Razgovor

Pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević traži posebne propise za zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja

Ingrid Šestan Kučić

Predložili smo da se, uz druge mjere zaštite, propiše obvezna provjera prethodne osuđivanosti osoba koje dolaze u kontakt s djecom u svim područjima u kojima se organiziraju aktivnosti s djecom i različite usluge za djecu



Od početka pandemije djeca su suočena s brojnim izazovima, a jedna od posljedica je i povećan broj prijava i predmeta koje je tijekom prošle godine zaprimio Ured pravobraniteljice za djecu. Među tim predmetima, kaže pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, nekoliko je stotina onih koji se odnose na epidemiju COVID-19.


– Već na početku epidemije učestale su pritužbe i pitanja: kako osigurati brigu o djeci ako roditelji moraju odlaziti na posao, kako će djeca ostvarivati kontakte s roditeljem s kojim ne stanuju, kako zaštititi djecu od nasilja u obitelji, kako u uvjetima ograničenog kretanja ostvariti prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i druga prava, brojna pitanja odnosila su se na online nastavu.


Potres, najprije onaj proljetos u Zagrebu, donio je nove brige i teškoće te niz pitanja koja se odnose na sigurnost djece te pružanje psihološke podrške i pomoći djeci u stresnim okolnostima. Kad su se ove jeseni gotovo svi vratili u škole, bilo je pritužbi na uvjete rada, nedostatak prostora i osoblja te općenito na epidemiološke mjere, posebno na obvezu učenika da nose zaštitne maske.




Istaknula bih da su se djeca u cijeloj ovoj koronakrizi ponašala vrlo odgovorno, većinom su epidemiološke mjere i nova pravila ponašanja prihvatila kao vrlo važna i trudila se pomoći u zaštiti zdravlja, i svojega i svojih bližnjih.


To moramo pohvaliti i zahvaliti im. Ali na nama odraslima je i odgovornost da im pomognemo u ovim zahtjevnim životnim okolnostima i štitimo njihove interese i prava, pogotovo kad je riječ o najosjetljivijim skupinama, kao što su djeca s teškoćama u razvoju, djeca koja žive u siromaštvu i općenito u zahtjevnim životnim okolnostima.


Aktivnost je bitna


Nedavno ste objavili preporuku o zaštiti djece o bavljenju sportom u vrijeme pandemije. Smatrate li da bi se epidemiološke mjere u tom području trebale popustiti?


– U povodu zabrane sportskih treninga te drugih sportskih i rekreativnih aktivnosti, koja se primjenjuje i na aktivnosti djece, pozvala sam Ravnateljstvo civilne zaštite, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Ministarstvo zdravstva da uzmu u obzir iznimnu važnost sporta i tjelesnih aktivnosti za razvoj djece te očuvanje njihova tjelesnog i mentalnog zdravlja.


Potpuna zabrana sportskih treninga, potaknuta strahom od zaraze, može dovesti do niza negativnih posljedica za djecu, poput nedostatnog kretanja, povećanja tjelesne težine, kardiovaskularnih oboljenja…


Preporučila sam da se razmotri kako djeci omogućiti sudjelovanje u sportskim i rekreativnim aktivnostima, uz primjenu epidemioloških mjera, te uzimajući u obzir razlike u zdravstvenom riziku u različitim sportovima, s obzirom na vrstu aktivnosti, kontaktnost, aerobičnost i slično.


Postotak djece koji se bavi sportom i prije pandemije je bio poražavajući?


– Nažalost, mnoga djeca danas žive sjedilačkim načinom života, a velik broj ih se uopće ne bavi sportom izvan nastave tjelesno-zdravstvene kulture. To je bio problem i prije epidemije, a u novim uvjetima stanje je još gore.


Ovu situaciju moramo shvatiti kao alarm da se i kao društvo i kao država moramo znatno više angažirati na poticanju i motiviranju djece na sport i rekreaciju, ali i općenito na kretanje i tjelesnu aktivnost.


