Operacija Petar Pan

Kako je kubanski komunizam stvarao i američke milijardere: Ovo je priča o masovnom, tajnom egzodusu s Castrova otoka

Vladimir Mrvoš

Miguel i Jeff Bezos

Miguel i Jeff Bezos

Masovni, tajni egzodus 14 tisuća kubanskih maloljetnika bez roditeljske pratnje 60-ih godina prošlog stoljeća bio je dobro promišljen i namjerni pokušaj potkopavanja kubanske revolucije



Svatko u svom vremenu proglasi nešto povijesnim, tako je i s migracijama. Velika migracijska kriza prije nekoliko godina zapljusnula je Europu. I danas traje taj migracijski proces, ali u nešto manjem obimu.


O velikom migracijskom valu na području jugoistočne Azije malo se govori, kao i o migracijskim tragedijama u Africi. Svijet je godinama bio »medijski bombardiran« graničnim zidom između SAD-a i Meksika koji je kao svoj predsjednički projekt pokrenuo Donald Trump.


Današnja američka potpredsjednica Kamala Harris, otišla je korak dalje. Pozvala je potencijalne migrante u Gvatemali da ne pokušavaju ilegalno ući u Sjedinjene Države.




Govoreći na prvom putovanju u inozemstvo otkad je preuzela dužnost, rekla je kako je putovanje prema sjeveru opasno i uglavnom bi koristilo krijumčarima. Harris je upozorila moguće migrante da će ih vratiti, ako dođu na granicu sa SAD-om.


Na tiskovnoj konferenciji zajedno s gvatemalskim predsjednikom Alejandrom Giammatteijem upozorila je na ilegalnu migraciju u SAD, rekavši: »Ne dolazite. Ne dolazite. Sjedinjene Države nastavit će provoditi naše zakone i osiguravati naše granice.«


– Ako dođete na našu granicu, bit ćete vraćeni, poručila je sirotinji iz Gvatemale potpredsjednica Harris, iako je njezina majka u SAD stigla iz Indije, a otac s Jamajke.


Istina po potrebi


Harris, rođena 1964. godine, bila je druga Afroamerikanka i prva južnoazijska Amerikanka koja je ušla u američki Senat, i sigurno premlada da se sjeća »Operacije Peter Pan« (Operación Pedro Pan), tajnog, masovnog egzodusa preko 14.000 kubanskih maloljetnika bez pratnje u dobi od 6 do 18 godina koji su ušli u SAD u razdoblju od 1960. do 1962. godine.


Poslali su ih uznemireni roditelji, koji su čuli lažne propagandne glasine da Fidel Castro i Komunistička partija Kube planira ukinuti roditeljska prava i smjestiti maloljetnike u »komunističke centre za indoktrinaciju«.



»Američki program« sastojao se od dvije glavne komponente: masovne evakuacije kubanske djece zrakoplovom u SAD, točnije u Miami kao posebno migracijsko središte, te brige o njima nakon što dođu. Program je vodio otac Bryan O. Walsh iz Katoličkog ureda za socijalnu skrb. Operacija je u to vrijeme bila najveći masovni egzodus maloljetnih izbjeglica u povijesti.


Nakon kubanske revolucije 1959. godine, prvi val kubanskih imigranata otišao je u Sjedinjene Države. Većina, ako ne i svi, smatrali su da je to privremeno rješenje, zamišljajući život u kojem će se vratiti na Kubu kad SAD »oslobodi zemlju« od Fidela Castra i komunističkog pokreta.


To su bili najelitniji i najimućniji članovi društva, uglavnom vlasnici velikih firmi, veliki trgovci, vlasnici šećerana, proizvođači, stočari, predstavnici stranih tvrtki i afirmirani profesionalci. Oni su pobjegli kad im je nova kubanska vlada zaplijenila imovinu.


Ubrzo je kubanska vlada započela provoditi reformu obrazovanja. Djecu su podučavali vojnim vještinama, nošenju oružja i antiameričkim pjesmama. Do 1961. godine kubanska vlada je preuzela kontrolu nad svim privatnim školama.


