Magdalena Komes gradonačelnica je Petrinje. Ona je jedna od onih novih, mladih snaga koje su na zadnjim lokalnim izborima odlučno zagazile na scenu hrvatske politike. No, sve se čini da je pred njom neusporedivo teži zadatak nego li pred kolegama koji su zagrizli u sličan kolač u Puli recimo, Varaždinu ili Samoboru.

Prošli vikend i informacija na portalima kako je Baniju i opet zatreslo, potres snage 3,6 čini mi se. Kako je biti gradonačelnica i da vas ujutro probudi potres, tko zna koji po redu?

– Kad govorimo o potresima, nakon onog 29. prosinca, onog najjačeg, vjerujte mi da mnoge od njih više i ne osjetim. Ovaj jesam, bio je malo jači, bila sam na terasi kuće, ali…ništa posebno. No, drugačije je, veća je odgovornost. Prije sjedanja na ovu poziciju nisam previše razmišljala o toj odgovornosti kad bi zatreslo, već gledate obitelj, neke poznanike. Sada je, ipak, drugačija situacija.

Nakon potresa

Meni se ipak čini da je bilo odgovornosti i tog 29. prosinca. Koliko čujem letjeli ste u Dom za starije i nemoćne koji ste vodili, ostavili petogodišnju kćer kod kuće.

– -Jesam i sljedećih deset dana nisam bila s njom doma. Otišla je s mojom mamom u Veliku Goricu i svakih par dana sam je viđala sat, dva.

Je li taj potres bio i okidač da uđete u bitku za gradonačelnicu, ili se ta odluka gradila pomalo od ranije s obzirom da ste važna dio petrinjskog HDZ-a?

– Dugo sam u politici, dugo se kuhala ta odluka i došla je i prije potresa. Prije potresa je bio zaključak i gradskog odbora i mene da ću biti kandidatkinja za gradonačelnicu, a nakon potresa se ta želja samo još više pojačavala, naročito zbog frustracije zbog načina na koji je bivši gradonačelnik reagirao u određenim situacijama, zbog svega što smo čuli i u vezi donacije i svega drugoga.

Dolazili smo nakon potresa često, doduše mahom se bavili onim »malim« ljudima, pa viđali i one koji su pozdravljali sve što je bivši gradonačelnik Dumbović radio, baš kao i one koji nisu odobravali ništa. Kad kažete nesnalaženje, na što zapravo mislite? Što ste našli u ormarima, ili što niste našli u ormarima?

– Rekla sam da neću govoriti previše o svom prethodniku, ali vjerujte mi koliko god da se trudim uzimajući određene predmete, pokušavajući rješavati buduće neke probleme, jednostavno je nemoguće ne naletjeti na veliki broj kostura koji su ostali. Kad kažem nesnalaženje, ne mislim na onaj prvi period, na onih nekoliko dana kada je potres nadišao i lokalne resurse i županijske, pa možda čak i državne. Ali, kroz određeni period se morala uspostaviti određene piramida i zapovijedanja i organiziranja, nekakve evidencije silnih donacija koje su pristizale. Međutim, kad sam preuzele ovu funkciju našla sam, na žalost, mali broj evidencija, a sredstva s računa su potrošena. Ne želim pričati o načinu, ili kanalima na koja su sredstva otišla, ali uglavnom sredstva su potrošena tamo gdje nisu trebala biti potrošena. Nisu se posložili prioriteti same obnove, a mogla su se sredstva potrošiti na elaborate koji su pretpostavka za bilo koji nastavak radova, od uklanjanja objekata do obnove. To se nije napravilo, radile su se neke stvari koje se nisu trebale raditi po vrlo visokim cijenama. Upitna je i opravdanost utroška tih sredstava koja bi nam trebala biti refundirana od države. A čekamo da nam ta sredstva sjednu na račun da se barem pokrenuti možemo.

Nelikvidni smo, imamo 109 milijun kuna obveza, u grad pristiže možda 600.000 kuna mjesečno, imamo obveza iz prošle godine, dakle od prije potresa, još je k tome Gradsko vijeće donijelo odluku da šest mjeseci građani ne moraju ništa plaćati, od komunalne naknade, vode, komunalnog otpada, poreze, prirez, svega što čini prihod gradskog proračuna. Tako da zaista i ovim putem zovem u pomoć!

Korak po korak

Koga?

– Ja kažem da nema problema koji se ne može riješiti i rješavat ćemo probleme. Sporo će ići zbog širokih razmjera ove katastrofe. U utorak smo zato imali dobar primjer pomoći Vlade RH. Dobili smo 30 milijuna kuna za završetak projekta »Centar novog života«, projekt izgradnje kontejnerskog naselje na Sajmištu za poduzetnike čiji su prostori stradali u centru grada. Ali pomoć je pristizala od prvog dana potresa, i od brojnih volontera i donatora, te im se ovom prilikom svima zahvaljujem.

