RIJEČKA GLUMICA U ZAGREBU

Ana Vilenica: Rad s djecom i studentima puni moje kreativne baterije

Šarlota Brnčić

VEDRAN KARUZA

VEDRAN KARUZA

Što sam starija, sve manje strpljenja imam za kazalište i više bih se voljela okrenuti produkciji. Veseli me produkcija i nadam se da ću krenuti u tom pravcu, a da mi gluma bude izbor. Voljela bih temeljitije pristupiti radu na ulozi jer me to ispunjava



Hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica Ana Vilenica, rođena Riječanka sa zagrebačkom adresom, u Novom Vinodolskom vodila je kazališnu radionicu za djecu, koju će polaznici imati prilike predstaviti javnosti na ovogodišnjem Okolotornu 15. srpnja.


Bila je to ujedno i dobra prilika da porazgovaramo s ovom sjajnom mladom damom koja pršti energijom i pozitivnošću, te jednom rječju doslovno »zrači«. Dotakli smo se kako formalnijih, tako i neformalnijih tema, životnih stvari kroz koje prolazimo svi, posebice u ovo doba globalne pandemijske prijetnje. I proveli nešto više od sat vremena u iznimno ugodnom i opuštenom razgovoru.


S obzirom na njezin angažman na kazališnoj predstavi s djecom krenuli smo od malo formalnijih tema i upitali je kako je došlo do te inicijative.


Ana Vilenica SNIMIO: VEDRAN KARUZA




– Prvi put vodim radionicu u Novom Vinodolskom. Ideja je bila da se napravi predstava s kojom će se otvoriti Okolotorno koji će ove godine biti neslužben. Odlučili smo se za kazališnu radionicu jer je produkt vidljiv. Tema predstave je novljanski zakon, a djeca imaju od sedam do trinaest godina. Klinci su super.


Treba ih samo fokusirati, a najveći problem je glasnoća djece. Brzo govore, a imam osjećaj da je to zbog manjka samopouzdanja i hrabrosti. Znaju biti stidljiva i zatvorena, a važno mi je da budu to što jesu – djeca, da se čuju na sceni i da budu glasni. Da kroz snagu govora ostave dojam. Zapravo, male stvari. Radionica je ukupno trajala petnaest dana, a prije samog Okolotorna ćemo se vidjeti da sve isprobamo, kazala nam je Ana o ovom projektu.


Simbioza majke i sina


Interesiralo nas je i kako je njezin sin Dujam Anton prebrodio prvu školsku godinu, te kako se ona snašla kao majka u situaciji kada zbog koronavirusa njezino dijete nije moglo fizički ići u školu. Kao ni svim roditeljima u Hrvatskoj, nije bilo lako pratiti online nastavu, te kod djeteta održavati i motivaciju, ali i koncentraciju. Posebice ostaviti dojam kao da se radi o normalnom pohađanju škole i održati, za svako dijete, tako bitnu školsku rutinu.


– Na početku godine je Duje, kako ga kratko zovemo, bio dijete uzeto iz vrtića, a sada je, u ovih godinu dana, postao dječak. Borio se s time da shvati što je to škola, da se mora koncentrirati i slušati. Sve je pohvatao, ali da budem iskrena, ne da mu se. Kad je sve krenulo online, mislila sam da će to biti super simbioza majke i sina. Na koncu je ispalo da sam najgora učiteljica. Shvatila sam koliko treba koncentracije.


Svi se hvalimo digitalnim dobom, tabletima i drugim pomagalima, no ta pomagala uništavaju koncentraciju. Mogu biti jako atraktivna i na kraju postanu atrakcija. Najviše sam vodila bitku upravo s time, s održavanjem motivacije i koncentracije, ali završili smo školsku godinu i on se sada veseli ljetnim praznicima. Učiteljice su bile super. Odlično su sve organizirale preko aplikacije. Mislim da je Duje sretan jer je bio prvi razred. Bilo mi je glavno da nauči čitati, zbrajati i sve drugo što su radili. Imala sam sreću da su učiteljice odlično reagirale.


