao da je stvorena za tebe«, i ja sam rekla: »Može«. Bavila sam se i gimnastikom, dok mi profesor u šestom razredu osnovne glazbene škole nije rekao: »Violina ili gimnastika?«

Nije išlo zajedno. Ali zahvaljujući gimnastici izbjegla sam mnoge zdravstvene probleme s kojima su se kasnije mučili moji kolege.

Osim violine, jeste li imali nekih drugih želja? Jeste li poželjeli biti dirigentica, to je blisko koncertnom majstoru, zar ne?

– Od osnovne glazbene škole profesor Penel je inzistirao da sviramo u orkestru škole. I to je bilo to. Zahvaljujući njemu odmalena sam znala što želim. Počela sam od zadnjeg pulta II. violina i polako napredovala.

Osim sviranja, koncertni majstor mora imati i puno, puno živaca. Htjela sam biti i dirigentica, ali nažalost nisam imala dovoljno škole klavira, ali danas mi nije žao.

Musikverein i Nurejev

Koliko ste šefova orkestra i intendanata promijenili? Koje ste pjevače sve pratili?

– Imala sam sreću surađivati s puno vrhunskih pjevača i dirigenata. Nažalost, neki su pokojni. Bilo je zadovoljstvo i sreća raditi s maestrom Benićem, Papandopulom, Prašeljom, Danonom, Hauptfeldom, Nanutom, Homenom, Kranjčevićem, Koblerom, Voltolinijem, Dešpaljem.

Surađivala sam i s mlađom generacijom sjajnih dirigenata kao što su Nada Matošević, Igor Vlajnić, Lipanović, Repušić, Kramer, Batiz i još mnogi drugi.

Jeste li svirali izvan kazališnog orkestra? Jeste li nastupali u inozemstvu?

– Osim u kazalištu, svirala sam nekoliko godina u Simfonijskom orkestru Udine i imala priliku s njima odsvirati koncert u Musikvereinu u Beču. Bio je to doživljaj. Došla sam na pozornicu i odsvirala neku kantilenu, spustila violinu i pomislila, tko to svira.

To sam bila ja. Violina kao da je sama svirala, nevjerojatno! I onda sam shvatila koliko treba i muke i truda nama u Rijeci na »gluhoj« pozornici kako bismo postigli ono što inače akustična dvorana sama pruža.

Bila sam na turneji po Italiji s Bostonskim baletom i najvećim baletanom Nurejevim. Počela sam turneju na zadnjem pultu prvih violina, ali nakon prve probe koja je trajala deset sati i poslije toga predstave koja je trajala četiri sata, završila sam na prvom pultu, jer kolege nisu podnijeli pritisak.

Od početka rada komornog orkestra u Rijeci bila sam njegova članica. Nakon trudnoće sam odustala jer je bilo puno slatkog posla s kćeri Sanjom i sinom Sebastianom. Mjesec dana vodila sam komorni orkestar u Cagliariju.

Dugo sam godina vodila orkestar u Puli. Svirala sam kao koncertna majstorica u operi BB s maestrom Kranjčevićem. Bili su tu još i festivali MIK, Krapinski festival i još mnogo toga.

Riječko kazalište

Kako vam se čini današnje riječko kazalište, orkestar, opera i konačno repertoar?

– Znam da se program u kazalištu mijenja u skladu s vremenom, ali uvijek mislim kako je Rijeka još uvijek grad talijanske opere – belcanta, a za Wagnera i Straussa prije svega nemamo dovoljno velik orkestar, ansambl, orkestralna »rupa« je premalena da smjesti orkestar koji je odgovarajući za takvu glazbu, a nema niti ostalih tehničkih mogućnosti.

Žao mi je i što nema dječjih predstava. Sjećam se sreće djece na predstavi »Pčelica Maja«. U Udinama nisu mogli vjerovati kad sam spomenula kako mi u Rijeci imamo dječju predstavu u velikom kazalištu i da je svaka dupkom puna.

