Groblja, ta mjesta vječne memorije što se od osvita civilizacije upiru sačuvati trag, onu tako željenu neprolaznost u prostoru i vremenu, uz tugu onih koji jedva susprežu bol svježih rana, kriju i niz informacija o trenutku u kojem živimo. Jedno od od takvih mjesta sasvim je sigurno i ono u Borovu. Hrvatskom mjestu sraslom s Vukovarom koje je u Domovinskom ratu bilo jedno od onih iz kojih je izrastala neman. Neman što je iza sebe, u inače mirnom dijelu istočnoslavonske ravnice, ostavila silno krvavi trag.

Groblje u Borovu je »miješano«, na njemu se zajedno pokapaju posmrtni ostaci ljudi katoličke i pravoslavne vjere. Kao i onih koji su kroz život prolazili vjerujući u pravilu samo sebi samima. Na ulazu u to slavonsko vječno počivalište, spomen palima za »otadžbinu«. Nekoliko desetaka metara niže, Rozika Fischer. Skamenjeni pogled. Tvrđi i od samog mramora što prekriva čistu, nepatvorenu, vječnu ljubav. Mjesto posljednjeg počinka njezine kćerkice Martine Štefančić. Iznimno lijepe djevojčice koju su četnici ubili kad su joj bile tek 4,5 godine.

Hladnoća mramora

Prilazimo Roziki i Stjepanu Kovačeviću, Bogdanovčanu, jednom od onih istinskih heroja rata. Emil Pernar, vukovarski branitelj i uznik srbijanskih logora koje je preživio zahvaljujući prije svega snazi duha i vjere u povratak zemlji za koju se borio, i ja. Novinar koji se nagledao svakakvih bezumlja i užasa u prvim mjesecima rata. Beskrajnih rijeka tuge: smrti, paleža, zbjega, prognaništva. Ali baš ništa od toga nije veće, ma nije ni na koji način usporedivo s tugom majke ubijenog djeteta.

Stajala je Rozika, tresući se, na groblju u Borovu. Baš onog dana kad bi Martina, da nije bilo srbijanskih krvoloka, slavila 34. rođendan. Pa bi uz red slanog i slatkog te pokoju »ljutu«, bila grljena od svog supruga i njihove dječice. Uz nasmijanu mamu i baku Roziku. Ovako tek hladnoća mramora u vedro, ali prohladno, borovsko jutro. Mramora prekrivenog svježim cvijećem.

– Taško je riječima opisati emocije mog životnog puta. Onog koji me u pravcu »gastarbajterske« Njemačke davno odveo. Martina je bila mala, ostala je s tatom, djedom i bakom, očevom rodbinom u Borovu. Rat je rastao velikom brzinom. Mnogi su mislili kako neće, kako će stati, kako neće nas. Baš nas. A onda, tako silno brzo – u Vukovar i Borovo se više nije moglo. Nikako, putem bilo kakvih veza. Kako opisati riječima osjećaj majke koja ne može do djeteta, a sve slutnje što se množe velikom brzinom isključivo su crne boje. Kako opisati srce majke koja pokušava sve da bi svoje dijete izvukla iz tog pakla. A ne može. Kako i s kojim riječima opisati košmar misli kad u prognaničkoj koloni nastaloj 18. studenog ne pronalaziš svoju malu djevojčicu. Kako tek osjećaj vječnosti te krvave zore prvog dana proljeća 1992. godine, zore u kojoj je Matina zauvijek nestala. Pokušava nam Rozika približiti tugu koja joj je od života stvorila tek – put sjena.

