Banovina

Sto dana od potresa: Žive u kontejneru, nadaju se najboljem. “Imamo priliku čuda napraviti u gradu”

Siniša Pavić

Imamo priliku da iz ovoga izvučemo najbolje, koliko god to možda ružno zvučalo, imamo mogućnost čuda napraviti u gradu. Svatko mora dati svoj doprinos, ističe Mario Gršić s Petrinjskog radija



Sat ima 60 minuta, dan 24 sata, mjesec 30 dana, ma koliko god bilo sve zadano ne teče vrijeme svima ni svuda isto. Tih sto i nešto dana koliko ih je prošlo od potresa što je rušio po Baniji, ni blizu nisu protekli istom brzinom za stanovnike Gline, ili one što žive u Istri, na Kvarneru.


Možda smo i zato ostali u čudu što, za razliku od nekih ranijih posjeta ovom kraju, niti je po cesti bilo kamiona punih građevnog materijala, niti su se kuće uz cestu zidale i obnavljale. Prve skele ozbiljnije naravi vidjeli smo tek na Svetištu u Gori. Momci iz tvrtke »Međimurje graditeljstvo« popravljaju krov da kiša ne ošteti kamen od kojeg je od 2008. do 2015. godine lijepa crkva građena.


Meštar Ivica vodi nas što uokolo crkve, što unutra nje. Poviše ulaznih vrata popucao zid. Velimo mu, da sad grune, palo bi sve po nama. Smije se, kaže ne bi, sve je osigurano. Osigurano ili ne, tu, čini se, osim radnika nitko nije od potresa ulazio.




Uz vrata magnetići, oni za frižider, sa slikom Svetišta, samo kome ostaviti deset kuna da ih se može uzeti!? A uz oltar, tamo odakle se evanđelje čita, i »šalabahter« ostao valjda od zadnje mise u kojem se snažno zaziva milost i snaga za vjeroučitelje. Crkva će tako dobiti saniran krov, srušeni toranj koji je činio da kraj gledan s ceste bude upečatljiviji, još u popravak neće.


Novi potresi


Put vodi ka Glini. Ne slučajno. Tamo je, nema davno, u pogon pušteno kontejnersko naselje. U centru Gline, onoj glavnoj ulici, kafić do kafića. Iz daleka se čini da za jednim od stolova sjedi gradonačelnik Gline Stjepan Kostanjević, ali kad mu priđeš bliže, učini se da to ipak nije on nego netko njemu jako sličan.


Ali, ovaj do njega je sigurno Elmor Baraković, direktor Drvnog centra Glina, onaj za kojeg vele da je tu najveći poslodavac. Njega znamo, pa mu se javljamo, kazujemo da nam je cilj kontejnersko naselje, a on nas upoznaje s trećim u društvu, koordinatorom Stožera Draženom Naglićem.


Ma, kad smo Naglića krenuli pitati nešto, on se smije: »A nećete gradonačelnika ništa pitati!?« Treći je ipak gradonačelnik, samo što nije više onako mrk, potišten kao u dane od potresa kad se pričalo da ga je jednostavno nestalo.


– Gospodarstvo, politika, stožer… Pa vi to kolegij imate! – podbadamo sitno.


– Slučajno se našli, subota pa slučajno, skoro u glas će trojka.


Dobro da smo ih sreli, jer svi su angažirani na gradnji kontejnerskog naselja.


– Punimo polako naselje. Imat ćemo videonadzor zajedničkih prostorija, praonicu rublja. Nastojimo što više poboljšati uvjete za život, da ljudi imaju što više toga što su imali kod kuće dok im se obnavljaju domovi, govori Kostanjević.



Za sada je 39 objekata u funkciji, a ako se pokaže da je potrebno, bit će ih još, jer postoji mogućnost da se kontejnersko naselje širi.


– Sve ćemo rihtati po zahtjevima, pa da vratimo sve one koje su otišli, ističe gradonačelnik.


Samo, tresu potresi ovaj kraj i dalje, ima, priznaje gradonačelnik, i novih oštećenja. Možda bi, kaže, trebalo i sačekati malo s obnovom dok se tlo ne odluči smiriti.


– Ljudi su, naime, počeli i sami obnavljati i poslije svakog potresa dolaze opet prijavljivati nova oštećenja, pa da ne radimo nešto dvaput, veli gradonačelnik.


