Koliko smo silno mali, jadni i neuspješni. Koliko smo uludo potrošili tisuće i tisuće godina razvoja civilizacije da bi nam se danas kao jedinu mogućnost opstanka nudio tek – povratak u pećinu. Uz dva izuzetka. Na početku, u prvotnoj pećini nismo imali sapun za pranje ruku, baš kao što danas ne moramo u lov da bi opstali – možemo zamaskirani do trgovačkog centra gdje nas čekaju već raskomadane životinje.

Umjesto da smo bili posvećeni zdravlju, čitavu se civilizaciju trudimo uništavati jedni druge. Kad je u pitanju razvoj oružja, civilizacija i nje bila baš neuspješna. Kad je u pitanju međusobna mržnja, zamaskirana u vjere, nacije, boju kože,… pa i tu smo poprilično uspješni. Kad je u pitanju uništenje prirode, našeg najvažnijeg uvjeta opstanka – nema boljih. Kad su u pitanju modaliteti iskorištavanja većine od strane manjine – imalo je smisla. Ali kad je u pitanju razvoj medicine, brige za zdravlje – nakon svih tisuća i tisuća godina: skrivanje u pećinu, okretanje glave jedni od drugih i držanje udaljenosti jedini su odgovor na pandemiju. Mali, jadni, nemoćni pećinski ljudi, unezvjerenog pogleda, bez suvislog odgovora.

I nećemo sad o raznim licemjerjima i promašenim vremenskim okvirima za poduzimanje mjera. Nećemo ni o nepoštenju i neravnomjernoj podjeli podnošenja krize, nećemo ni o montipajtonovskim elementima najnovijih mjera – smijete u kino ali dok traje predstava ne smijete jesti kokice. I držati se za ruke. Nećemo ni o besmislu uvođenja mjera kako bi nas se s lanca pustilo pred Badnjak, na dan kad tradicijski pravimo opći dernek. Pa da nam se nanovo izaražavanima, tamo nakon Antonjskog roga opet obrati epidemiološki vitez tužna lika kako bi nam priopćio da su brojke loše i kako moramo do Uskrsa u treći lockdown. Ali da ne brinemo. Jer opet ćemo smjeti u kino. Samo bez kokica!

Nećemo ni o licemjerju dragih susjeda koji su se u rujnu zgražali nad našim turističkim liberalizmom, pa u listopadu i studenom uvodili nikad strože karantene i nikad brutalnije policijske sate, da bi, gle čuda, ti isti naši bliži i nešto dalji susjedi točno na Mikulu otvorili skijašku sezonu! Korona? Nju je izgleda s alpskih proplanaka Krampus šibom otjerao.

Nećemo o svemu tome. Nije potrebno. Došli smo do točke kad smo valjda uvidjeli da smo kao civilizacija smiješni, nepotrebni i promašeni. Čovječe – iz pećine si izašao, u pećinu, sada s nešto boljom izolacijom i s kojim “kvadratom” više, se vraćaš.

Možda, možda ipak, možda u nekom još neotkrivenom zakutku koji se sigurno ne nalazi u bankama i trgovačkim centrima postoji nada. Možda smo ipak shvatili da su od balističkih raketa važniji lijekovi, možda smo ipak shvatili da umjesto kockarnica treba graditi istraživačke laboratorije, baš kao i to da prirodu ne smijemo silovati iznad granice njezine nepovratne devastacije. Možda. Ako je tako, možda ovaj light lockdown i nije tako besmislen. Možda. Možda ipak imamo još toliko snage da konačno – izađemo iz pećine.