Magdalena Komes, snimio Davor Kovačević

Dobro, Vlada će priskočiti, pomoći, ali kasa je svejedno prazna, slavine od prihoda zatvorene. Vjerojatno ste po sjedanju u gradonačelnički stolac morali promijeniti sve planove s kojima ste došli. Kako niste poželjeli otić’, pobjeć’?

– Nisam poželjela otići, uhvatila sam se u koštac s problemima. Rješavat ćemo ih jedan po jedan, a jako ih je puno. Prioritet nam je ostanak, zadržavanje ljudi na ovom području. Škole, vrtići to je ono najbitnije. Škole nisu u nadležnosti grada, ali svejedno o tome brinemo. Neke škole će biti gosti u drugim školama čije zgrade su upotrebljive, imamo i donaciju od mađarske vlade za jednu školu koja nije upotrebljiva. Naši su vrtići. Budući da imam informaciju da će biti dosta neupisane djece, odlučili smo krenuti u projekt izgradnje modularnog dodatka u centralnom vrtiću. Skupljamo donacije za to, ali nemamo previše vremena i idemo sa izgradnjom odmah. Čekamo idejno rješenje, okvirni financijski trošak i krećemo.

Spomenuli ste 30 milijuna kuna što ih je Vlada dala za »Centar novog života«, ministar Ćorić je zbog toga nekidan u Petrinju i došao. Pretpostavljam da je komunikacija lakša i učinkovitija kad je HDZ na vlasti, a vi gradonačelnica iz redova HDZ-a. Pomogne li to? Jesu li birači možda birali vas ne bi li birali sigurniji put ka pomoći i obnovi svjesni te činjenice?

– Moram se vratiti u prethodno razdoblje i reći da sam čula od ministara iz prve ruke da je od samog potresa ovdje stvarno bila nuđena pomoć u svim segmentima. Zašto ta pomoć nije prihvaćena, u to ne mogu ulaziti. Ali, dobili smo još jednu priliku. Stat ćemo s nekim projektima koji nisu od vitalne važnosti, usmjeriti sredstva na neke druge, bitni su nam poduzetnici, prioriteta je puno. Vjerujem da su mnogi građani za mene glasali i zbog te vertikale vlasti, ali naglašavam i napominjem i inzistiram na tome da nije stvar HDZ-u kao HDZ-u, već u osobi koja predstavlja grad, koja je spremna na suradnju. Dakle, u komunikaciji s drugima, sa sugovornicima, u to da je suradnja moguća bez obzira na stranačke predznake i boje. Dakako, ukoliko postoji obostrana želja za komunikacijom i suradnjom.

Zanimljivo je da ste jedva našli vremena za nas, jer morate primiti građane. Koliko ih sam prođe kroz ovaj vaš ured?

– Prvih mjesec dana su vrata bila non-stop otvorena. Primala sam ne samo građane, nego i predstavnike udruga, razne vjerovnike, dužnike… Svi su dolazili, s obzirom da se promijenila vlast, pretpostavljali su da su se promijenile okolnosti i da će možda moći naplatiti neke svoja potraživanja, međutim za sve sam, na žalost, isti odgovor imala. Molim i dalje za strpljenje sve naše vjerovnike. Proračun je prazan, ali od 1. srpnja kreće opet naplaćivanje svega što je za građane bilo besplatno šest mjeseci, tako da će se blagajna počet puniti, pa ćemo ipak lakše disati.

Uhljebi i oaza

Upravljati, a ne vladati, to vam je bila maksima pred izbore.

-Tako je. Osim grada, mi moramo graditi i međuljudske odnose, oni su bili poprilično loši i narušeni, kako u gradu, tako i u gradskoj upravi. Dolazilo se, usuđujem se reći, s grčem na posao i to više ne mora biti tako. A gdje god naiđemo na nepravilnosti, a vjerujte mi ima ih, rješavat ćemo ih. Neću o svemu sama odlučivati, već sa svojim suradnicima, stručnjacima i građanima. Upravljat ću zajedničkim resursima i idejama.

Zanimljiva mi je vaša izjava u emisiji »Otvoreno« da će te sve uhljebe uhljebiti.

– Haha.

Bio je lapsus, ali ideja nije loša, to da im im jednostavno nađete posla. Hoćete li uspjeti? Gdje da uopće rade kad je kraj gospodarski zapušten?

