Čepići u uši 

  – Ne, ja ih imam baš zato da ih slušam! Kod nas se glazba prezentira preglasno u odnosu na akustične mogućnosti prostora u kojima se koncert zbiva. Ja znam da neke žanrove treba slušati glasno, ali opet, ako ti imaš pjevača koji pjeva tekst, a ja taj tekst ne znam; pa što uopće pjevaš taj tekst ako je bučno i nerazgovjetno. Čepovima ja to riješim. To je cijela jedna filozofija: čepić ništa ne smanji; on ti reže određene frekvencije i ti odlično pratiš koncert. Čak mogu mirno pričati za vrijeme koncerta; ne čujem više žamor sa strane, a čujem glazbu jer je razglas dovoljno jak. 

 Sačuvate li tako kemiju? 

  – Da, baš zato i stavljam čepiće. 

 Nogometna škola u Tottenhamu 

  – Za Leicester City. Išao sam na njihove utakmice. Volio sam stare engleske stadione, tu romantiku. Potpuni nepraktični stadioni, zimi bi se smrznuo.

  S druge strane, ne možeš biti prorok u svom selu. Uostalom, ja sam počeo vani. Mi smo u ono vrijeme bili hipici i nama se ta ideja promocije gadila. Ja danas jesam na Facebooku, ali nisam oglašavao niti jedan svoj nastup, iako sam ove godine imao na desetke koncerata. Zašto bih nekome u Puli rekao da danas sviram u Berlinu? Ali očito i to košta, jer valjda to podrazumijeva skakanje na nekakvoj ljestvici. Tako danas funkcionira sistem. 

 Tradicija je kontinuitet promjena

Je li bilo bolje 80-ih, kada ste imali kultni sastav »Istranova«?

  – Bilo je apsolutno bolje, pogotovo jer su funkcionirali klubovi. Ne mogu to svirati u disku, niti u nekom većem prostoru. Nekad je samo na obali bilo šest, sedam klubova, a u Zagrebu tri, četiri. Danas u cijeloj Hrvatskoj postoji svega četiri, pet mjesta u kojima možeš svirati. 

 Kako biste opisali muziku »Istranove«?

  – Radili smo folk muziku. To je isto kao etno danas, s time da je danas problem to što je jako malo muzičara koji su sto posto u etnu, u tradiciji. Mi smo znali tradiciju, ali znali smo i svirati bas gitaru, perkusije. Danas ljudi sviraju pop pa stave malo tradicije. To je današnja etno scena, barem kod nas. 

  Recimo, za mene u Istri etno sviraju jedino sastavi »Veja«, »Šćike« i »Vruja«. Svi ostali za mene to nisu. Ostali su trend. Čak se usuđujem reći da gotovo nitko ne cijeni tradiciju. Etno je njima sol i papar, njima su to začini, a nama glavno jelo. 

  S druge strane, David Byrne s pravom tvrdi da je korištenje termina »etno« samo zgodan način da se neki umjetnici i njihova glazba otpišu kao irelevantni; da se – citirat ću ga – ta »stvar« potisne na područje egzotičnog, ljupkog, neobičnog i bezopasnog, jer egzotično je lijepo bez značaja; to je suptilan način potvrđivanja hegemonije zapadne pop kulture i getoiziranja najvećeg dijela glazbe svijeta. 

 Što je za vas tradicija?

  – Ljudi brkaju pojmove i misle da je tradicija nešto što se nekad dogodilo i što se onda nepromjenjivo prenosi s generacije na generacije. Ne! Ako se ona ne mijenja i ne prilagođava vremenu, tradicija nestaje. Za mene je najljepša definicija da je tradicija kontinuitet promjena. 

 Ponosni luzer

Često se autoironično nazivate luzerom, a i u podnaslovu novog albuma piše da je to glazba za manjine i gubitnike. Jasno, to nije priznavanje gubitničkog položaja koliko ismijavanje…

  – …pobjedničkog (smijeh). 

 Ismijavanje vladajuće matrice?

  – Apsolutno. Ja stvarno držim da sam luzer. Mogu čak iznijeti i cijeli ideološki manifest o tome. Ja sam ponosan da sam luzer. Ljudima znam reći: Imam 38 godina karijere, 38 godina sam se trudio biti luzer i sada će mi to netko obrisati. Nema šanse… Znaš, ljudi se boje tog termina. 

 Da, jer misle da znači životni promašaj.

  – E, to. Netko određuje da je nešto luzerstvo. Super, e to sam ja, tu sam prvi, i hoću ostati u tome. 

 Ali ekonomski, materijalno, to je teška pozicija?

  – To je teško, ali to je taj jebeni izbor. Ja imam sreću što nemam djece. Možda da imam djecu… Iako, imam prijatelje koji imaju djecu i sretne obitelji, i svejedno uspijevaju zadržati nezavisnu poziciju. 