Online nastava u tom smislu nikako ne pridonosi poboljšanju. Kako se djeca nose s takvom nastavom? Trenutačno dio roditelja zahtijeva da se sva djeca vrate u školu. Smatrate li takve zahtjeve opravdanim?


– Naš Ured cijelo vrijeme dobiva i zahtjeve da se djeca vrate u školu i zahtjeve da se nastava za svu djecu organizira online zbog rizika od zaraze. Od djece ipak doznajemo da online školu, koliko god se nastavnici trudili, uglavnom ne doživljavaju kao »pravu« školu, a mnogi ističu i da u »pravoj« školi nauče više, brže i lakše.


Škola kao odgojno-obrazovna ustanova strukturirana je tako da odgaja i obrazuje ne samo kroz sadržaje lekcija pojedinih predmeta, već i kroz različite oblike međuljudske komunikacije, djece s odraslima i djece međusobno, kao i kroz posebno uređenu okolinu za učenje, dostupnost stručnjaka za različite aspekte razvoja djece i slično.


Online nastava jednostavno ne može sve to ostvariti i zato mislim da moramo učiniti sve što je moguće da bi se i u uvjetima epidemije našle mogućnosti za izravni susret djece i odraslih u školi kao živoj zajednici učenja, za školu licem u lice, ali uz nužne mjere zaštite zdravlja i djece i odraslih.



Medijska (ne)pismenost


S obzirom na taj pojačan boravak djece u virtualnom okruženju, je li došlo i do povećanja cyberbullyinga?


– Pandemija je dovela do povećanja broja sati koje djeca provode online. Nastava i druge aktivnosti slobodnog vremena premjestile su se iz škola i igrališta u virtualni svijet, čak i za mlađu djecu, pa su djeca zato više izložena brojnim rizicima uključujući cyberbullying, povrede privatnosti i štetne sadržaje.


Stručnjaci koji se bave zaštitom djece na internetu ukazuju na primjetan porast širenja eksplicitnih fotografija i videozapisa djece te povećan rizik da djeca postanu žrtve ucjena, manipulacija, seksualnog iskorištavanja i nasilja.


Primjerice, prema podacima američkog Nacionalnog centra za nestalu i iskorištavanu djecu, u SAD-u je uočen golem rast prijava mogućeg seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece: od 983.734 prijava u ožujku 2019. na 2.027.520 u ožujku 2020.


Tu su i bizarni izazovi koje društvene mreže postavljaju pred djecu. Nedavno su talijanska regulatorna tijela naložila TikToku blokiranje računa korisnika čiju dob ne može potvrditi zbog smrti desetogodišnje djevojčice. Kakva je razina medijske pismenosti djece u Hrvatskoj?


– Ne smijemo zanemariti pravo i potrebu djece za socijalnim kontaktima, obrazovanjem i informacijama, ali ih moramo osvještavati i poučavati odgovornom i sigurnom ponašanju na internetu te im biti podrška ako dožive neugodnost i povredu prava u online svijetu.


Posebno je važno da roditelji shvate da moraju nadzirati aktivnosti mlađe djece na internetu, odnosno društvenim mrežama te su i njima potrebna dodatna znanja.


S druge strane, škola treba preuzeti obvezu i odgovornost da svaki učenik od prvog razreda kontinuirano napreduje u razvoju medijske i digitalne pismenosti. Zasad to još nije osigurano svakom djetetu te više ovisi o entuzijazmu pojedinih učitelja i škola.



​Zakonske praznine


Kada spominjemo nasilje, tu je i trenutačno aktualno seksualno nasilje. Jesmo li učinili sve po pitanju zaštite djece?


– Proteklih dana javnost su potresala i brojna svjedočenja o seksualnom uznemiravanju i nasilju koje je razotkrila kampanja »Nisam tražila«.


