Femicid

Neva Tölle: “Pandemija je donijela neke nove obrasce nasilja nad ženama”

Ljerka Bratonja Martinović

Neva Tölle / Foto Davor Puklavec/PIXSELL

Neva Tölle / Foto Davor Puklavec/PIXSELL

Određeni postotak žena doživio je u vrijeme pandemije i nove oblike nasilja: partneri su njima i djeci namjerno kihali i kašljali u lice, s ciljem da ih zaraze



U 2020. godini u Hrvatskoj se, prema podacima MUP-a, dogodilo 36 ubojstava. U toj brojci, 19 žrtava su žene, a njih 14 ubili su muškarci s kojima su bile u bliskim odnosima. Od tih 14 ubojstava, devet je žena ubijeno od njima bliskih sadašnjih ili bivših muškaraca s kojima su bile u intimnoj vezi te predstavljaju femicid.


Ove je godine u prvih osam mjeseci ubijeno osam žena, a najnovije stravično ubojstvo u Splitu uslijedilo je tek nekoliko dana nakon što je obilježen Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.


O poraznim brojkama, kao i činjenici da je pandemija donijela porast nasilja, a na njegovom suzbijanju učinjeno je malo, razgovarali smo s Nevom Tölle, konzultanticom Autonomne ženske kuće Zagreb.


Strukturalno nasilje


U Splitu smo svjedočili još jednom femicidu nad ženom koju je ubio partner. Što je hrvatska država u proteklih nekoliko desetljeća propustila učiniti da spriječi ovakve slučajeve?




– Država je u posljednjih 30 godina propustila potpunu implementaciju svih pozitivnih propisa u našoj zemlji kao i implementaciju važnih međunarodnih dokumenata kojima smo potpisnice, kao što su CEDAW ili Istanbulska konvencija.


Primjena međunarodnih dokumenata nije prisutna u svakodnevnom radu državnih institucija, koje u opisu radnog mjesta imaju zaštitu žena i djece, žrtve rodno uvjetovanog nasilja kao i adekvatno sankcioniranje počinitelja.


Domaće zakonodavstvo i pozitivni propisi koje je zakonodavac donio u duhu bolje zaštite žena i djece od rodno uvjetovanog nasilja također se u praksi ne primjenjuju. Stoga možemo govoriti o vrlo učestalom strukturalnom nasilju koje čine službenice i službenici iz: centara za socijalnu skrb, obiteljskih centara, policije i pravosuđa.


Autonomna ženska kuća Zagreb se od samog početka svoga rada zalaže za isključivo kazneno gonjenje kada govorimo o različitima oblicima muškog nasilja protiv žena i djece. Rodno uvjetovano nasilje nikako ne može i ne smije spadati u sferu Zakona o prekršajima, jer se nasilje protiv žena i djece ne smije i ne može smatrati bagatelnim djelom koje se goni po Prekršajnom zakonu.


Kada bi postojala politička volja da se rodno uvjetovano nasilje goni isključivo po Kaznenom zakonu, te da ga se sankcionira maksimalnim, a ne minimalnim kaznama predviđenim zakonom, sigurna sam da bi frekvencija nasilja protiv žena i djece bila u znatnom padu. Na taj način bismo mogli prevenirati i femicid.


​Bi li uvođenje femicida u Kazneni zakon popravilo stvari, bi li se nasilnici bolje kontrolirali u strahu od sankcija?


– Svakako bi se femicid morao unijeti u Kazneni zakon.


Sigurna sam da bi se nasilnici bolje kontrolirali jer bi znali da će biti sankcionirani ozbiljnim dugotrajnim zatvorskim kaznama, a nitko ne želi u zatvor jer to znači da će izgubiti posao, neće moći dobiti potvrdu o nekažnjavanju koja će mu biti potrebna za novo zapošljavanje nakon odslužene kazne. To bi bila kristalno jasna poruka države nasilnicima.


Zalažete se za najstrože kazne i protiv ste pomilovanja počinitelja nasilja nad ženama. Zašto?


– Zato što je nasilje nad ženama zločin. Za nasilje nad ženama nema opravdanja. Za nasilje je uvijek kriv i odgovoran počinitelj, a nikada žena koja je nasilje preživjela!


Porast nasilja


Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije povećalo se za čak 40 posto. Kako se to odrazilo na rad Autonomne ženske kuće Zagreb i skloništa za žene žrtve nasilja? Imaju li sigurne kuće dovoljno kapaciteta u odnosu na taj porast?


– U Autonomnoj ženskoj kući Zagreb za vrijeme pandemije, potresa i inflacije znatno je otežan rad Skloništa i Savjetovališta za žene koje su preživjele nasilje.


