Starom cestom na more, kao nekada. Brže nije, ali je ljepše, ugodnije. Divi se putem čovjek svemu, makar ima često i tu lošu naviku da ne stane baš svugdje gdje bi trebalo. Evo Rastoke, recimo, gledaš ih s ceste, diviš im se, no svejedno ima onih što kraj te divote samo prozuje.

– Iskreno, mene je sramota što se nisam nikad spustio s ceste k vama – velimo u startu Sanji Holjevac koja nas je dočekala u svom dvorištu.
A to ‘dvorište’ podno Ličke magistrale i onog mosta pred Slunjem, zove se Slovin Unique – Rastoke i posjetiteljima nudi bajku! Jer, zahvaljujući obitelji Holjevac sve je bajka u tom turističkom, povijesnom, kulturnom i ugostiteljskom raju, u njihovoj starini kojoj su udahnuli novi život.

– Naselje je i nastalo tako da su ljudi iskoristili potencijal vode za izgradnju mlinica, za žage kojima se obrađivalo drvo i »koševe« – stupe za obradu tkanog tekstila, biljaca. Za sve se koristila voda, tako da su prvo nastale mlinice, a tek onda su se dograđivale male sobice, kuhinjice. Tako je nastalo naselje Rastoka i zato je i poznato kao vodeničarsko naselje. Nekada je tu bilo više mlinica nego kuća. Na žalost, u ratu, u te četiri godine okupacije, dosta je bilo i uništeno i spaljeno, ali obnovilo se. Mada, mlinice i ne funkcioniraju više sve – kazuje Sanja Holjevac.

Ova na njenom imanju još je funkcionalna i melje kad su dani od radionica za kojih se naučiti dade kako se melje žito.
– Svaki mjesec imamo neka događanja. Na to smo se malo više preorijentirali uz ugostiteljsku ponudu koja je vezana samo za naše okruženje – kaže Holjevac.

Sanja i njezine vile, Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Donji i Gornji

S ploče na kojoj je dnevna ponuda tako vabi i palenta na seljački, ona za koju se brašno, satkano od pet, šest, sedam vrsta žitarica, kupuje malo niže iz mlina OPG-a Jareb.

– Karta je skromna, ali na njoj je zato sve za što možemo garantirati da je domaće i da je porijeklom iz našeg kraja – sublimira Holjevac.
– A što je ono!? – otelo nam se gradski nenaviknutima na prirodne ljepote.
– Ono je slap – smije se naša domaćica.
Slunjčica je to, rijeka koja ima modrozeleni izvor šest kilometara daleko, a tu gdje gledamo njen tok završava.
– Ovdje su najveći slapovi Slunjčice u Koranu, a kod Jarebovog mlina je utok rijeke Slunjčice u Koranu i ona nastavlja dalje kao Korana. Slunjčica je još uvijek prve kategorije, pitka je i moramo je čuvati – objašnjava Holjevac.
Kaže Holjevac kako ljudi češće stanu u Donjim Rastokama, nego u ovim Gornjim.
– Dva su dijela Rastoka koja su, na žalost, već dvije godine razdvojena, jer je most Svetog Ivana Nepomuka koji ih spaja u obnovi – ističe Holjevac.
Ali, ajmo mi malo u povijest, do godine 1985. kada je putovanje autobusom iz Rijeke u Slunj promijenilo i odredilo praktički sve u životu jedne Riječanke.
– Moja mama je rodom odavde, iz Popovaca, sela kraj Slunja. Tu imam rodbinu, tete, sestrične, i te ‘85. sam išla na svadbu jednoj od njih – priča Holjevac.

Ona na svadbu, a Nikola Holjevac se u istom tom autobusu vraćao kući s posla iz karlovačke »Jugoturbine«. I dogodila se ljubav.
– Ali, 24 godine ste odrastali u Rijeci. Sigurno ste dosta razmišljali je li vam doći ovdje živjeti – velimo.
– Kad ste zaljubljeni, nije vam bitno. Ali, iskreno, nisam nikada požalila što ne živim u gradu – kaže Holjevac.
Voli ona otići u Rijeku, majka joj je dolje, sestra, draga joj je Rijeka. Zagreb joj je, kaže, već prevelik.
– Uvijek sam voljela prirodu, uvijek bila na nekim livadama i u šumama, i uvijek sam voljela stvarati nešto rukama. Od mame sam naučila heklati, plesti, vesti, šivati, a ovdje sam uz svekrvu i prirodu naučila i neke druge stvari. Mene to veseli i zanima, te ručno rađene stvari. I nikada neću odrasti do kraja, mada imam skoro 60 godina – smije se Holjevac.

