Beata Bagi se još 1989. godine otisnula u SAD s diplomom zagrebačkog Pravnog fakulteta, kako bi se pridružila suprugu koji je već radio u Americi. Uz podizanje sina, volontirala je u kriznom centru za žrtve silovanja u gradu Palo Alto, u Kaliforniji. Nakon rođenja kćeri obitelj se preselila u Connecticut, gdje je Beata Bagi upisala magisterij iz kaznenog pravosuđa na Sveučilištu New Haven. Uspješno diplomiravši, s pohvalom, odlučila se prijaviti na radno mjesto zagovornika prava žrtava na sudu. Nije očekivala, no odabrali su je među stotinama prijavljenih te je dvadeset godina radila kao zagovornica prava žrtava u američkoj saveznoj državi Connecticut. Prvo na općinskom sudu grada New Havena, a potom na višem županijskom sudu u New Havenu – Judicial District Court.

Danas je u mirovini i svoju priču odlučila je zabilježiti pisanjem. Reći će nam, i kao svojevrsnu terapiju za brojne godine koje je provela pomažući žrtvama groznih zločina. Jer gledanje tužnih sudbina svakoga dana, a posebice djece, ostavi traga na čovjeku, »ožiljke na duši«, i treba prepoznati kada se povući sa svojeg radnog mjesta. No, kaže da je sve vrijedilo jer ipak je provela svoj radni vijek asistirajući ljudima, pružala im podršku u sudskim procesima. Svoja je iskustva opisala u nedavno tiskanoj knjizi Medicinske naklade »Ožiljci – priče iz američke sudnice«, a na naš poziv se javila s Brača koji je, uz Floridu, postao njen dom nakon odlaska u mirovinu.

Povratak u život

Ponajprije, opisuje nam što zagovornik prava žrtava čini i koja je njegova uloga, konkretno u saveznoj državi Connecticut, u kojoj je radila.

– Prvo treba reći da žrtva u krivičnom i kaznenom postupku nije stranka, već, ako pristane, svjedok. Stranke su država, odnosno narod -«people«, i optuženi. Državni tužitelj u ime naroda pokušava dokazati ono što se optuženome stavlja na teret. No, zahvaljujući amandmanima na Ustav savezne države Connecticut žrtva je dobila aktivnu i važnu ulogu u kaznenom sustavu. Žrtva ima pravo biti informirana, tretirana s poštovanjem kroz cijeli postupak, ima pravo dati mišljenje u dijelovima postupka, na primjer, prilikom nagodbe između tužitelja i optuženog. Žrtva može reći slaže li se s nagodbom, tražiti neke dodatne uvjete, a ima pravo i obratiti se sudu prije izricanja kazne. Reći što bi za nju bilo pravedno rješenje njenog slučaja, kaže nam Beata Bagi.

– Ja i drugi zagovornici prava žrtava smo tu kako bismo žrtvama dali glas tijekom cijelog sudskog postupka. Pomažemo im informacijama, ne samo o sudskom procesu, već ih i usmjeravamo prema dodatnoj pomoći, na primjer psihološkoj. Ukratko, trebamo u svakom pogledu pomoći žrtvi da se vrati u život na najbolji mogući način, opisuje nam naša sugovornica.
Radni dan započinjao je u 8 ili 9 sati, no nikad se nije znalo kakav će novi slučaj donijeti. Svakoga dana desetine spisa nalaze se na stolu zagovornice žrtava, a na telefonu će je dočekati različite poruke, od jednostavnih upita o stanju procesa, do uplakanog roditelja zbog sudbine kćeri ili sina.
– Sudjelovala sam u više od pet tisuća sudskih procesa i najgore je u svome uredu vidjeti dijete koje je žrtva zločina. Njihove prestrašene oči koje više nikome ne vjeruju jer su im odrasli napravili toliko zla. No, tješi te što mu pokušavaš pomoći kroz razgovor, pokazati mu da nije krivo za ono što mu se dogodilo, što nekad djeca znaju misliti. Objasniti mu da sram mora biti onoga tko ga je zlostavljao te pomoći djetetu da se nosi s traumom, govori Beata Bagi. Dodaje da je društvo fascinirano kriminalom, o čemu svjedoče tolike snimljene televizijske serije i filmovi, no u njima su žrtve uvijek po strani, ne pridaje im se važnost.

Poruke zahvalnosti

– U velikom broju filmova navijamo za kriminalce, a državni su odvjetnici najčešće prikazani kao nefleksibilni, konzervativni, birokrati, što najčešće nisu. Žrtve su nerijetko u sporednoj ulozi pa se postavlja pitanje, zašto se marginalizira žrtve? Postoji teorija da je to zato što osjećamo nelagodu pri gledanju u žrtvu, bojimo se da bi se to moglo dogoditi i nama. I tako skrećemo pogled od tog ružnog i zastrašujućeg svijeta, a divimo se bogatima i slavnima, glumcima, smatramo ih herojima. A pravi su heroji oni koji su preživjeli doista strašne zločine i našli snagu za dalje, opisuje naša sugovornica. Jedan primjer toga je slučaj mlade djevojke koju su otela četvorica mladića, silovala je u šumi i zatim pokušala ubiti. Jedan ju je davio te se odlučila praviti mrtvom kako bi se spasila. Nakon davljenja napadač je odlučio biti siguran da je mrtva tako što ju je kamenom udarao u glavu. No, čudom je preživjela i uspjela sačuvati svijest te kroz šumu došla do kuće šokiranog para koji ju je spasio. Nakon sudskog procesa u kojem su napadači osuđeni na dug niz godina u zatvoru, s Beatom Bagi djevojka se vratila na mjesto stradanja i zakopala kamen, kako bi simbolično ostavila taj najgori dio svoga života u prošlosti. Naša sugovornica i od drugih je žrtava kojima je pomagala dobivala poruke zahvalnosti, javljali su joj da su uspjeli nadići svoje traume i nastaviti sa životom. No, ponekad su žrtve i ljudi koji su svoj život znatnije povezali s bandama, alkoholom i drogama te se neki od njih uspiju izvući iz toga, a neki ne. No, kako nam Beata Bagi kaže, unatoč tome što ne može sve uvijek dobro završiti, treba se truditi činiti dobro.

– Time pomičemo vagu na kojoj se odmjeravaju dobro i zlo prema dobru, reći će. Uz svoj primarni posao kao zagovornica prava žrtava, također je predavala na policijskoj akademiji, tumačeći policajcima kako pristupati žrtvama. Kaže da je jako boli što se u SAD-u na policiju sve više gleda s omalovažavanjem.

– Ljudi zaboravljaju da su policajci oni koje će nazvati kada su u opasnosti. Svakoga dana u SAD-u jedan policajac pogine na dužnosti i oni su tu kada treba dati svoj život da se zaštite drugi. Mislim da slobodno možemo reći kako su oni štit koji nas dijeli od mnogih ružnih stvari koje ne želimo vidjeti, opisuje naša sugovornica.