Tu negdje, u tim novim potresima i oštećenjima, krije se i razlog činjenici da se s ceste čini kako su radovi posvuda stali. No, s druge strane, krenulo je rušenje zgrada koje prijete urušavanjem, raspisan je natječaj za sanaciju dimnjaka i prijava je već preko 1.000, a vjeruje se da će ih biti i još jer je preko 2.500 zelenih naljepnica s U1 i U2 jer su oštećeni i dimnjaci i dio krovova.


– Uglavnom smo smjestili sve ljude koji su bili bez krova nad glavom, podijelili oko 700 kontejnera na cijelom području. Područje je veliko 543 kvadratna kilometra, 69 naselja ima, 400 kilometara raštrkanih cesta i sve je to trebalo nekako staviti pod kontrolu i u funkciju. Sada je glavna zadaća obnova i da vratimo ljude pod njihove krovove, ističe gradonačelnik.


Spominje on i kontejnere koji se spajaju na vodu tamo gdje nema vodovodne mreže, muku s bunarima – a preko 600 ih je na području grada – koji su oštećeni i koji se čiste, pa uništene septičke jame…


– Borimo se svakodnevno, sve službe su na terenu, dostavljamo dnevno i preko 1.300 obroka na čemu je svakodnevno angažirano 35 ljudi, vozimo na osam pravaca. Pokušavamo ljudima pružiti neki normalan život, ističe Kostanjević.


Privući mlade


– Teško je svima, kazuje Elmor Baraković. Podsjeća kako se tu stanovništvo većinom bavilo poljoprivredom i kako se živjelo do malih domaćinstava.


– A današnja situacija u poljoprivredi je takva da od dva, tri hektara ne možete više živjeti, makar proizvodili organsku hranu. Moje je mišljenje da moramo dovesti 20.000 radno-sposobnog stanovništva na područje Sisačko-moslavačke županije da bismo zaustavili negativni trend iseljavanja i sve starije populacije, da bi probali sve dovesti u neke normalne ekonomske okvire.


Tu imate 55 posto umirovljenika. To sve govori. Županija ne može biti sama sebi održiva bez 20.000 novih radnih mjesta, ističe Baraković.



Sve je to u redu, ali kako ih u ovaj kraj, pa još porušen posve, privući, čime!?


– Privući ih s novim investicijama, novim i zanimljivim radnim mjestima, IT sektorom, investiranjem u robotiku, automatiku. To može samo privatni sektor, to ne može lokalna uprava. Lokalna uprava može riješiti imovinsko-pravne odnose, infrastrukturu da bi privukla novi svježi kapital.


Općina, pogotovo grad Glina, nije bogata sama po sebi jer ima staru populaciju i ogromnu površinu. Sa 69 naselja to je druga općina u Hrvatskoj, teško je sve financirati. Ekonomija je razvoj svega, bez toga nema ništa, rezolutan je Baraković.


Zaziva on da se mlade obitelji privuku, a ne da se sve, kako kaže, svodi na zbrinjavanje socijalnih slučajeva. Smeta ga i kad mediji apostrofiraju samo negativno, smeta ga što se svi čudimo kad se nađe netko tko vodu nema nego iz bunara, kao da i prije potresa nije bilo tako.


– To je taj problem države. Imate to i u Lici, Slavoniji, krajevima gdje potresa nije bilo. Pa shvaćate li vi da ja dnevno zapošljavam dvojicu, trojicu momaka od 18, 19 godina koji ne znaju ni čitati, ni pisati! Nije Hrvatska samo Zagreb, ni samo Kvarner, Istra, naglašava Baraković.


Lako se s mnogočim što reče i složiti, ima tu i materijala za raspravljati se, ali koliko god logično bilo govoriti o 20.000 svijeta koji će oplemeniti Glinu i županiju, kad se okreneš naokolo, pogled na porušeno ne daje previše razloga za optimizam.


Ima li ga, tog optimizma, u kontejnerskom naselju!? Osim radnika što dižu i montiraju stupove od buduće javne rasvjete, među uredno posloženim kontejnerima evo Ljubica Papuča! Možda ni ona ne bi pred »kuću« da je brava ne zeza, ona koja se iznutra zaključati ne da.


– Razumijete li se vi u ovo štogod? – pita nas.