Godine 1985. sudbonosni autobus, godinu kasnije 1986. završen Ekonomski fakultet i udaja za supruga inženjera. I posao u općini, taman da zadovoljan bude njen otac koji je uvijek govorio da je posao u općini najbolji, siguran posao. Ali, nikada je ta služba nije do kraja ispunjavala. Jer, kako kaže, možete raditi korektno, možete se truditi i više od drugih, ali uvijek ostajete negdje na marginama. Na drugu stranu ‘tjerala’ ju je njena kreativnost.
– I kad je moj suprug rekao: »Makni se od toga i odi raditi nešto svojim rukama«, rekoh – ok! Lijep prostor smo imali, ali trebalo je prvo obnoviti kuću, jednu pa drugu, sve malo po malo – priča Holjevac.
Godine 1995., par dana prije Oluje, rodila je Sanja drugog sina. Bio je on prvo dijete kršteno u crkvi koja je još uvijek bila srušena.
– Naša volja i želja za povratkom uvijek je bila tu – kaže.
– Teško mi je i pitati vas kakvo je bilo to prognaničko doba – priznajemo.
– Kao i svima; ostanete bez svega, nemate ništa i samo se želite vratiti na ono što nemate. To je nevjerojatno. U jednoj noći, u studenom, kiša je padala a mi smo morali s jednom torbom okolnim putevima do Bosne. A ja sam još uvijek bila uvjerena da ćemo se za četiri, pet dana vratiti i da se moram vratiti da ne dobijem otkaz u državnoj službi – prisjeća se Holjevac.

Te 1995. godine počeli su Holjevci razmišljati o tome da starinu ožive, 1999. godine su i registrirali poduzeće, ali raditi kako danas rade su počeli tek 2004. godine. Zanimljivo je da se Sanja i prije Domovinskog rata htjela baviti ovim poslom, štoviše napravili su zahtjev i dobili kredit, ali se ništa nije realiziralo jer je počeo rat. A kad se končano u obnovu krenulo, krenulo se od – šajera!

– Ovaj dio koji je danas poslovni objekt bio je šajer! A šajer je gospodarski objekt u kojem se na katu sušilo sjeno, dok su dolje bile životinje. Nekada se, naime, puno mlinarilo, mlinovi su cijelu noć radili, a konji su bili pod tim sjenicima. Za obnovu objekta, u ratu dosta uništenog, opet smo pisali projekt i dobili povoljno kreditiranje – priča Holjevaca.

Legenda – mačak Zmajo, Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Hortikulturna raskoš

Počelo je od šajera, obnovila se kućica u kojoj Sanja i Nikola danas žive, a tu je i kuća Nikolinih roditelja kojoj je danas vlasnik jedan od sinova. Sva su se pravila pri obnovi poštovala, kvadratura objekata što datiraju iz 18. stoljeća kada su ljudi iz Podmelnice i Taborišta naselili Rastoke, ostala je ista, vanjski dio isti kao prije rata. A da danas pred kućom i kućama bude hortikulturna raskoš, trebalo je i malo sreće. Priča, naime, Sanja Holjevac, kako je ovo kraj u kojem je još patrijarhat jak i muška djeca nasljeđuju, dok žene mahom odlaze.

– Moj svekar je imao brata koji nije ostao ovdje, pa je otac moga muža ostao sam uz dvije sestre. A kako je u njega jedan sin i kćeri, nisu nikada prodali komad zemlje i nisu je rasparcelizirali. Zato površinom imamo najveći dio u Rastokama. Nekada se ovaj teren obrađivalo, oralo, sadilo, a onda dođe voda, naraste Slunjčica i odnese papriku, paradjaz, kukuruz i krumpire – priča Holjevac.

Teren se tu u Rastokama smanjuje samo kad zbog kiša komad sedre padne u rijeku.
– Ovo zelenilo je sve vaših ruku djelo? – pitamo.
– Gotovo sve. Ja sam tu za umjetnički, a suprug za tehnički dojam – smije se Holjevac.

Zeleni se sve i uokolo pravog indijanskog totema, onog što je bio rekvizit u filmu o Winnetauu »Blago u srebrenom jezeru«. Kad dođu grupe djece, Sanji je najdraže pitati ih koji je najpoznatiji Indijanac, pa dobiti odgovor: »Indiana Jones!« Ne zna zato Holjevac kolika je površina imanja, ali zna da je čine tri otoka koja izgledaju kao leptir kad ih gledate iz zraka. Na početku je ideja bila da ugostiteljstvo bude prateća djelatnost, a radionica starih zanata je ono čime je suprug privukao Sanju da ode u privatnike.
– Trebala je to biti radionica starih zanata, otvorenih vrata, da svatko može probati recimo raditi u mlinu, ili vesti, da nauči nešto i komadić napravljenog ponese kući. Ali, kad krenete svatko traži svoje. Krediti se moraju vraćati, radnicima morate dati plaće i ugostiteljstvo je postalo glavna djelatnost – priznaje Holjevac.

