Federico Tenca Montini diplomirani je sociolog koji je svoju doktorsku disertaciju odlučio pisati na temu Jugoslavije i tršćanskog pitanja na osnovu temeljitog istraživanja dokumentacije jugoslavenske provenijencije.

Jer, kaže, to je važna tema o kojoj do sada, na taj način, nije bilo istraživanja u Italiji, kao ni Sloveniji i Hrvatskoj.

Rezultat je dvojni doktorat sa Sveučilišta u Teramu te Filozofskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta gdje mu je mentor bio prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina.

Široj hrvatskoj publici disertacija sada postaje dostupna u obliku knjige »Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954.« koju je izdala Srednja Europa, dok ju je ranije na talijanskom objavio nakladnik »Il Mulino«.

Šira slika Hladnog rata

Ovog tjedna knjiga je predstavljena u Zagrebu u sklopu tribine »Teško poraće u Istri«, kao dio povijesnog festivala Kliofest, uz knjigu »Fojbe« Jože Pirjeveca i suradnika. Kako tršćansko pitanje promatrati u široj slici Hladnog rata, zašto je ono važno za pripojenje Istre, do kakvih je novih spoznaja došao, odgovorio nam je Tenca Montini.

Što se sve događalo između svibnja 1945. i veljače 1947. kada je uspostavljen Slobodni Teritorij Trsta? Koji su neki od ključnih događaja?

– U svibnju 1945. godine ulazak jugoslavenskih jedinica u Trst započinje fazu jugoslavenskog upravljanja tim gradom, koja traje 40 dana. Interpretacija tog događaja koja je danas dominantna, barem u Italiji, tvrdi da je to lokalnom stanovništvu bilo nepodnošljivo – što nije točno, imajući u vidu da su se lokalni komunisti još godinama borili za Jugoslaviju.

Kao posljedica Beogradskog i Devinskog (Duino) sporazuma u lipnju 1945. jugoslavenske se trupe povlače prema istoku, preko Morganove linije. Zapadnjacima je predana i Pula, koju su Angloamerikanci tražili jer je bila važna vojna luka.

Osim što su jugoslavenske snage morale napustiti Trst, Beogradskim se sporazumom odlučivalo i kako se spornim područjem zapadno od Morganove linije formira Zonu A Julijske krajine, kojom su upravljali Angloamerikanci, dok se istočno od te linije formira Zona B Julijske krajine pod administracijom Jugoslavena.

Kako se u ljeto 1946. godine velike sile SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Francuska, nisu mogle složiti oko pripadnosti Trsta, počinje se promatrati mogućnost kreiranja jedne nezavisne države – Slobodni Teritorij Trsta – koji je, bez obzira na protivljenje Sovjeta i Jugoslavena i, iz drugih razloga, Talijana, konačno odobren Pariškim mirovnim ugovorima potpisanim 10. veljače 1947. godine.

Kako su na taj sporazum gledali u Jugoslaviji, a kako u Italiji?

– Mnogima je već na početku bio jasno kako će se teško doći do praktične uspostave Slobodnog Teritorija Trsta, STT-a.

Osim njegovog teoretskog funkcioniranja, mirovni ugovor je odredio i »provizorni režim«, odnosno način upravljanja tim područjem u čekanju za imenovanje Guvernera, koje bi STT pretvorio u pravu nezavisnu državu.

S obzirom na to da je i područje budućeg STT-a bilo podijeljeno na zone A i B, sjeverno, odnosno južno od južnog segmenta stare Morganove linije, i na to da su Angloamerikanci po propisima imali pravo zadržavati na licu mjesta svoje jedinice do izbora Guvernera, Sovjeti i Jugoslaveni odmah su počeli sumnjati da će ikada doći do uspostave tampon-države.

Tako je, na primjer, sovjetski veleposlanik u Rimu Kostilev, već u srpnju 1946. pisao Beogradu kako bi »saveznici radije internacionalizirali Trst nego ga dali Italiji, da zadrže svoje trupe i da izazovu nacionalizam kod Talijana i skretanje na desno.