Kao rezultat novog društvenog poretka počele su se vrtjeti glasine koje su dolazile iz SAD-a i antikastrovskih medija. Tako su Miami Herald i Time Magazine izvijestili da Castro i njegovi sljedbenici namjeravaju ukinuti roditeljska prava, preuzeti skrbništvo nad svom kubanskom djecom, zabraniti religiju i indoktrinirati ih u komunizam.


Radiostanica Radio Swan, koju je podržavala CIA, ustvrdila je da kubanska vlada planira uzeti djecu od roditelja i poslati ih u Sovjetski Savez. Iako su za te glasine nedostajali dokazi, a kubanski revolucionari u više su navrata negirali sve tvrdnje, šteta je bila počinjena.


Propagandne glasine


Propagandne glasine, u kombinaciji s činjenicom iz španjolskog građanskog rata, tijekom kojeg su neka djeca evakuirana u Sovjetski Savez, učinili su nemogućim u potpunosti demantirati tu smišljenu podvalu. Protivnici revolucije koji si nisu mogli priuštiti bijeg tijekom prvog vala egzodusa, počeli su otpremati svoju djecu na sigurno – u SAD.



Sudjelujući u sličnom programu kojim su mladi Mađari u SAD ušli nakon sovjetske represije i pobune 1956. godine, otac Bryan O. Walsh iz Katoličkog ureda za socijalnu skrb, uz pomoć američke vlade, razvio je kubanski dječji program krajem 1960. godine.


Ključni igrači tog projekta bili su Tracy Voorhees, predsjednik SAD-a Eisenhower, James Baker i otac Walsh.


Jedan neformalni sastanak skrenuo je pozornost Bijele kuće na priljev kubanskih izbjeglica u Miami, s posebnim naglaskom na velik broj maloljetnika bez pratnje koji lutaju gradom. Tracy Voorhees, službenik američke vlade koji je obnašao dužnost predsjednikovog osobnog predstavnika za kubanske izbjeglice – izvijestio je da, iako to pitanje nije značajno, jest prilika da »administracija« poduzme akciju.


Do tada je Katolička crkva bila najveći pružatelj pomoći. No, potkraj 1960. predsjednik Eisenhower odobrio je milijun dolara za pomoć, s posebnim sredstvima dodijeljenim za stvaranje kubanskog izbjegličkog centra.


Da bi nastavio s njihovim naporima i na kraju s kampanjom blaćenja Castrove Kube, Vorhees je preporučio administraciji daljnje njihovo sudjelovanje, ovaj put se posebno zanimajući za brigu o kubanskoj djeci izbjeglicama.


Internat za djecu s Kube


James Baker, ravnatelj američke škole u Havani, susreo se s Walshom koji je bio uključen u pomoć već prispjeloj djeci izbjeglicama, detaljno je opisao njegove napore pomažući roditeljima da djecu pošalju u Miami. Bakeru je prvotni cilj bio uspostaviti internat u Sjedinjenim Državama za maloljetne Kubance.



Međutim, kasnije dogovorene profesionalne agencije za socijalnu skrb bile su bolje pripremljene za taj posao. Katolički ured za socijalnu skrb, Ured za dječje usluge i Židovske obitelji, te službe za djecu, postale su agencije koje su se na kraju brinule o malim izbjeglicama.


U studenom 1960. za taj projekt zatraženo je savezno financiranje američke vlade i slijedom ranije preporuke Vorheesa, odobreno je.


Plan je bio sljedeći: Baker će organizirati prijevoz djece i olakšati im izdavanje viza, a Walsh će organizirati smještaj u Miamiju, tako je operacija Pedro Pan postala gotova stvar. Tajne organizacije koje su predvodili uključeni roditelji pomogle su u širenju informacija.


Kako bi zadržali povjerljivost, čelnici programa u SAD-u smanjili su komunikaciju s kontaktima na Kubi.


Do siječnja 1961. godine 6.500 kubanske djece bilo je upisano u škole u Miamiju i susjednim gradovima, a već početkom rujna 1962. taj je broj skočio na 19.000. I dok su »Pedro Pans« često prikazani kao bebe, novorođenčad ili djeca osnovnoškolske dobi, većina su zapravo bili tinejdžeri.