Danas je tu konoba, dvorana za sastanke, suvenirnica za koju suvenire mahom sami izrađuju, tu je i nekoliko soba, a premda su nekada sami i organizirali vjenčanja, sada samo iznajmljuju bajkovit prostor za tu svrhu. Zaposlenih je znalo biti i 20-ak, pa je Covid godina sve to drastično srezala i samo su njih tri žene radile početkom godine, da bi sada zaposlenih bilo 14. No, i ta konoba, i jelo, i spavanja događaju se jer ljudi svrate očarani krajolikom i onom, štono bi se reklo, vanpansionskom ponudom koju je kreirala Sanja Holjevac taman tako da vrijedi dati 40 kuna i proboraviti koliko vam drago tu uz Slunjčicu i Koranu.

– Evo je na televiziji serijal u kojem Robert Malkowitz putuje i kuha, a ja sam ovdje uz slap s njim kuhala 2005. godine. Kuhao je njoke, palentu i pekao pastrvu. Onda znate od kad sve to traje. Puno smo reklame napravili za cijeli Slunj i Rastoke. I nama je bila reklama, ali iskreno mislim da nam više i ne treba – kaže Holjevac.

Dolaze gosti danas iz cijelog svijeta. Pamti se da su parovi iz Nizozemske i Njemačke onomad dolazili i na tečajeve tanga.
– A znate li vi da Japanci dolaze radi Zmaje! – na to će Holjevac.

Radi Zmaje!? – u čudu smo. Završio, naime, pred koju godinu Zmajo u filmu što govori o mačkama u Hrvatskoj. Ima Zmaje u filmu i deset minuta, proveo je filmaše naokolo poput turističkog vodiča. »I dan danas Japanci kad dođu, već na ulazu pitaju gdje je Zmajo«, smije se Holjevac.

Ima Zmajo, ali ima i vila!
– Te vile su rezultat mog inata i otpora. Krenula sam s vilinskom pričom i oživljavanjem te legende prije desetak godina. A legenda kaže kako su konji stajali pod sjenikom dok su ljudi mlinarili u mlinovima. Znalo je mlinarenje trajati po cijelu noć, a vile su im uzimale konje, jahale ih i vraćale ih pred zoru znojne, s grivama pletenim u pletenice. Stari su ljudi o tome pričali djeci, malo ih i plašili. A znate da vile žive u lijepim područjima gdje ima vode i zelenila, gdje je priroda čista i očuvana – priča nam Sanja.

U oživljavanje legende krenula je sa studentima koji su tri projekta predložili. Turistička zajednica nije smatrala shodnim da projekt financijski podupre, ali se zato dogodilo da se u kopijama njenih vilinskih haljina pojave vile van njena dvorišta.
– Poludjela sam i rekla – nećemo više! Ono što mi kopirati neće i ne mogu su vile koje ću rukama svojim napraviti. Iz inata! – veli Holjevac.

Žičane vile, Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Radna terapija

Dohvatila se ona žice i krenula praviti žičane vile. I evo ih je pun Vilinski vrt, a i još će ih biti.
– To je moja radna terapija, tako ja to zovem, jer ja u tome stvarno uživam. I ljudima se jako sviđaju žičane vile – kaže Holjevac.
Odabrala je ona i 12 vila kojima je dala imena po hrvatskim kraljevnama i vladaricama. Svako je ime vezala uz jedan mjesec, pa ovisno od toga kada ste rođeni znate i koje vam je vilinsko ime i kakva je ta vladarica bila i što joj ime znači. Djeca su oduševljena, ne stigne se vila napraviti kolika je potražnja, a pred Sanjom je zadatak da smisli i vilenjačka imena pa da i dječaci dođu na svoje. Pitamo Holjevac odakle u nje tog i tolikog talenta za rad s rukama.

– Mislim da ga imam od Gospe. I rođena sam na Veliku Gospu. Mama je išla na Trsat kad sam se rodila i imam milost od Gospe. U to istinski vjerujem – ne dvoji Holjevac.
Priča nam kako su na imanju imali i izložbu Gospe Slunjske, pa nas pita znamo li da je Gospa Slunjska u Rijeci.
– Za najezde Turaka spasili su je Franjevci 1593. godine i odnijeli u Rijeku. Ona Gospa koja stoji na oltaru u Crkvici zavjetnih darova na Trsatu je Gospa Slunjska čuvarica hrvatskih ognjišta. Trebalo bi napraviti repliku da se vrati, Nikola organizira i likovne kolonije za povrat Gospe u Slunj – govori nam Holjevac dok hodamo između kuća i otkrivamo neke nove detalje.