Mural za anđele

U njezinom smo novom domu, smještenom tik uz vukovarsku vojarnu. Uz neprekidnu i neprolaznu tugu, ipak se u Rozikinom srcu, danas zaposlenice vukovarske bolnice, pronalazi i puno mjesta za dobrotu prema svima. Bila je nakon 1992. godine sudionicom bezbrojnih humanitarnih akcija, posebno onih čiji je cilj bio pomoći nesretnoj, siromašnoj, ostavljenoj djeci. A zahvaljujući inicijativi Rozike Fischer i Stjepana Kovačevića Vukovar je 10. studenog konačno dobio prvu posvetu djeci ubijenoj tijekom Domovinskog rata. Riječ je o muralu površine veće od stotinu četvornih metara smještenom u središtu grada, na Slaviji. Rad je to Maria Matkovića umjetnika iz Bogdanovaca. Emotivno umjetničko djelo koje na jednostavan način iskazuje tragediju najvećeg mogućeg bezumlja, što ubijanje djece svakako jeste, te poruku mira koju prenose golubice, globalno najpoznatije mirotvorke.

– Moja je Martina mučki u Borovu ubijena u zoru prvog dana proljeća 1992. godine. Imala je tada četiri i pol godina. Istu su tragičnu sudbinu doživjela još 33 djeteta sa šireg vukovarskog područja. A o njima jedini su spomen njihove fotografije izložene u Galeriji franjevačke župne crkve sv. Filipa i Jakova. Velika mi je bila želja da se ta šutnja o nečem najgorem što je u stanju učiniti ljudsko bezumlje ispravi, da se spomenom koji sada zahvaljujući muralu susrećemo na gradskim ulicama, uvijek sjetimo naših malih, ubijenih anđela, poručuje Fischer.
Odlazimo do franjevaca, do crkve sv. Filipa i Jakova koja je kao i čitav Vukovar uostalom, bila razorena do temelja. Danas je poput obližnje gimnazije obnovljena. Štoviše, u njezinom je dvorištu podignut Pastoralni centar sv. Bono. Stojimo nijemo pred fotografijama ubijene djece. Nekima još uvijek nije pronađeno mjesto stradanja. Martina je bila jedna od najmlađih. Vani, na terasi s jedinstvenim pogledom na Dunav, baš poput jedne od najvećih europskih rijeka teče i niz od 2.717 imena poginulih. Uz dodatak – popis će se dopunjavati. Kad se pronađu one stotine kojima ni danas, tri desetljeća nakon genocida, ni groba ne znamo. Emil i Stjepan nijemo prolaze popisom.

– Kad sam se naposljetku, ne tako davno, vratila u Vukovar, sve su mi kolege u Njemačkoj govorile kako nisam normalna kad tako nešto činim. Učinila sam i drago mi je što jesam. Ali jako mi je bilo žao što nikako nisam pronalazila spomen ubijenoj vukovarskoj djeci. Bilo mi je drago da je Jean Michel Nicolier dobio spomenik, kao i to da se po njemu naziva naš središnji vukovarski pješački most, ali gdje su – djeca, pitala se Rozika.

Zaslužuju i spomenik

Iako njezina priča, njezina potraga za spomenom na ubijenu djecu, nije prepoznata na institucionalnoj razini, jeste kod onih kod kojih ratna sjećanja ne blijede, kod UHDDR Bogdanovci. Neveliko mjesto na ulazu u Vukovar i samo je u ratu imalo više od stotinu žrtava tako da njegovi stanovnici ne zaboravljaju što su za slobodu dali. Oni su u svojoj spomen-sobi okupili stradalnike svih generacija te ih tako zaštitili od zaborava.

– Prva je odluka bila napravit ćemo – mural spomena na ubijenu djecu. Sve smo u njegovom osmišljavanju i prikupljanju sredstava za izradu učinili sami. Ne čudim se nerazumijevanju koje nas je zadesilo na tom putu jer navikli smo mi branitelji na sporost i zatvorenost birokracije svih razina, od gradske na dalje. Možete misliti koliko su senzibilizirani kad su nas tražili za skelu od desetak metra, za razdoblje od sedam dana – 60 tisuća kuna! Na kraju smo je platili – pet tisuća. Sredstva za mural smo pribavili putem solidarnosti jer institucije u ovom, kao i u mnogim drugim sličnim situacijama šute. Mural smo pak u Vukovaru otkrili 10. studenog, na dan kad su 1991. godine Bogdanovci okupirani.