K’o u Saboru


Prtljali nešto oko brave jesmo, ali bezuspješno. A opet, dovoljno je bilo uspješno da zapodjenemo razgovor. Ima Ljubica u Glini kuću, APN-ovu, ali je oštećenje takvo da kisne sve. Zvala je ona kojekuda, i išla kojekuda da se makar kakav najlon stavi da ne kisne.


– Kažu zovi Zagreb, pa Zagreb kaže idi u Petrinju, Petrinja šalje put Siska, Sisak vraća u Glinu… Pa kako to!? Znam da ne može odma’, ali kako to, pita se Papuča.


U kontejnerskom naselju je skoro pa dva tjedna. Prije toga je bila u Topuskom u hotelu, gdje su dio stanovništva bez doma smjestili. Ona i njena Hana, cavalier king charles španijelka.



– Imate psa k’o Barbara Kolar, primjećujemo.


– Ma nisam vam ja k’o i ona, smije se Ljubica.


Kaže, u naselju joj je dobro, ima svega, ali nema nekog da mu se obratiš, recimo kad brava zapinje.


– A sve smo stare žene, nismo mlade, kaže Ljubica.


Ili kad se nešto dijeli, zašto ne ide po popisu, pita se ona. Ovako, kaže, netko dobije, netko ne, pa odmah krenu prigovori.


– K’o u Saboru, duhovito će Papuča.


Pitamo je što se to na štednjaku malom krčka. Ona priznaje da se još odlučila nije hoće li za ručak biti konzerva goveđeg gulaša ili ona u kojoj je grah s kobasicom.


– Ovdje je lakše, ako drma, neće ništa past na mene. Ali da je netko da ima malo vremena za nas. Nekako smo same. Donesu nešto i odmah odu. Evo su i mašine za veš došle, ali sve neki brojevi na njima za utipkat’, veli nam Ljubica.


Obišli mi i te perilice, i sobu s velikim televizorom, ma prije nego smo se rastali, kaže Ljubica, onako više za sebe: »Tko zna do kada će ovo trajat’.«


– Ja mislim da ću ovdje i umrijet’, veli, i to, da sve bude gore, posve s tim pomirena.



U Sisku, u kontejnerskom naselju na Sajmištu, veselije je, veselije jer je djece u dječjem igralištu što su ga u naselju izgradili. Samo, mi tražimo knjižnicu, onu kontejnersku, a ona je bliže centru, tik iza Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom Petrinja u kojem je do potresa bio centar svega kulturnoga.


Sada je sve to kulturno na »Trgu kulture« u kontejnerima. Recimo, studio Petrinjskog radija i u njemu Mario Gršić koji taman slušateljima čita najnovije vijesti.


– Evo nas na samoprozvanom Trgu kulture. Radio, knjižnica, Hrvatski dom, svi smo tu, smije se Gršić, čovjek koji je i voditelj, i urednik, i čistačica, i direktor, sve što treba.


Glave na hrpu


Na radiju je već 12 godina, što hoće reći i da je mlad karijeru počeo i da je idealan da ga se pita gdje smo, gdje je Petrinja, stotinjak dana nakon potresa.


– Na istom mjestu. Ništa se značajno nije dogodilo. Uklonjeni jesu neki objekti u centru, ali ljude najviše zanima kada će krenuti uklanjanje obiteljskih kuća da mogu sami krenuti s obnovom.


Nekako, sve to polako ide, a mi smo malo nestrpljivi, priča Gršić.



Samo, ovaj čovjek itekako misli da tu budućnosti ima.


– Ja sam vječiti optimist, pa tako i sada. Mislim da Petrinja ima mogućnost postati pravi, pravcati europski gradić. Imamo priliku da iz ovoga izvučemo najbolje, koliko god to možda ružno zvučalo, da sada imamo mogućnost čuda napraviti u gradu, ističe Gršić.


Samo, tko će taj procvat Petrinje odraditi, država, grad, ljudi!?


– Svi! Svatko mora dati svoj doprinos. Ne može sve ni država, ni grad, ni sami građani, već svi zajedno glave na hrpu bili žuti, zeleni, plavi, kakvi god. Glave na hrpu, jer sada je pravi trenutak, ne dvoji Mario.