Potres je nanio znatnu štetu prostorijama savjetovališta za žene u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, stoga su bili potrebni hitni građevinski radovi, kao i uvođenje grijanja. Pandemija je također povećala financijske izdatke nužne za poštovanje svih epidemioloških mjera.


Je li se u pandemiji promijenila priroda nasilja? Razina frustracije u društvu, a i kod pojedinaca, proteklih je godinu i pol veća nego ranije, jeste li uočili posljedice?


– Istraživanje AŽKZ-a o utjecaju pandemije na porast rodno uvjetovanog nasilja je ukazalo na sljedeće: trećina ispitanih žena i njihove djece je tijekom pandemije bila ugroženija od nasilja nego prije pandemije.


Za vrijeme pandemije posebno su učestali verbalni napadi, ozbiljne prijetnje, emocionalno zlostavljanje i socijalna izolacija. Pojavile su se nove vrste nasilnog ponašanja prema ženama, kao što je, na primjer, ugrožavanje zdravlja žena i djece zabranom nošenja maski i korištenja dezinfekcijskih sredstava tijekom pandemije.


Također je ženama bilo zabranjeno odlaziti na posao jer je on tvrdio da će mu donijeti virus i zaraziti ga. Za žene ta činjenica je rezultirala otkazom, također im je bio zabranjeno odlaziti u ljekarnu i trgovinu.


Određeni postotak žena doživio je u vrijeme pandemije nove oblike nasilja. Oko 16 posto žena izjavljuje da su partneri njima i djeci namjerno kihali i kašljali u lice, s ciljem da ih zaraze.


(Ne)povjerenje u institucije


Dolaze li zlostavljane žene i dalje radije vama, nego što se obraćaju za pomoć institucijama? Postoji li uopće ikakvo povjerenje u to da bi ih institucije mogle zaštititi od daljnjeg nasilja?


– Žene koje su preživjele nasilje imaju vrlo nisko povjerenje prema institucijama zbog već od prije negativnih iskustava. Institucije nažalost u praksi ne štite žene u dovoljnoj mjeri od rodno uvjetovanog nasilja, događa se obrnuti proces.


Institucije ženu koja je preživjela nasilje često prozivaju kao manipulativnu, nekooperativnu te tvrde da ona o iskustvu nasilja laže. Iz tog razloga žene nam se često obraćaju za pomoć prije nego li odu pomoć tražiti u institucije, iako te institucije u opisu radnog mjesta imaju zadatak pomoć žrtvi rodno uvjetovanog nasilja.


Je li se hrvatsko društvo, s obzirom na mlaku reakciju koju izazivaju učestali teški slučajevi zlostavljanja i ubojstava žena, zapravo naviklo na nasilje?


– Naše je društvo, nažalost na svim razinama impregniralo nasilje, nasilje je u svim sferama života sveprisutno. Rješenje je uvođenje nenasilnih metoda komunikacije i odgoja već u vrtiće jer rečenica »tko te tuče taj te voli« nije točna.


Također treba uvesti u osnovne škole kao obavezni predmet – građanski odgoj.


Muški obrasci


Vi ovakvo ignoriranje problema djelomično pripisujete i patrijarhalnom društvu u kojem živimo, odnosno dominaciji muškaraca…. Zašto se ne možemo riješiti tih obrazaca? Jesu li žene na pozicijama vlasti učinile dovoljno da se stvari počnu mijenjati?


– Žene na pozicijama vlasti još uvijek ne čine dovoljno kako bi se stvari počele mijenjati na bolje. Nažalost kad steknu poziciju vlasti često preuzimaju muški obrazac ponašanja. Tu i tamo se pojavi poneka zastupnica koja govori o problemu rodno uvjetovanog nasilja.


Članovi svih stranaka u parlamentu moraju biti suglasni da nasilje protiv žena nije društveno prihvatljivo. Neophodan je sveopći konsenzus među svim parlamentarnim strankama jer pozicija i opozicija moraju disati kao jedno tijelo kad je riječ o rodno uvjetovanom nasilju protiv žena i femicidu.


Nasilnici su često i ugledne osobe, imali ste i takvih slučajeva. Koliko je to otežavajuća okolnost za ženu?


– Kada je nasilnik u našem društvu ugledna i cijenjena osoba iza koje stoji ekonomska i politička moć to je znatno otežavajuća okolnost za ženu koja je preživjela nasilje. Vidjeli smo takve situacije puno puta u javnom prostoru, sjetimo se samo slučaja župana Tomaševića… On je samo jedan od mnogih.