To znači da se zajedno s Trstom rješava i pitanje vlasti nad čitavom Italijom.«

Ni Talijani, s druge strane, nisu se mogli pomiriti s mogućnosti da Trst ostane izvan tijela Republike Italije, pa je u poznatom govoru održanom pred mirovnom konferencijom u Parizu u kolovozu 1946. De Gasperi tražio da se dio mirovnog ugovora koji se ticao teritorijalnih pitanja odgodi za godinu dana.

Kako se u Trstu jelo meso

Vaš mentor Tvrtko Jakovina napisao je da knjiga govori o važnom događaju koji je u začecima Hladnog rata Istru učinio hrvatskom.

– Mislim da je profesor Jakovina htio reći da bi, u slučaju da jugoslavenske jedinice nisu prodrle tako duboko u sporan teritorij, pripadnost Istre bila upitna. Kao što se zna, Italija je u Parizu tražila skoro cijelu Istru, a i Englezi i Amerikanci su postavili slične prijedloge.

U slučaju da bi Trst i Gorica ostali izvan te priče, ne bih se čudio da bi konačna granica bila uspostavljena južno od Pule. Ovo je naravno tek moja hipoteza, a sigurno da bi konačna granica bila za Hrvatsku gora od sadašnje.

U svakom slučaju, u hrvatskoj javnosti relativno je proširena teza da je Tito oslobodio Trst i Goricu samo kako bi se iz tih krajeva povukao i u pregovorima ih zamijenio za Istru. No, želim podcrtati da je jugoslavensko vodstvo oslobodilo te krajeve u stvarnoj namjeri da ih priključi Jugoslaviji.

Mnoge činjenice idu u prilog takvoj interpretaciji, prije svega napori ulagani u samo oslobođenje pa i u administraciji tog područja. U situaciji u kojoj se Jugoslavija suočavala s ogromnim poteškoćama, u Trstu se jelo meso.

Što se događa nakon veljače 1947. godine? Na koje načine Italija i Jugoslavija pokušavaju ispregovarati da im pripadne spomenuti teritorij? Koje argumente koriste?

– Nakon potpisivanja mirovnih ugovora s Italijom, na koje je Jugoslavija pristala isključivo zbog sovjetskog pritiska – u knjizi rekonstruiram razmjenu nota – još nekoliko mjeseci su se Beograd i Rim angažirali u pokušajima izbora Guvernera Slobodnog Teritorija Trsta.

Samo je Moskva u ovoj fazi bila stvarno za uspostavu tampon-države, a Jugoslavija ne toliko jer bi onda morala predati Zonu B. Radilo se uglavnom o pregovorima isceniranim kako bi se ostavio dojam dobre volje.

Od tog brašna nije bilo kruha, pa su u ožujku 1948. zapadne sile predlagale da se Italiji priključi cijeli STT. Bilo je to obećanje kojim se htjelo utjecati na predstojeće talijanske izbore u korist stranaka centra.

Inače, izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa, koje se dogodilo samo dva mjeseca kasnije, potpuno je promijenilo okvir Tršćanskog pitanja i puta do njegovog rješenja.

Ako govorimo o argumentima, Rim je smatrao da bi usvojenje koncepta etničke linije trebalo voditi do granične crte koja bi davala Italiji dobar dio obalnog pojasa STT-a.

No etničko stanje spornog teritorija bilo je dosta konfuzno – sela u područje sjeverno od Trsta prema Monfalconeu imala su ipak slovensku većinu.

Jugoslavija je u jednom trenutku smatrala da bi se Italiji moglo maksimalno dati sam grad Trst, bez zaleđa, uz usku obalnu poveznicu s Italijom.

Naravno, ta stajališta su stalno evoluirala. U jednom trenutku je Beograd čak i ulagao sve svoje napore u promociju »kondominija«, odnosno jugoslavenskog-talijanskog suupravljanja STT-om.

Grom iz vedrog neba

Sve je kulminiralo Tršćanskom krizom 1953. – 1954. kada je skoro došlo do oružanog sukoba. Kako se situacija razriješila?

– Rješenje nametnuto odlukom 8. listopada 1953. godine, kojom su zapadne sile predale Italiji Zonu A, na Beograd je udarilo poput groma iz vedrog neba, no nije bilo drugih solucija nego da se prihvati.