Evo i Hrvoja i Ančice, skulptura njega koji se zbog nesretne ljubavi bacio sa slapa i nje koja mu ljubav nije uzvratila. Tu je i klupica u spomen Sanjinoj šogorici koja je baš tu knjige čitala. Zanimljiva je i etno zbirka koja fino ilustrira kako se tu živjelo i radilo. Gledaš eksponate i slušaš kako KUD Korana pjeva narodne pjesme ovog kraja. Tu su tkalački stolovi, veliki za koje i Holjevac sjeda i oni mali da se djeca na njima uče. Imati dobar sadržaj poslanje je Sanje Holjevac.

– Nego, ima li išta što ne radite, ne znate raditi!? – pitamo.
– Ne znam voziti bicikl! – k’o iz topa će Holjevac.
– Bicikl?
– Bicikl. Inače, obavljam sve sitne popravke, stavljam lustere, tata mi je bio električar pa znam nešto i oko struje. Ma, takvi se rodite. Kupila sam i peć za keramiku, ali to još nisam stigla, makar ne znam da neću. Ja kao da sam živjele u prošlom svijetu. Nikad me moderni interijeri ne oduševe, ali staro da – veli Holjevac.

Vodi nas ona i u spilju, prirodni usjek koji je nastao 86. godine, kada je veliki dio sedre otpao nakon poplave. Suprug Nikola, čovjek koji od drva može napraviti sve, napravio je prolaz do Korane pa je sada i to atrakcija. Nije pritom nemoguće i da na dabra naletite, makar nije on tu da bude poput simpatičnog lika iz crtića, već samo štetu radi. Em dabar, em vidra koja zna i na ljude, a i nešto vodenih zmija ima poput one koju Zmajo svako jutra izvuče iz vode, malo se s njom poigra, pa je natrag vrati. Inače, od spilje ide podzemni put kojim se teoretski može doći iz Rastoka do Plitvica!

– Tko želi, tko je otvorena srca, vidjet će tu puno stvari – sažima Holjevac.

Odmor za um i tijelo, Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Prvi red do rijeke

Ma, nije ovo klasičan turizam i ima tu nešto što bi posjetitelji morali shvatiti.

– Ljudi često ne razumiju da mi tu živimo. Ovo je naš dom i dvorište bez obzira na to što se ono nalazi uz dvije rijeke. Netko ima prvi red do mora, a mi imamo prvi red do rijeke, ali to ne znači da je ta rijeka naša. Dužni smo pustiti svakoga tko održava vodu, one koji moraju doći, ne moramo ostale. Ovo je naše dvorište i mi ga možemo i zatvoriti, ali kad postavite neke uvjete posjećivanja, nastaju ponekad i problemi. Posjetitelji moraju shvatiti da ovdje ljudi žive. Neki stanovnici bave se turizmom i spremni su vam otvoriti svoje dvorište, neki imaju volju popričati, ali morate biti pristojni i makar im reći: »Dobar dan, mogu li ja u vaše dvorište?« – govori Holjevac.

Priznaje nam pritom kako je sve više sklona razmišljanju da umjesto konobe ima Bad&Breakfast varijantu, da se gostima može čim više posvetiti pa da oni čim bolje mogu osjetiti pravu draž i ljepotu ovog mjesta.
– A jeste li, nakon 17 godina poduzetništva, zadovoljni? – pitamo Holjevac.
– Ma, jesam – kaže uz osmijeh.
– I ne biste opet u državni službu?
– Ne bih! Ne daje ona ni slobodu ni kreativnost. Pitali ste me jesam li dugo vagala hoću li ovdje živjeti. A ja došla, vidjela, procijenila i ostala, sad će biti, 35 godina! Ipak sam završila ekonomski fakultet. (smijeh) I nije to bila procjena materijalne naravi, već sam stvarno procijenila da će meni ovdje biti dobro. Gledam svoju djecu u Zagrebu, nemaju vremena nizašto, a ja i kad sam radila dođem doma u tri i šetam po zraku. A Zagreb mi odavde sat i pol daleko, Zadar sat i pol dva, Rijeka dva – zaključuje Sanja Holjevac.
– Još uvijek mi nije jasno zašto prije nisam došao u goste – priznajemo Sanji.

Ona se osmjehuje dok se pravi da ne čuje, da nam ranu dubljom ne čini.

Dio postava etnozbirke, Foto: Davor KOVAČEVIĆ