Optimističan je i prvi susjed Petrinjskog radija, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja Ante Mrgan. Ima on za zadovoljstvo i posve konkretan razlog kad se tu na »Trgu kulture« nema koji dan otvorila prva hrvatska kontejnerska knjižnica 2021!


– Je li vas usrećila ili bacila u sto problema, pitamo ravnatelja.


– I usrećila i unesrećila. Zato što je prva, zato što nitko ništa o takvom iskustvu i nije nikad pisao, zato što ne znamo puno pa sve rješavamo u hodu, veli nam ravnatelj, čovjek vazda dobre volje.


U kontejnerskoj knjižnici je 12.000 knjiga od one knjižne građe koja je brojila 44.000 jedinica. Odabrali su knjige na osnovu statistika posudbe, vodilo se računa o lektiri, činjenici da je tu i studenata.



Uz to je i u posudbi 2.000 naslova, od kojih će se nešto vratiti, a nešto i neće jer je pod ruševinama. No, ono što je uistinu fascinantno jest činjenica da su djelatnici knjižnice, posve dobrovoljno, iz ruševne i po život opasne zgrade Hrvatskog doma prenijeli i spasili 40 tona knjiga!


– Četiri puta nas je pritom zatekao onaj naknadni potres, priča Mrgan.


– Vi ste bukvalno mogli glavu izgubiti zbog knjige, velimo.


Smije se ravnatelj, makar je doslovce tako. I korisnici su knjižnicu svoju jedva dočekali. A kada će u neki postojaniji objekt knjižnica, to, priznaje ravnatelj, nitko živ ne zna.


– Ministarstvo kulture obećava pomoć. Mi smo imali gotov projekt i građevinsku dozvolu za gradnju nove knjižnice. Ali srušila se i ta stara klaonica Gavrilovića, napuštena industrijska baština.


Nema što se srušilo nije, pogotovo starih zdanja, kazuje ravnatelj.


Ma, i on misli da je budućnost svijetla. Tako valjda rezonira generacija koja je ratna, a i nema se druge, veli, nego ići dalje. Obilazimo kontejnersku knjižnicu. U malo vremena učinili su ravnatelj i njegovi djelatnici od kontejnera posve ugodnu knjižnicu.


– Nagodinu je 180 godina od prvog spomena knjižnice u Petrinji. Ako će do tada kakav temeljni kamen za novu – kazuje pred rastanak Mrgan.


Da je do nas, bilo bi tog kamena još jučer. Samo, ne broji se vrijeme svuda isto. Koliko god su brojke zadane, negdje dani i godine prebrzo prolaze, a negdje traju cijelu vječnost.


Lako štivo za teške dane


Ante Mrgan i Mario Gršić se znaju našaliti kako se dani od vikenda prepoznaju po tome što njih dvojica u trenirkama po »Trgu kulture« hodaju. Non-stop su tu. A kad je tako, onda je šteta otići a da nam ravnatelj knjižnice ne kaže što nam valja čitati.


– Neko lako štivo, da se ne opterećujete teškim romanima i temama u ova vremena, smije se ravnatelj.


Lako štivo za teške dane. I na radiju slična »pjesma«. Prije potresa taj je mali, urbani radio puštao pop i rock glazbu, pa ih je potres, kako kaže »direktor« radija, malo »prebrikao«.


»Omogućili smo ljudima u gradu da slušaju ono što su zapravo godinama od nas željeli, a to je isključivo domaća glazba. I odmah su bile nevjerojatno pozitivne reakcije. Dok su oni zadovoljni slušatelji, i mi smo zadovoljni«, kaže Gršić.


Lagano zaboravljeni


Pitamo Marija Gršića kako je on, kao čovjek iz medija, zadovoljan načinom na koji su drugi mediji pratili sve vezano za potres. Hvali on i kolege s prijateljskih radiopostaja koje su im omogućile da se javljaju u njihov program ona četiri dana dok nisu imali otkud raditi, hvali i sve televizijske ekipe koje su svaki dan bile tu. Ali, ipak ima ali.


– Već tad smo, tih prvih dana nakon potresa, kolegama govorili – nemojte nas zaboraviti. Govorili smo, proći će mjesec dana i lagano ćemo pasti u drugi plan, jer bit će drugih tema, kaže Gršić.


– A danas? – pitamo.


– Lagano smo zaboravljeni, kaže Gršić.