Pravili smo se svakog dana da normalno polazi školu, kako bismo održali potrebnu mu rutinu i uspjeli smo sve svladati, prisjetila se školskih trenutaka, ističući kako se zbog svog poziva mogla u potpunosti posvetiti djetetu. Navela je i kako vjeruje da drugim roditeljima nije bilo lako u pojedinim trenucima i da im je bilo sigurno teško uskladiti posao i školske obaveze djece.


Ana Vilenica
Snimio: Davor Puklavec/PIXSELL


U Novi Vinodolski stigla je još prije tri mjeseca, te nije iz prve ruke doživjela i proživjela strahote potresa u Zagrebu, ali na zagrebačkoj adresi živi u zgradi koja je teško pogođena potresom i nije više uporabna.


– Kako je Duji stala škola prije potresa, odlučili smo na dva tjedna otići na more. Zaželjeli smo se Novog Vinodolskog i na kraju ostali tri mjeseca. To jutro kad sam se probudila, prvo sam bila u strahu što mi je sa stanom u Zagrebu. Živimo u staroj zgradi koju je pogodio potres. Kako je Duje jako strašljiv, bilo mi je drago što nismo bili tamo kad se sve dogodilo. Svi su mi ispričali o tom strašnom zvuku, tutnjavi, a zatim o tišini.


Mislim da bi nam to bio veliki šok. Sve skupa što se kasnije događalo po meni je tužno. Tužno je da se jako puno toga prepustilo suvlasnicima i predstavnicima stanara. Naravno da su se svi opravdavali koronom. Ako za to imaš sredstva u sustavu, tada ih moraš imati uvijek. Ovo je i velika prilika da se taj grad obnovi, digne na novu razinu, bude metropola. Kada odete bilo gdje u svijet, vidite kako se drugi odnose prema starinama. Naslijedili smo nemar koji moramo kompenzirati na vlastiti teret. Predstavnica sam stanara, pa pratim sve što se događa. U tome sam.


Riba u vodi


Kratko smo se dotaknuli i strogo poslovne sfere. Naravno, nismo tražili od Ane da se decidirano izjasni što joj je najdraže u poslovnom smislu, jer se u svemu snalazi kao »riba u vodi«, ali su nas ipak interesirali mogući daljnji planovi.


– Što sam starija, sve manje strpljenja imam za kazalište i više bih se voljela okrenuti produkciji. Veseli me produkcija i nadam se da ću krenuti u tom pravcu, a da mi gluma bude izbor. Voljela bih temeljitije pristupiti radu na ulozi jer me to ispunjava. Do sada sam uvijek funkcionirala po principu zasićenja i svake tri godine mi treba promjena.


Cirkulacija kreativne snage je izvor kreativnosti. Nešto što te drži. Voljela bih kao glumica što dulje ostati na sceni, očuvati budnost. I ovaj rad s djecom, kao i sa studentima, me puni. S mlađima uvijek čujete što je novo »in«. Danas djeca žele biti youtuberi. To im je hit. Koristim priliku da se i sama podsjetim na svoj zanat, da testiram samu sebe, navodi Ana.


S obzirom da ova dama ima zavidnu liniju, na kojoj smo joj komplimentirali jer ju je uspjela održati unatoč produljenom boravku kod kuće zbog korona krize, upitali smo je koja je tajna njezina vitkog izgleda.


– Ja se u osnovi puno krećem. Uvijek sam u nekoj akciji. I kad nemam posao, ja ga izmislim. Mislim da su za moju liniju zaslužne dvije stvari. Prva je što mi je sin Duje poremetio san. Inače sam bila prava spavalica, do četrnaest sati u komadu. Druga je što se na sceni jako puno trošim. Pa kad se u obzir uzmu putovanja, pa povratci kući gdje sam majka i supruga…


Inače, ne pazim previše što jedem. Volim meso, zbog čega će me sada vegani htjeti ubiti, ali mislim da je za moju krvnu grupu dobro. I zbog sina gledamo da svaki dan imamo kuhani ručak. Najviše sam se debljala kad sam neuredno živjela i jela sendviče. Balansiramo meso, ribu i povrće. Osim toga, volim trčati.


Trenirala sam atletiku i sada se pripremam kako da ponovno počnem trčati. Pripremam se, također, i na puno plivanja pa će to biti moj sportski odabir, kazala nam je kroz smijeh. Kao i svaku ženu, ponajviše je muči što će idućeg dana skuhati za ručak. Nije lako uvijek biti inovativan, no zbog sina se organizirala, pa čak počela raditi i dvotjedne kulinarske planove.