Mnogi iskazi žrtava upućuju i na izloženost djece seksualnom nasilju i uznemiravanju od osoba koja dolaze u kontakt s djecom u obrazovnom sustavu, sportu, igraonicama i mnogim drugim mjestima na kojima bi djeca trebala biti sigurna.


Naš Ured već dugo upozorava na zakonske praznine, ali i neodgovarajuću primjenu postojećih propisa u praksi te uporno zahtijevamo da se za sve osobe koje dolaze u kontakt s djecom nužno mora provjeriti njihova prethodna osuđivanost.


Iako se naše preporuke i inicijative načelno prihvaćaju, u konačnici su pomaci u zaštiti djece vrlo mali. Zato smo Vladi RH uputili inicijativu za donošenje posebnog propisa kojim će se regulirati zaštita djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja.


Predložili smo da se, uz druge mjere zaštite, propiše obvezna provjera prethodne osuđivanosti osoba koje dolaze u kontakt s djecom u svim područjima u kojima se organiziraju aktivnosti s djecom i različite usluge za djecu, poput organizirane igre i čuvanja djece, sportskih i glazbenih igraonica, poduke za djecu, dječjih kampova i sličnog, jer ove djelatnosti zasad ne podliježu provjeri prethodne osuđivanosti osoba koje na taj način dolaze u kontakt s djecom.


Roditelji koji se koriste takvim uslugama to uglavnom ne znaju te im povjeravaju djecu uvjereni da je riječ o djelatnostima koje su pod nadzorom države.


Ovim propisom trebalo bi se propisati i nulta tolerancija na svaki oblik neprimjerenog ponašanja prema djeci te obvezne mjere koje bi se trebale poduzeti za zaštitu djece kako bi se eliminiralo seksualno zlostavljanje, uključujući i seksualno uznemiravanje.


Mentalno zdravlje


Istraživanja prije pandemije pokazala su da određeni postotak mladih ima suicidalne misli. Nedavno je istraživanje u Rijeci pokazalo da se broj studenata sa suicidalnim mislima za vrijeme pandemije udvostručio. Kako reagirati na te poražavajuće pokazatelje?


– Stručnjaci upozoravaju da su pandemija i potres događaji koji ugrožavaju mentalno zdravlje i dobrobit ljudi te je zato iznimno važno posebnu pažnju posvetiti brizi o mentalnom zdravlju svih, a posebno djece i mladih – od pružanja prve pomoći do osiguranja stručne psihološke, pa i psihijatrijske pomoći.


Za početak, važno je s djecom razgovarati o tome kako su, upravo zato da bismo vidjeli kako im možemo pružiti podršku u ovim teškim vremenima. Povratak na nastavu licem u lice dobra je prilika da djeca od nastavnika i stručnih suradnika u školama dobiju jasnu poruku da je odraslima stalo do njih, da su spremni i zainteresirani čuti kako se nose s iskustvom potresa i pandemije.


Kad procijenimo da se ne možemo sami nositi s reakcijama djeteta, važno je bez odgađanja potražiti za njega stručnu psihološku pomoć i podršku. Na stranici Hrvatske psihološke komore objavljeni su brojevi telefona po županijama, a posebno su istaknuti oni za djecu i mlade.


Sadašnja je situacija aktualizirala već poznate probleme u zaštiti mentalnog zdravlja na koje upozoravamo godinama, a to je prije svega nedovoljan broj stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade s djecom i nedostupnost stručne psihološke pomoći djeci koja žive izvan većih gradova.


Ovo je trenutak kada se ti problemi moraju bez odgode početi rješavati kako bismo dugoročno, sustavno i kontinuirano odgovorili na potrebu zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih.



Potres je pogodio svu djecu i potrebna im je dodatna pozornost​


​Dio djece u Hrvatskoj uz epidemiju mora se nositi i s posljedicama potresa. Već ste u nekoliko navrata posjetili potresom pogođena područja.