– Ma hoću! Razmišljala sam puno o tome, jer mnogi su me pitali kroz kampanju hoće li biti otkaza. Nije to baš jednostavno u ovom okolnostima kad ni samo gospodarstvo ne cvjeta, ali rekla sam: uhljebi više neće biti uhljebi! Ima jako puno posla za sve. Radit ćemo i radimo cijelo vrijeme na novim investicijama, a kao što tražimo od države da nam pomogne u smislu poreznih rasterećenja i sami ćemo raditi na tome da snizimo namete koji su u nadležnosti grada. Bit ćemo otvoreni za investicije u svim segmentima, ako treba da i po simboličkim cijenama da zemljišta prodajemo da bi se otvorila nova radna mjesta.

Ali nećete biti porezna oaza!?

– Porezna oaza ne možemo biti, niti to čekamo. Već je samim dosadašnjim poreznim reformama gradski proračun dobio poprilična sredstva. Ali, radit ćemo i dalje na tome, razgovaram s ministrom Marićem, postoji prostora još.

No, to su vam, velite, stavili, u usta, da želite od Petrinje napraviti poreznu oazu.

– Zaista nisam nikada upotrijebila taj izraz, iako vrišti s naslovnice.

Moramo i sami

Ali, morate nekako ljude privući Petrinji, vratiti ih u Petrinju. Kako ih privući ako je četvrtina stanovništva u kontejnerima?

– Grozne su okolnosti, ljudi su zaista strpljivi i hvala im na tome. Makar, tko sam ja da im kažem hvala!? Oni trpe, strpljivi su, a s druge strane ja im želim dati do znanja da ja i moji suradnici činimo sve da dobijemo pomoć od Vlade i da obnova što prije krene. Zelene kuće su već krenule, radi se na javnom pozivu i za konstruktivnu obnovu objekata žutih i crvenih, radi se i na rješenju za samoobnovu da bude što više pojednostavljena i da ljudi krenu samostalno u obnovu bez da vlasnici ulažu svoja sredstva, nego da država direktno plaća izvođaču radova.

Rekoste mi da vam je za izbora kazao jedan moj kolega kako će HDZ-ovka sigurno dobiti kad tolika obećanje daje. Ali, nisu vam želje ni megalomanske ni nove: od toga da Petrinja dobije svoj korzo, šetnicu, do brze ceste koja nikako da se dogodi.

– Ja sam samo komunicirala ono o čemu sam godinama razgovarala sa svojim Petrinjcima. Po mojem mišljenju, nisu to nikakve nerealne želje, već zaista smatram da su mnoge od njih u drugim gradovima već odavno ostvarene. Ja sam ovaj potres shvatila kao novu priliku, znači gradimo grad ispočetka. Htjela bih da to bude na zdravim temeljima za neke buduće generacije, i što se tiče prometnica, i što se tiče šetnica, novih kvartova.

Sami ste sad načeli nešto, činjenicu da je ovo područje godinama na repu interesa, koja god vlada da je vladala. Zašto sve zapinje ne ovom kraju?

– Moram priznat da ste u pravu, da je Banovina zapostavljena godinama i od središnje vlasti, ali moram biti iskrena i reći i to da lokalne i područne samouprave imaju u nadležnosti velik dio poslova. I smatram, kako državu tako i lokalne vlasti, djelomično krive za ovo što danas nalazimo. Na možemo sve očekivati od države, ne može država u svim segmentima pomoći. Trebala je u mnogim segmentima inicijativa doći i od same lokalne vlasti, pa usuđujem se reći i od samih građana. Ne mogu ni oni očekivati da će im sve riješiti grad, županija, država. I u ovom trenutku ima puno ljudi koji sami kreću u inicijative, u potragu za donacijama, grade kuće, čiste okoliš od ruševina, dok drugi sjede prekriženih ruku.

Možda je ovo stvarno prilika da promijenimo ono »stanje svijesti«.

– Je, ali moramo i mi političari u tome biti uzor.

Ušli ste u politiku sa 16 godina, u mladež HDZ-a. Što vas je natjeralo na to?

-Sa 16 godina sam sasvim slučajno ušla u politiku. Pitali su me hoću li se učlaniti, jer sam zaista odrasla u demokršćanskoj obitelji i u tim prvim godinama sam, kao mnoge moje kolege, lijepila plakate, dijelila jaja za Uskrs i slično, a onda je nakon fakulteta sve otišlo u nešto ozbiljnije. Bila sam dio i Gradskog odbora, Predsjedništva. Uglavnom, išla sam stepenicu po stepenicu. Često su me pitali zašto baš HDZ, bilo je i loših stranačkih poteza, ali moje je mišljenje uvijek bilo da ne treba odustajati, već pokušati iznutra mijenjati stvari.