Međutim, kako se željelo barem očuvati imidž, u Beogradu su odlučili uputiti trupe prema granici, kao odgovor na sličan potez talijanske vlade. Iako, moglo je stvarno doći do incidenta, u slučaju da je Italija uputila svoje jedinice u Zonu A prije nego je Beograd dao dozvolu za konačnu podjelu STT-a.

U tom bi slučaju Beograd isto naredio »invaziju« Zone A. To nedvojbeno pokazuje dokument, predstavljen u knjizi, koji je Tito imao na stolu.

Radi se o molbi Ujedinjenim narodima da pošalju promatrače jer je »Vlada FNRJ bila dovedena u situaciju da u smislu čl. 51 Povelje OUN u izvršavanju svog prirodnog prava samoobrane uputi svoje trupe u zonu A STT pošto su oružane snage Republike Italije upale u zonu A STT pri čemu je došlo do oružanog konflikta.«

Ipak, Talijani se nisu usudili napraviti takav potez. Situacija se postupno razriješila u idućim mjesecima, čim su jugoslavenske vlasti mogle »probaviti« novo stanje i organizirati strategiju kako bi iz njega izvukle maksimum.

Koje su ključne teze koje postavljate u knjizi?

– Ključna je teza da je Jugoslavija uporno težila sličnim vanjskopolitičkim ciljevima, bez obzira na međunarodni okvir. Težilo se formirati jednu vrstu Balkanske federacije prije krize Informbiroa 1948. s Bugarskom i Albanijom, a nakon Rezolucije nastojalo se napraviti nešto slično s Grčkom i Turskom.

U stvari, sama činjenica da je Balkanski poluotok bio podijeljen u nizu malih i relativno slabih država tražila je jedno slično rješenje.

Što se tiče baš Tršćanskog pitanja, glavni rezultat mog istraživanja leži u tome da se konačno može utvrditi koje se rješenje u Beogradu stvarno smatralo najboljim u ključnoj fazi 1952. – 1953. godine, a to je kondominij nad STT-om.

Ova činjenica konačno objašnjava zašto je Jugoslavija reagirala na Odluku 8. listopada, kojom su zapadne sile nametale podjelu spornog područja, tolikim ogorčenjem.

Sve dogovoreno

Zašto je važno proučavati ovaj dio povijesti?

– Jer je on i danas predmet raznim špekulacijama, pa se ponekada čuje da neki nisu zadovoljni – u Italiji kao i u ex-Jugoslaviji – postignutim teritorijalnim rješenjem. Moja studija pokazuje upravo kako je sve to bilo složeno i kako su se sve strane dogovorile.

Na koji način Tršćansko pitanje promatrati u široj slici Hladnog rata?

– Tršćansko pitanje jedno je od ključnih pitanja hladnog rata u Europi. Za razliku od drugih sličnih pitanja, ono se nakon 1948. odigralo između država koje su bile izvan sfera izravnog utjecaja Sovjetskog Saveza.

Mislim da ga ova činjenica čini još zanimljivijim. Bilo je jako zanimljivo promatrati kako je jugoslavensko vodstvo nastojalo ostvariti svoje ciljeve bez obzira na promjene međunarodnog okvira.

U knjizi se dotičete i partizanskih zločina, fojbi.

– Da, ali malo, samo u prvim stranicama, u kojima rekonstruiram pregovore u lipnju 1945. Tada su Angloamerikanci tražili informacije o ljudima koji su ili nestali ili bili deportirani u Jugoslaviju.

Pitanje se složilo s tim da je jugoslavenska delegacija izjavila da takvih slučajeva nema. Angloamerikanci su tu izjavu prihvatili.

Moralo se ići dalje u smislu razgraničenja. Ako pitanje fojbi zanima čitatelje, objavio sam nešto o tome i na hrvatskom te se može pročitati na portalu Hrčak.

Dio povijesti

Što mislite o tome da je dan obilježavanja oslobođenja Trsta pomaknut s 1. svibnja na 12. lipnja?

– Iako je to samostalna odluka gradskih vlasti, mislim da se političari ne bi trebali miješati u stvari koje pripadaju stručnjacima. U konkretnom slučaju riječ je o događajima koji su se odvijali uz vremensku razliku od nekoliko tjedana, pa odluka tršćanske općine ne pravi toliku razliku, osim što promovira ekvivalenciju partizana i nacista, što je u mnogočemu neprihvatljivo i neugodno.