– Tijekom obilaska područja najviše pogođenih potresom upoznala sam se s aktivnostima Hrvatskog Crvenog križa, radom centara za socijalnu skrb u Glini, Sisku i Hrvatskoj Kostajnici te djelovanjem raznih organizacija i udruga.


Redovito sudjelujem i na koordinacijskim sastancima timova koji pružaju psihosocijalnu pomoć stradalima na tom području, u organizaciji HCK-a. Moram reći da me se uistinu dojmila predanost volontera i djelatnika raznih organizacija i institucija u zaštiti djece i članova njihovih obitelji na području pogođenom potresom.


Život za mnogu djecu na tom području odjednom se potpuno preokrenuo. Mnoga su od njih i prije živjela u teškim uvjetima te su sada u izrazito ranjivoj situaciji, ali potres je pogodio svu djecu na tom području te je svima potrebna dodatna pažnja.


Važno je pratiti u kakvim uvjetima žive, kakve su njihove potrebe i kakva im podrška treba te im osigurati svu potrebnu pomoć, pokazati im da oni i njihove obitelji nisu prepušteni sami sebi. Smatram da je nužno planirati povećani angažman i podršku za djecu s tog područja na duži rok.


Djeca trpe i »institucionalno zlostavljanje«


Krše li se dječja prava u Hrvatskoj?


– Iako opća slika nije loša, kad se fokusiramo na pojedine grupe i pojedina područja života djece, nailazimo na brojne probleme: djeca koja imaju povećane potrebe za različitim oblicima pomoći i podrške ne dobivaju ih dovoljno brzo, a često niti u dovoljnom opsegu.


Mnogo toga ovisit će o prilikama i angažiranosti obitelji, o tome gdje dijete živi, organiziranosti službi i usluga u zajednici i slično. Epidemija i potresi dodatno su pojačali i otežali te probleme. Koronakriza je utjecala na gotovo sve segmente života djece.


Osobito teško pogodila je djecu koja su i prije živjela u siromaštvu i drugim nepovoljnim okolnostima, djecu suočenu s nasiljem i zanemarivanjem u obitelji te s konfliktnim odnosima roditelja tijekom i nakon razvoda.


Obiteljsko-pravna zaštita djece u takvim slučajevima i prije je bila manjkava, a dodatno je otežana zbog epidemioloških mjera.


Otprije upozoravamo na brojne slabosti u sustavu pravosuđa u postupcima koji se odnose na djecu: praksa sudova je neujednačena, izreke presuda često nisu u skladu sa zakonskim izmjenama, što pokazuje da suci nisu educirani za problematiku osjetljivih obiteljskih odnosa, a problem predstavlja i neučinkovitost ovrha, nesinkroniziranost kaznenih, prekršajnih i obiteljskih odluka.


Zbog nedovoljne prilagođenosti pravosuđa djeci, može se reći čak da djeca trpe i »institucionalno zlostavljanje« zbog izloženosti višestrukim i neodgovarajućim ispitivanjima te izostanka pravovremenih i učinkovitih odluka.


Nedopustivo je da se na odluku suda o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti ili na koji će način ostvariti neko svoje pravo, o čemu je nužno odlučiti žurno radi zaštite interesa djeteta, čeka i po nekoliko godina.


Zato već godinama pozivamo na osnivanje obiteljskih sudova, a nedavno smo takvu inicijativu podnijeli Ministarstvu pravosuđa i uprave.


Smatramo da bi obiteljski sudovi trebali donositi odluke u svim postupcima koji se neposredno tiču obiteljskih odnosa – građanskim, kaznenim, prekršajnim i ovršnim – te bi trebali biti ekipirani visoko motiviranim, posebno educiranim i specijaliziranim sucima, uz pomoć multidisciplinarnih timova stručnjaka, kako bi se osigurao odgovarajući pristup djetetu u pravosuđu.