Samo da krene​

Nedostaje li Petrinji radne snage za obnovu i kako je privući?

– Rečeno je da će nakon sezone na moru radna snaga doći ovdje na obnovu. Nemam ovaj čas konkretne podatke kakav je odaziv na javne pozive koji su ovih dana raspisani i zaključeni. Ali, ako krene »samoobnova«, ljudi će možda i privatnim linijama uspjeti doći do izvođača diljem Hrvatske, pa će u to smislu sve malo i brže ići. Nadam se da će biti odaziva. Ma ima interesa. Koliko god možda izgleda prema van, prema javnosti, prema Petrinjcima da se ništa ne događa, vjerujte mi jako puno ljudi u Stožeru i ministarstvima radi na rješavanju prepreka, koje su trenutno u zakonima i drugim objektivnim okolnostima, da se sve pokrene. I vjerujem da će se sve u jednom trenutku i pokrenuti.

Kakvu vi Petrinju zapravo želite sebi i svojoj kćeri?

– Prioritet je da ljudi ostanu, da se oni koji su privremeno otišli vrate i molim ih za strpljenje. A vidim uređenu Petrinju, urbanu Petrinju, djelomičnu onakvu kakva je bila prije rata, a djelomično s novim kvartovima, obilaznicu, šetnice. Da uža jezgra koja je pod kulturnom zaštitom bude stara Petrinja, a da nam dio gdje je srušena Petrinjka bude otvoreni put za neki novi grad sa poslovnim prostorima, kafićima, restoranima, šetnicama, zelenilom…

Mi smo vas otkrili zahvaljujući potresu, a 45 minuta ste od Zagreba i opet zaboravljeni. Može li cijeli kraja, cijela Banija zajedno u neko brendiranje? Doduše niste svi na ovom trenu načelnici i gradonačelnici iz HDZ-a.

– Ovo zaista nije prilika, niti su okolnosti za politiziranje. Svjesna sam da nisam dobila samo glasove HDZ-ovaca već i mnogih drugih Petrinjaca, dakle na meni je politička odgovornost da izvršimo veliki dio onog što smo obećali. Veliki dio ovisi i o državi, ali tu vjerujem u pomoć. A revitalizacija Banovine… Govori se o brzoj cesti koja bi povezala Petrinju, Glinu, Topusko, pa sve do Ogulina. Riječ je o velikom projektu koji bi zaista pomogao razvoju ovoga kraja, jer imamo velike potencijale, prirodne i povijesne, i Petrinja i Glina i cijeli ovaj kraj.

Samo da obnova krene.

– Samo da krene. Ovaj period, sedmi i osmi mjesec, prilično je za nas mučan, jer još nije počeo pristizati taj prihod o kojem sam govorila. Ni država nije u dobroj situaciji zbog COVID​-19. Ali dolaze sredstva iz Fonda solidarnosti i vjerujem da će za mjesec dana krenuti brže obnova.

Zadatak generacije

U samom centru vidi se da se i rušilo da bi se obnovilo. Vizura je drugačije od one koju smo za našeg zadnjeg posjeta snimili.

– Taj uži centar oko parka uglavnom čine stare građanske kuće koje su u donjim dijelovima imale poslovne prostore, a gore su bili stanovi. To je veliko bogatstvo koliko god građani kritizirali takav način obnove, ali mi u fondovima imamo sredstva za rekonstrukciju, a ne za izgradnju. Dakle, moramo sačuvati bar dio pročelja da bi dobili sredstva za obnovu i Ministarstvo kulture je osiguralo sredstva tako da će u stopostotnom iznosu financirati obnovu. Mislim da će kroz kratki rok krenuti natječaj za projektiranje tih zgrada, moramo još odrediti prenamjenu nekim prostorima i mislim da će se taj uži centar vrlo skoro početi obnavljati.

Moram priznati da je nama kada smo počeli dolaziti u ovaj kraj, ugodno iznenađenje bila i dobra volja u ljudi makar im bilo najteže, i činjenica da svi lijepo pričaju, da imaju lijepu, razumljivu, pametnu rečenicu.

– Mislim da nas je i rat malo očvrsnuo. Mijenjate okolinu, mijenjate društva, gradite kuće. Kroz kampanju sam imala prilike razgovarati s mnogima koji treći put, četvrti čak, trebaju graditi kuću ispočetka. Zaista vam se stisne srce. To su generacije naših roditelja, zato smatram da je sada na našoj generaciji da odradimo ono što su oni nakon rata odradili.