 Granice, bilo političke, mentalne ili žanrovske, smatrate glavnim neprijateljem?

  – Da, bilo koje granice. 

 Da, ali one su tu.

  – Da, ja ih uzimam u obzir, ali to ne znači da moram biti njihov prijatelj. Ne možeš, recimo, na granice gledati nacionalno. To je taj apsurd – da mi bilo koji kutak jedne države mora biti važniji nego moj prvi susjed u onoj drugoj državi. To je stravično. Pa ja s njim komuniciram svaki dan. 

 Umiranje Pule

  – To je multikulturalnost, ali nije interkulturalnost. To je bitna stvar. Kad mnogi ljudi iz ostalih dijelova Hrvatske dođu u Istru i ovdje se osjećaju dobro jer – kažu – nema nacionalizma i šovinizma, onda je mene malo strah jer kako je tek onda u tim drugim krajevima? Dovoljno je, evo, čitati komentare pod tekstove na portalu »Glasa Istre«, a to su imena i prezimena naših domaćih ljudi. To su pojedini stravični komentari, puni mržnje. Plus toga, gdje su oni koji će se komentarima usprotiviti i reći: »Maknite to nacionalističko smeće«. 

 Znate reći da je Pula grad koji umire.

  – Pa u SAD-u sada umire Detroit. Možda će se spasiti, ali je on definitivno ozbiljno bolestan. 

 Vladajući gradski političari znali su u prošlosti reći da je Pula mrtav grad, ali s pozicije manjka turističkih sadržaja.

  – Da, ja to mogu reći, ali oni ne! Oni su odgovorni, oni su vladajuća struktura. Ako je grad mrtav, to znači da nisu obavili posao. Mene ne zanimaju turistički već drugi sadržaji. Radio sam malu okvirnu statistiku: u Puli postoji jezgro od 50-ak ljudi koji prate zbivanja. U jednom gradu od 60.000 stanovnika! Sto puta smo čuli da grad ne čine zgrade nego ljudi, ali grad ne čini niti samo konglomerat ljudi. To nije ništa. U tom smislu ja gledam na umiranje Pule. 

  A meni je stalo da funkcionira taj grad, ali ne da bih ja uživao, već da i ja dam doprinos. Iskorištavam prostor tog grada i ne želim biti nametnik u tom gradu. Drugo, mnogi ne žele priznati da je to grad u duhovnom odumiranju, jer kad bi si to priznali, onda ga još možeš izliječiti. I te kako. Ali teško ćeš se izliječiti ako si ne priznaš da si bolestan. To ti je isto kao da ti netko kaže da ti se sin okolo drogira, a ti kažeš: »Ma dobro, mlad je čovjek«. Da, ali već je ovisnik. 

 S druge strane, mnogi su Puljani jako kritični.

  – Da, ali to je isprazno. 

 Prazni negativizam?

  – Tako je. Non-stop pizde preko svega, ali većina njih ne napravi ništa 

 Recimo, prekriže cijelu jednu manifestaciju, a da nisu došli na nju.

»Binou« i »bombarde«

Otišli ste kao maloljetnik s mandolinom u Pariz 70-ih?

  – Meni je jedan prijatelj dao dvije ploče – Steeley Spana i Pentangle. Otkrio sam novu muziku koju nisam poznavao. Bio sam šokiran. Koga sam ja tu tada mogao pitati o toj glazbi. Pokupio sam se i kao 15-godišnjak prvo 1973. otišao u Englesku, u prvu prodavaonicu ploča. Nije to bilo dostupno kao sada na internetu. Kupio sam čak 15 longplejki; platio sam puno carine. U Engleskoj sam kupio »Melody Maker«, tada glavni časopis, koji je imao cijelu jednu stranicu s folk autorima i njihovim ljetnim festivalima. Tako sam otkrio Alana Stivella i tragom tog tipa, umjesto kući, otišao u Francusku. 

 Otkud vam novac?

  – Radio sam kao klinac u kampu u Strunjanu, i točno se sjećam, dobivao sam mjesečnu plaću od 300 nečega, a povratna karta za Englesku, plus ploče, troškovi smještaja, hrane iznosili su 70. Tako da nismo bili tako brižni. Trebao si bit skroman i stavljati na stranu. 

  U Francuskoj sam onda otkrio cijelu tu scenu. Tada sam vidio: »Čovječe, oni sviraju isto kao i ja, samo muziku iz njihovog kraja, imaju dugu kosu i nose jeans s milijun zakrpi kao i ja«. A totalno su me fascinirali Bretonci jer su imali »binou« i »bombarde«, što je praktično kao mih i sopela. Morao sam ponavljati prvi razred srednje škole jer sam opet otišao u Francusku i cijele godine se bavio istraživanjem, a uz to i zapisivanjem pjesama koje je pjevala moja nona. Bio sam dobar u školi, a kasnije sam opet išao istraživati u Francusku, pa sam tako morao ponavljati i treći razred.