Mala djeca u velikom ozbiljnom kazalištu! Rijeka je to imala, ali je to danas ispod razine velikog »ozbiljnog« kazališta. Fale mi bijeli baleti, mjuzikli, ali ne mogu reći kako i danas nema predstava i koncerata u kojima uživam.

U kakvoj su poziciji današnji mladi glazbenici koji dolaze u orkestar?

– Mislim da je danas mladim kolegama u orkestru puno teže nego nama. Nakon petnaest godina škole i audicije, zapošljavaju se na određeno vrijeme. I to je ono strašno. Šute, vježbaju i nastupaju.

Mi smo se družili, svađali, mirili, živjeli zajedno, a to se osjećalo i na našim izvedbama. Tehnički je orkestar bio slabiji, ali smo to nadoknađivali entuzijazmom, trudom i željom da uživamo zajedno s publikom.

Bili ste prisutni i kad se osnovala Riječka filharmonija?

– Zahvaljujući dirigentici Nadi Matošević osnovana je filharmonija. Veliki kulturni događaj »Riječka filharmonija«, a ja koncertna majstorica. Prekrasni koncerti, zadovoljna publika, mnogi vrhunski solisti i dirigenti.

Nakon dvanaest godina, mnogo koncerata, velikog uspjeha, to je očito nekom zasmetalo, i kraj. Koja šteta!

Nastup u Olympiji

Vaš je suprug također bio član orkestra i svirao je violinu. Zasvirate li kod kuće zajedno?

– Imala sam sreću što je i moj suprug Edi Mendiković svirao u orkestru – vođa II. violina. Nažalost, mnogi brakovi su se raspali zbog nemogućnosti usklađivanja radnog vremena s ostatkom svijeta koji funkcionira drukčije.

Do 1996. godine radili smo i nedjeljom, a ponedjeljak je bio slobodan dan, pa nismo imali slobodne vikende ni praznike. Novogodišnji, Božićni, Uskrsni koncert, a nedjeljom matineje za djecu…

Edi i ja smo se vjenčali u subotu i umjesto na bračno putovanje, već smo u nedjelju svirali predstavu. Nije bilo zamjene, pa nas je maestro Benić lijepo zamolio, a slobodne dane dobili smo kasnije.

Osim kazališnog orkestra, jeste li još negdje svirali?

– Nismo baš mogli svirati uokolo bez odobrenja kazališta. No, povremeno bih dobila dozvolu za poneki nastup. I ono što moram spomenuti je kako sam svirala u pariškoj Olympiji i to na koncertu Olivera Dragojevića. Bio je to jedan od najboljih koncerata koje smo imali s velikim Oliverom.

Hoćete li sad iskoristiti tu slobodu, više niste vezani ugovorom za kazalište, imate li već nešto dogovoreno?

– Dobila sam neke ponude za svirati i nadam se da će se ostvariti. Ali, sada sam i nona pa uživam u svakom trenutku s mojim unucima. Toni, Tara i Nicole ispunjavaju moje slobodno vrijeme, još ne znam hoće li netko od njih postati glazbenik. Svakako ću ih podržati u svemu što god odabrali.

I za kraj, koliko je sreće ostavila glazba i violina u vama?

– Svirati violinu u orkestru, biti koncertna majstorica, najljepši je posao koji sam mogla zamisliti. Sretna sam što sam ga ostvarila. Pedeset godina, nekome puno, meni malo.

Anegdota

Vjerujem da je bilo situacija kad ste morali improvizirati, ad hoc rješavati. Hoćete li podijeliti s nama neku anegdotu?

– Događaj koji ću pamtiti je »Aida« s talijanskim tenorom Sebastianijem. Ostao je bez glasa u prvom činu. Dirigent je bio u ozbiljnom problemu, nismo znali kako nastaviti s predstavom i onda je netko u gledalištu, u loži, primijetio našeg velikog tenora Viktora Bušljetu koji je već bio u mirovini.

Izvukli su ga iz lože, odjenuli u kostim i on je otpjevao zahtjevnu dionicu do kraja. To je bio pravi pjevač, a takvih je jako malo.