Nedostatak ograničenja broja primljenih, zajedno s udomiteljstvom koje financira SAD, učinilo je Kubanski dječji program otvorenim i samo je nastavio rasti i postajati sve složeniji. U siječnju 1961. američko veleposlanstvo Kube zatvoreno je, ali operacija Peter Pan nastavila se provoditi.


Umjesto viza, djeca su dobila »papir odricanja« u obliku jednostavnih pisama koja je potpisao Walsh, čime im je omogućen ulazak u SAD. Zrakoplovnim prijevoznicima naloženo je da ta »pisma« prihvate kao službene dokumente, a kao dodatni poticaj američka vlada pokrivala je troškove leta.


U rujnu 1961. godine State Department počeo je dopuštati izbjeglicama s Kube da se prijave za ukidanje viza u ime svojih roditelja.


Mnogima koji si to nisu mogli priuštiti ili nisu već imali drugu rodbinu u Sjedinjenim Državama, ovo je postalo prilično redovno sredstvo obiteljske imigracije. Samo mjesec dana kasnije, kubanska raketna kriza rezultirala je prekidom svih zračnih putovanja između SAD-a i Kube.


Pozadina krize


Da bi situacija bila jasnija, treba se prisjetiti da je krajem 1960. Castro eksproprirao nekoliko tvrtki koje su činile Američku gospodarsku komoru u Havani, uključujući Esso Standard Oil Company i Freeport Sulphur Company.



Čelnici tih tvrtki preselili su se u Miami dok su analizirali djelovanje nove vlade Kube. Pod dojmom da će Castrova vladavina biti kratka, složili su se pomoći kubanskoj djeci osiguravanjem sredstava za operaciju Petar Pan. Kroz suradnju s Bakerom, ti su se poslovni ljudi dogovorili da pomognu osigurati donacije više američkih poduzeća i poslati ih na Kubu.


Budući da je Castro nadzirao sve velike novčane transakcije, poslovni ljudi bili su vrlo pažljivi u načinu prijenosa sredstava. Neke su donacije poslane Katoličkom uredu, a druge su ispisane kao čekovi građanima koji žive u Miamiju.


Te su osobe potom poslale čekove putničkoj agenciji W. Henry Smith u Havani, koja je pomogla financirati »dječje letove« za Sjedinjene Države. Novčana sredstva slana su u dolarima jer je Castro presudio da se avionske karte ne mogu kupiti kubanskim pezosima.


Kako je potreba za skloništima rasla, a djeca su stizala u sve većem broju, nekoliko istaknutih mjesta pretvoreno je u nova skloništa, uključujući kamp Matecumbe, vojnu bazu aerodroma Opa-locka.


Posebni domovi, koje su odobrili državni dužnosnici, a njima su upravljale kubanske izbjeglice, osnovani su u nekoliko stotina gradova diljem SAD-a. Mnoga su djeca bila smještena u udomiteljstvo, neka su smještena u pozitivno životno okruženje, dok su druga podnosila emocionalno i fizičko zanemarivanje.


Zakoni su sprečavali da bilo koje preseljeno dijete bude smješteno u reformskim školama ili centrima za maloljetničke delinkvente. Maloljetne izbjeglice iz Kube nisu bile dostupne za usvajanje.


Tajni projekt


Kubanski dječji program ostao je tajna sve do veljače 1962. godine, kada su jedne novine iz Clevelanda upoznale svoje čitatelje s masama kubanskih maloljetnika koji bez pratnje već tri godine putuju SAD-om. Gene Miller iz Miami Heralda 9. ožujka pokrenuo je vlastitu priču, gdje je i nastao naziv Operacija Pedro Pan.



Operacija Petar Pan završila je kad je prestao sav zračni promet između Sjedinjenih Država i Kube, nakon kubanske raketne krize u listopadu 1962.