Ali, u širem okviru, ako se nametne interpretacija da sile koje su bile izraz komunističkih pokreta nisu bile »osloboditeljice«, moramo zaključiti da je DDR oslobođen tek padom Berlinskog zida, odnosno da je tamo Drugi svjetski rat trajao 44 godine?

Pa kad su onda Rijeka i Zagreb bili oslobođeni, i od koga/čega? Ovi politički potezi ne samo da ništa ne razriješe, neko dodatno zamagljuju već konfuznu sliku prošlosti koju danas javnost ima.

Kakav je Vaš stav o Josipu Brozu i bivšoj Jugoslaviji?

– Počeo sam promatrati njegovo djelovanje u proljeće 1945. kad je bio najistaknutiji partizanski lider u Europi. Tita sam pratio tijekom 1946. kad je njegova žena Davorjanka Paunović umrla, sve do krize Informbiroa 1948. nakon čega je neko vrijeme boravio u zazidanim prostorima u strahu da ga ne ubije neki ruski snajper.

Situacija se oporavila u idućim godinama, pa sam čitao zabilješke njegovih susreta sa zapadnim diplomatima i političarima na Brijunima. Godine 1952. se vjenčao s Jovankom, koja je bila provela prethodno ljeto u Veleposlanstvu u Rimu, kako bi vježbala stil profinjenog života koji je zahtijevao njezin budući položaj.

U tom periodu, budući da je Brozu sve išlo od ruke, pa čak i smrt Staljina u ožujku 1953. bio je vjerojatno u »egotripu«, pa je valjda zato jugoslavensko vodstvo počelo promatrati mogućnost »povratka« u Trst u obliku spomenutog kondominija.

Titova vladavina je ujedno pokazala sve mane i prednosti jednog takvog načina upravljanja državom. U pedesetima je nekako funkcioniralo, valjda jer je tada način upravljanja državom bio puno složeniji nego kasnije.

A Jugoslavija je u tadašnjem kontekstu bila izraz težnje za samostalnošću, odnosno neovisnosti od do tada vladajućih velikih država i sila. Međutim, zaista je tragično završila s ratovima i velikim ljudskim i materijalnim gubicima u Hrvatskoj, BiH te Srbiji i Kosovu.

Ti su ratovi bili jedini na europskom tlu nakon 1945. i šteta je što se osamostaljivanje bivših republika nije uspjelo ostvariti mirnim putem. U svakom slučaju, Jugoslavija je sada dio povijesti svih novonastalih država, pa tako i Hrvatske.

Tko je Federico Tenca Montini

Federico Tenca Montini je istraživač-znanstvenik na Odsjeku političkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Trstu te vanjski suradnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Član je upravnog odbora Instituta za povijest pokreta otpora i suvremeno doba u Trstu te redakcijskog odbora časopisa Qualestoria.

Churchill se bojao da bi Italija mogla tonuti u komunizam

Nakon Jugoslavenske armije u Trst je ušla i 2. novozelandska divizija. Zašto je Winstonu Churchillu bilo važno da Trst i Istru oslobode i zauzmu savezničke snage? – Postoje razne interpretacije zašto je Churchill htio spriječiti Jugoslavene da ostanu u Trstu.

Zapadnjaci su sami, u diplomatskoj korespondenciji, rekli da im Trst treba kako bi kontrolirali komunikacije za nastavak rata u Austriji. Ipak, u tim istim spisima vidi se da im je Tito nudio kontrolu nad lukom i prugom, samo da civilna administracija ostane u jugoslavenskim rukama.

Mislim da je pravo objašnjenje za ponašanje zapadnih sila što bi popuštanje jugoslavenskim aspiracijama nad Trstom stvorilo opasan presedan za Sovjete i njihove ideje o Njemačkoj, Austriji, Poljskoj…

Treba znati i da je Njemački put u nacizam nakon Prvog svjetskog rata interpretiran kao posljedica nametnutog »teškog mira«. Vjerojatno se nije htjelo »previše kažnjavati« Italiju, jer su se zapadne sile bojale da bi i ona nakon rata mogla opet početi tonuti, ako ne u fašizam, onda u komunizam.