U Švicarskoj je od 1960. do 2010. za sramoćenje prosječno godišnje doneseno 113, a za klevetu 25 osuđujućih presuda. Može se očekivati da će u tom smjeru ići i praksa hrvatskih sudova, kaže Petar Novoselec, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta
ZAGREB Dokazivati istinu ili javni interes ili skrivenu namjeru ili vlastiti status, dvojbe su pred kojima se može naći svatko, a prije svega novinar optužen za »sramoćenje«. Novo je to kazneno djelo što je u domaćim medijskim krugovima podiglo mnogo bure tijekom prošle godine, tim više što je izrečena i nepravomoćna presuda novinarki Jutarnjeg lista Slavici Lukić zbog kritičkog pisanja o Medikolu. Sud je to ocijenio sramotnim, no ta prva, nepravomoćna presuda je ukinuta.
Ublažena odredba
Da kazneno djelo »sramoćenja«, unatoč zahtjevima Hrvatskog novinarskog društva i dijela javnosti da ga se izbaci, ipak ostaje u Kaznenom zakonu RH, već je sasvim jasno potvrdio i ministar pravosuđa Orsat Miljenić, te u proceduru uputio ponešto izmijenjenu zakonsku odredbu. No, ni ona, ako je suditi po riječima Petra Novoselca, umirovljenog profesora Pravnog fakulteta, neće olakšati sudovima donošenje odluka u slučajevima »sramoćenja«.
Doduše, položaj novinara mogla bi donekle olakšati predložena odredba prema kojoj se za sramoćenje ne može odgovarati ukoliko ono proizlazi iz znanstvenog, stručnog, književnog, umjetničkog djela ili ukoliko je u pitanju javna informacija. Sramoćenje se neće moći procesuirati ni ukoliko je ono počinjeno u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, u novinarskom poslu ili u obrani nekog prava, a neće ga se sankcionirati ni ukoliko je pored svega toga postojao javni interes ili neki drugi opravdani razlog.
Kako je veći dio zakonskog rješenja o »sramoćenju« preuzet iz švicarskog kaznenog zakona, Novoselec priznaje da je i Švicarska imala velikih problema s primjenom dijela zakonskih odredbi u praksi. No, da je ovo kazneno djelo potrebno u Kaznenom zakonu, Novoselec uopće ne dvoji.
– Ako je neistinitost tvrdnji obilježje klevete, onda tvrdnje za koje se ne zna jesi li istinite ili neistinite ne mogu biti kleveta, već se u tom slučaju radi o sramoćenju. Nije svejedno iznosi li počinitelj tvrdnju znajući da je neistinita, kao što je slučaj kod klevete, ili u sumnji samo dopušta da je neistinita, kao kod sramoćenja. Razdvajanje klevete i sramoćenja omogućuje ispravnu primjenu isključenja protupravnosti (u slučaju isključenja protupravnosti nema kaznenog djela, ili je ono bilo opravdano poput samoobrane npr. op.a.), pa je ono tako sada moguće samo kod sramoćenja, ali ne i kod klevete.
Opravdanja nema
Sasvim je jasno da za klevetu ne može biti opravdanja, naglašava Novoselec u svojoj analizi »Druga novela Kaznenog zakona« objavljenoj u najnovijem izdanju Hrvatskog ljetopisa za kazneno pravo i praksu, što ju je nedavno prezentirao i na skupu stručnjaka kaznenog prava održanog u Opatiji.
– U Švicarskoj je u razdoblju od 1960. do 2010. godine za klevetu prosječno godišnje doneseno 25, a za sramoćenje 113 osuđujućih presuda. Može se očekivati da će u tom smjeru ići i praksa hrvatskih sudova, navodi Novoselec, podsjećajući da optuženik u tim slučajevima nije dužan ništa dokazivati, ali ipak može dokazivati istinitost svoje tvrdnje ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovao u njezinu istinitost. Sve to mora dokazivati osoba koja je podnijela tužbu zbog sramoćenja.