Ljetno izdanje


Iako smo naviknuti gledati glumice u glamuroznim izdanjima, pa čak i često očekivati da tako izgledaju i u privatnom životu, tako nešto nije realno. Kao i svi, i glumice imaju pravo na svoju privatnost i ležerniji stil odijevanja. Niti Ana nije izuzetak, pa se na razgovoru s našom novinarskom ekipom pojavila u opuštenom, ljetnom izdanju.


– Volim vidjeti lijepo odjevenu ženu. Volim decentniji stil odijevanja. Nisam tip koji se puno sređuje, iako mi je lijepo vidjeti ženu koja drži do sebe. Em uvijek kasnim, pa se sve svede na pragmatično. Volim haljine, cipele, torbe, no sve se pretvorilo u praktičnost. Divim se kolegicama koje su sve »upicane«. I kad Duje ide u školu, gledam da pet minuta dulje spavam. Nadam se da će s godinama doći ta potreba da se dotjeram. Kad radimo, stalno sam pod šminkom. Kad dugo snimamo, šminka mi počne otpadati u komadima kao da mi ju tijelo počne odbijati.


Upitali smo je i je li joj draža duga ili kratka kosa, očekujući da će vjerojatno odgovor biti duga jer smo je tijekom godina uglavnom vidjeli s dužom kosom.


– Uvijek imam dugu kosu, iako mi je kratka kosa super. Moja je strahovito gusta i krene se »napuhavati«, pa mi je iz tog razloga duža kosa praktičnija. Volim imati sve otvoreno, da se sve vidi. Kosa mi divljački raste, a kad je duga, praktičnija je za održavanje. Voljela bih promijeniti boju i frizuru, ali radije u poslu, nego privatno, kazala nam je kroz smijeh.


Kućnih ljubimaca nema, ali to ne znači da ih ne bi voljela imati. Naravno, pritom će s partnerom Edijem i sinom Dujmom morati postići dogovor kojeg ljubimca uzeti jer su im mišljenja i želje oprečne.


– Nažalost, nemamo kućnog ljubimca, no od kad smo u Novome, hranim ulične mačke. Prvo se pojavila jedna maca, a nakon kratkog vremena počele su dolaziti i druge. Sad ih je već pet. Interesantno kako su se brzo naviknule dolaziti. Jednom želim imati psa ili macu. Svejedno mi je. Edi više voli mačke, a Duje pse. Trenutno je Dujina želja da dobije špica. Zašto baš špica, ne znam. Možda uzmemo i ribice. U gradu mi je jednostavno koma držati kućne ljubimce.


Sam svoj majstor


Godišnji odmor započeo joj je zajedno s korona krizom, a plan je nakon Novog Vinodolskog otići na Krk.
– Možda i u Dalmaciju, gdje nismo bili nekoliko godina. Ovisi o epidemiološkoj situaciji. Imamo starije rođake pa ih ne bi htjeli ugroziti i donijeti im koronu. Na plažama je trenutno pravi gušt jer nema previše ljudi. Na Krku se još možeš izgubiti kad je gužva, ali u Novome ne jer bude jako puno ljudi. Svake godine sve veća grdosija zauzme pola plaže.


Ana ima i planove za dalje, kad jednom završi godišnji odmor i popusti iznova aktualizirana opasnost od korona virusa.


– Ako situacija ne bude dozvoljavala igranje predstava, iskoristila bih ovo razdoblje za nove ideje. Primjerice, zajedno s kolegom radim edukativnu predstavu za djecu. S obzirom na koronu, razmišljali smo i o televizijskom formatu. Najviše ću poraditi na tome da pokrenem producentski dio. Prvo odmor, a paralelno s time da pokušam neke projekte postaviti na noge.


Naučila sam i montirati filmiće. Kako biti sam svoj majstor, i sad ću montažeru pokazati što otprilike želim, otkrila nam je dio planova za budućnost. No, u kolikoj mjeri pršti od energije vjerojatno će nas još s nečim iznenaditi, pa se unaprijed možemo radovati njezinim pojavama na sceni.