Kubanski imigranti morali su putovati preko Španjolske ili Meksika da bi stigli do Sjedinjenih Država do prosinca 1965. godine, kada su Sjedinjene Države uspostavile program slobodnih letova za ujedinjenje kubanskih roditelja s njihovom djecom.


Katolički ured za socijalnu skrb izvijestio je da se, nakon što su započeli letovi za slobodu, gotovo 90 posto maloljetnika koji su još uvijek pod njenom skrbi, ponovno okupilo s roditeljima.


Kubanska djeca osjetila rasnu segregaciju


Mnogi su »pedropansi« imali problema s asimilacijom u američko društvo, mnogi su poslani u SAD po želji roditelja i osjećali su se usamljeni i neželjeni u novoj domovini. Neki su smatrali da su Sjedinjene Države neprilično mjesto za život jer postoji rasna segregacija.


Oni koji su se osjećali nelagodno u američkom društvu često su sudjelovali u rastućem pokretu za građanska prava i antiratnom pokretu, usvajali su osobine rastuće kontrakulture mladih ili čak odbacivali ideologiju svojih roditelja.



Mnogi se se poželjeli vratiti na Kubu. Međutim, neki su postigli izuzetan profesionalni uspjeh i postali vrlo uspješni ljudi u SAD-u. Neka djeca »Pedro Pana« uključila su se u organizaciju Abdala kubansko-američkih učenika posvećenu prosvjedu protiv kubanske vlade i promicanju kubansko-američkog ponosa.


Mnoga su pak djeca iz projekta usvojila ljevičarske simpatije nakon što su se uključila u društvene pokrete u Sjedinjenim Državama. Neki su se emigranti pridružili brigadi Antonio Maceo 1977. koja je simpatizirala kubansku vladu i podržavala putovanje kubanskih prognanika na Kubu. Oni su organizirali i prvo putovanje kubanskih prognanika na Kubu.


Promišljeno potkopavanje kubanske revolucije


Unatoč svim naporima da je predstave kao takvu, vlada SAD-a nije dopustila tako masovan broj kubanskih imigranata u zemlju isključivo iz humanitarnih razloga. U stvari, poticana imigracija srednje klase bila je dobro promišljen i namjerni pokušaj potkopavanja kubanske revolucije, oduzimajući Kubi populaciju koja je bila potrebna za stabilizaciju gospodarstva i socijalne strukture.


Uz to, američki su mediji jednom započeli eksploataciju priča o napuštenim »pedropanima« kako bi produbili anticastrovske osjećaje u Americi, čineći izravnu korelaciju između uspona komunizma i razdvajanja obitelji.


Djeca su iskorištena i kao propagandno sredstvo, pa je Robert F. Kennedy odobrio 1962. financiranje dokumentarnog filma osmišljenog da služi kampanji američke vlade protiv komunizma. Film nazvan »Izgubljena jabuka«, iznosio je priče djece koja su došla u Miami.


Došli kao djeca izbjeglice, a postali poznati, cijenjeni i bogati


Od maloljetnjika bez pratnje, koji su iz Kube došli u SAD, u to vrijeme poznati kao »pedropans« ili »peterpans«, mnogi su postali ugledni ljudi u SAD-u.


Eduardo Aguirre postao je veleposlanik Sjedinjenih Država u Španjolskoj, Frank Angones prvi šef odvjetničke komore na Floridi rođen na Kubi, Fred Beato poznati glazbenik i vlasnik tvrtke, Carlos Mayans gradonačelnik Wichite u državi Kansas, Carlos Eire profesor povijesti religije na Sveučilištu Yale, Felipe de Jesus Estevez biskup, Mario Garcia profesor za medije, Hugo Llorens veleposlanik Sjedinjenih Država u Hondurasu i Afganistanu, Ana Mendieta umjetnica, Guillermo Bill Vidal gradonačelnik Denvera, Mel Martinez senator Floride i prvi latinoamerički predsjednik Republikanske stranke, Eduardo J. Padrón predsjednik koledža Miami Dade, a zasigurno je najpoznatiji Miguel Bezos, očuh Jeffa Bezosa, osnivača Amazon.com, koji ga je odgajao od njegove četvrte godine.