Žena iz zapadnog Afganistana, nazovimo je Rabia, patila je od teške groznice. Posjetila je liječnika, a njegova dijagnoza bila je COVID-19. Vratila se kući i budući da joj je bilo loše, dala je recept mužu kako bi joj on kupio lijekove. Međutim, kad je suprug vidio njeno ime na receptu, istukao ju je – ovako počinje priča koju je za BBC napisala Mahjooba Nowrouzi.

Ova priča nije jedinstvena, jer u Afganistanu članovi obitelji i dalje prisiljavaju žene da njihovo ime ostane tajna izvan porodice, čak i za liječnike. U patrijarhalnom afganistanskom društvu korištenje ženskog imena u javnosti smatra se uvredom, a mnogi Afganistanci kriju imena svojih supruga, sestara i majki od drugih.

Žene se oslovljava njihovom ulogom supruge, sestre i majke najstarijeg muškarca u obitelji, a prema afganistanskom zakonu samo je očevo ime upisano u rodni list. Žensko se ime ne pojavljuje na pozivnicama za vjenčanje, na liječničkim receptima, pa ni na smrtnom listu i nadgrobnom spomeniku.

Prije tri godine neke su se Afganistanke pobunile, a jedna od njih, Laleh Osmany, pokrenula je kampanju pod nazivom »Gdje je moje ime?«(#WhereIsMyName) koja nastoji uvesti majčino ime na rodni list i osobne iskaznice djece. Ovaj je prijedlog dospio na razmatranje zakonodavnih tijela.

Bivša parlamentarna zastupnica i aktivistiknja za ženska prava, Fawzia Koofi, otvoreno podržava ovu akciju. »Uključivanje ženskog imena na osobnu iskaznicu u Afganistanu nije stvar ženskih prava – to je legalno pravo, ljudsko pravo. Svaki pojedinac koji postoji na ovome svijetu treba imati svoj identitet«, izjavila je Koofi.

»Kad žene svodimo samo na njihove uloge, njihov identitet je izgubljen. Kada muškarci ženama brane identitet, one ga s vremenom počinju same kriti«, izjavio je glazbenik Farhad Darya u znak podrške kampanji.

Osmany se pored potpore suočava i s oštrim reakcijama i kritikama putem društvenih mreža. Neki tvrde kako je od imena žene važnije sačuvati mir u obitelji. Isto tako, neke žene ističu kako je čast njihovih muževa, očeva i braće važna, te kako ne žele da se njihovo ime zna.

»U afganistanskom su društvu najbolje žene one koje se ne vide i ne čuju. Kako izreka kaže – Sunce i Mjesec ju nisu vidjeli«, pojašnjava sociolog Ali Kaveh. »Najstroži i najagresivniji muškarci uživaju najviše poštovanja i časti u društvu. Ako su žene u obitelji liberalne, smatra ih se promiskuitetnima i nečasnima«, dodaje Kaveh.

Sudionice kampanje pretpostavljaju da će njihova nastojanja naići na snažan otpor konzervativnih članova parlamenta, od kojih su neki već negodovali. Čak i ako prijedlog bude izglasan u parlamentu, to neće biti i kraj borbe za pravo na ime žene u Afganistanu.

U kampanju su se uključila i neka poznata lica, poput pjevača i glazbenog producenta Farhada Daryje i kantautorice Aryane Sayeed. Sayeed naglašava da je žena prije svega ljudsko biće, a onda nečija supruga, sestra, majka i kći, te da ona ima pravo biti priznata prema svom identitetu.

Uz podršku koju dobivaju, sudionici kampanje našli su se i na meti žestokih kritika. Zanimljivo je da i mnoge žene u Afganistanu ne podržavaju kampanju. Jedna od njih tako je izjavila za BBC:

»Kad me netko upita da izgovorim svoje ime, ja u tom trenutku najprije pomislim na čast moga oca, brata i zaručnika. Želim da me u prvom redu doživljavaju kao kći moga oca i sestru moga brata, a u budućnosti želim biti žena svoga muža i majka mojeg sina.«

U strogo patrijarhalnom afganistanskom društvu žene nisu prisiljene, u ime »muške časti«, sakrivati samo svoja tijela nego i svoja imena. Zagovornici kampanje smatraju da su afganistanskim ženama potrebni neovisan identitet, financijska, socijalna i emocionalna neovisnost te potpora parlamenta zemlje. Ističe se da bi u zemlji kao što je Afganistan vlada trebala poduzeti pravne mjere protiv onih koji tim ženama uskraćuju identitet.

Od pada talibanskog režima prije gotovo dva desetljeća, nacionalna i međunarodna zajednica pokušavaju vratiti žene u javni život. No, žene poput Rabije muževi i dalje zlostavljaju jer liječnicima govore njihova imena, a može biti rizično javno govoriti protiv te tradicije.

Lakše je ženama koje su napustile Afganistan. Farida Sadaat bila je dijete mladenka i prvo dijete dobila je s 15 godina. Ona i njen suprug kasnije su se razdvojili i ona je sa svoje četvero djece preselila u Njemačku.

Sadaat je rekla za BBC da njezin suprug nije bio prisutan u životima njihove djece, fizički ili emocionalno, i vjeruje da on nema pravo da njegovo ime bude otisnuto na njihovim afganistanskim osobnim iskaznicama.

»Svoju sam djecu odgajala sama. Suprug se odbio razvesti od mene da se ne bih mogla više udati«, objasnila je Farida Sadaat, dodavši: »Pozivam afganistanskog predsjednika da promijeni zakon i zabilježi imena majki u rodnim listovima i osobnim iskaznicama.«

Sahar, afganistanska izbjeglica u Švedskoj, koja je nekad bila slobodna novinarka, a sada radi u domu za starije osobe, izjavila je za BBC da je iako je daleko snažno podržala kampanju od njenog početka. Kad je Sahar prvi put čula za tu ideju, odlučila je objaviti poruku na društvenim mrežama:

»Ponosna sam što mogu napisati da se zovem Sahar. Ime moje majke je Nasimeh, baka po majci se zove Shahzadu, a baka po ocu je Fukhraj.«

Ovim riječima završava tekst koji je za BBC napisala Mahjooba Nowrouzi. Posljednja vijest, koju donosi The New York Times, je da je prije nekoliko dana afganistanska vlada obznanila da će njihovi građani na osobnim iskaznicama uskoro imati uz očevo upisano i majčino ime.

Ova pobjeda, iako simbolična, mali je ali važan korak u borbi za ženska prava u afganistanskom društvu u kojem se još osjećaju posljedice talibanskog režima.