No, tu nećemo stati! Idemo dalje jer zvjerstvo koje je ubijalo djecu mora biti vidljivo, mora biti stano upozorenje na one koji su to činili. Da to više nikad nitko ne čini. Ubijena djeca Vukovara zaslužuju svoj spomenik u samom središtu, na trgu ispred Poglavarstva. Tamo gdje prolazi najviše ljudi. Domaćih i stranih. Na žalost i onih koji su takvo zlo odobravali ili se barem pravili da ga ne primjećuju, pojasnio nam je planove što slijede nakon izrade impresivnog murala Stjepan Kovačević Šokac, dragovoljac koji je preživio užas srbijanskih logora, ponosni Bogdanovčan koji nikad ne okreće glavu od problema zajednice.

Akcija naroda

Dakako, jer birokracija je žilava biljka koja se mijenja tako lako, u izradi spomenika ubijenoj djeci slijedi akcija naroda. Koji će opet, kao i mnogo puta u ratu i nakon njega, okupiti misija prikupljanja sredstava kako bi se omogućila izrada i postavljanje spomenika najnevinijim žrtvama razaranja Vukovara. Djeci. Maloj, sasvim maloj. Krivoj ni za što na svijetu.

– Bazni koncept postoji, njegovi su stilski okviri definirani. Ne želimo stvarati nešto dimenzijama grandiozno. To ne, nikako. Želimo da spomenik bude uočljiv i upečatljiv. Da potakne emocije koje će potaknuti – razmišljanje. Što će na specifični način pomoći stvaranje jedne istinite, utemeljene povijesti. O ljudima, ako ih tako uopće možemo nazvati, koji su ubijali djecu, zaključuje Kovačević.
Da, o ljudima, ako ih tako možemo nazvati. Koji su kukavički upali noću u kuću. I tamo krenuli u krvavi pir. Pucati u Martininog oca kojeg, uvidjevši da daje znakove života, ostavljaju da iskrvari. Što se srećom nije dogodilo. Pucati u zoru, prvog po mnogima najljepšeg dana u godini, u sasvim sićušno klupko dječjih snova, pucati u Martinu. U nevini dječji pogled koji ni u kom nije vidio neprijatelja.

Da je živa, što bi bila? Učiteljica? Liječnica, medicinska sestra, službenica… Bila bi. Kad bi bila.

A jeste tek uglačana mramorna ploča koja je na njezin 34. rođendan bol pokušavala ublažiti svježim cvijećem. U vedro, ali tako daleko hladno, jutro vječnosti borovskog groblja.

Subašićeve skulpture za sve stradale Marine

Istog dana kad je otkriven mural, u Bogdanovcima je otvorena izložba 25 skulptura Nasera Subašića posvećena stradaloj djeci. O njima će u budućnosti skrbiti Stjepan Kovačević kojem će biti povjereno još niz skulptura ovog zanimljivog umjetnika, zanesenjaka koji je stradalnicima i braniteljima posvetio na tisuće svojih radova. Pa tako i riječkim prijateljima, dragovoljcima, braniteljima, ljudima koji, poput članova Armade, ustrajno dolaze na prostore gostoljubivosti istoka Slavonije.

– Radovi otkriveni u Bogdanovcima posvećeni su našoj maloj Martini, nažalost i još mnogim malim Martinama stradalim u Domovinskom ratu. Najnevinijim žrtvama rata, malim anđelima za koje zvijeri nisu imale milosti. Sve moramo učiniti da nikad više ne dođe do stradanja nekih budućih malih Martina, istaknuo je Subašić.

Majke spojile tragedije djece

– Jako sam ponosna na fotografiju koju mi je na za tu prigodu organizirano druženju u Kutini darovala Lyliane Fournier, majka u Vukovaru stradalog Jean Michela Nicoliera. Njezina je naime životna misija da posebnim ljudima, onima koji proživljavaju posebno tešku patnju zbog gubitka najmilijih daruje fotografiju njezinog Jean Michela. Spojile su na naše tragedije, ali i snaga da nikad ne dopustimo zaborav na žrtve, posebice ne na ubijenu djecu, iskreno nam iznosi svoje misi i osjećaje Rozika.