Dio beskućničkog konteksta

Riječke sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog upisane su u djelovanje riječkog Caritasa od njegovih početaka. No taj je njihov rad postao vidljiviji 2007. godine kada su, nakon niza desetljeća pomaganja siromasima na svojim vratima, u vrtu svoga samostana u Kresnikovoj ulici sagradile Kuću utočišta i otvorile je kao poludnevni boravak Riječanima koji doslovno žive na rubu društva – beskućnicima, ovisnicima, bivšim zatvorenicima, ljudima pogođenim ovrhama. Godine 2017. program Kuće utočišta počinje provoditi Depaul Hrvatska i od početka 2018. ta Kuća postaje dnevni centar sa spektrom usluga za građane ugrožene siromaštvom i drugim nedaćama, otvoren baš svaki dan u godini.
– Tu su usluge prehrane i higijene, zdravstvene usluge, pravni savjeti, psihosocijalna pomoć, hagioterapija, radna terapija, kateheze, edukacija i drugo. Program dnevnog centra za beskućnike od početka financijski podupiru Riječka nadbiskupija i PGŽ, uz značajnu potporu donacija građana, a proširenje poludnevnog boravka u dnevni centar podupro je i njemački Renovabis. Na godišnjoj razini obuhvati više od 200 osoba, što uključuje pripremu više od 27.000 obroka, pružanje više od 2.500 usluga higijene i više od 700 usluga u vanjskom radu, a više od 50 osoba u godini dana ostvari značajne korake u poboljšanju vlastitog stanja. U duhu vinkovske karizme nastojimo obuhvatiti čovjeka u svim njegovim potrebama, u njegovoj cjelovitosti, fizičkoj i duhovnoj, sumira tek dio djelatnosti s. Veronika Mila Popić, ravnateljica Depaula Hrvatska.
I u vremenu aktualne pandemije Kuća utočišta provodi sve svoje brojne programe pomoći, štoviše pokrenula je i neke nove, poput resocijalizacijskog Vrta beskućnika i Utoraka na ulici, svakog utorka u godini, kada djelatnici i volonteri posjećuju mjesta u gradu na kojima susreću beskućnike, dijele im hranu i odjeću, razgovaraju s njima, ostavljaju kontakt i tako postaju dio njihovog beskućničkog konteksta.
– Na taj način želimo ih povezati s dnevnim centrom kako bi postupno došli do sustavnije pomoći, tek je jedan detalj rada Kuće utočišta koji spominje s. Popić.

IZ RADA SREDIŠNJEG CARITASA
Tu su kada treba

S. Marija Faustina Kovačević, ravnateljica Caritasa Riječke nadbiskupije kaže da je 50. obljetnica Caritasa poziv na zahvalnost. “Zahvalnost Bogu koji potiče srca da čine dobro i zahvalnost onima koji su odgovorili na te poticaje i nesebično darovali svoje vrijeme, sposobnosti, znanje i materijalna sredstva tijekom svih ovih 50 godina. A takvih je bilo mnogo.” Neposredni rad središnjeg Caritasa za ljude u različitim potrebama sažeto je objedinila:

– Djeca, starije osobe, bolesni i nemoćni, obitelji s više djece, ciljane su skupine osoba kojima pomaže središnja karitativna ustanova. Tako godišnje pomogne više od 2.000 osoba ili obitelji, i ta se brojka uvelike povećava kada se pribroje korisnici usluga pet samostalnih karitativnih ustanova koje se brinu o siromašnima, beskućnicima, ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja te umirućima. Zlatna obljetnica karitativnog djelovanja poticaj je, kao i ovo vrijeme pandemije, da iznova osjetimo da trebamo jedni druge i da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet, poručuje.

Svakog Božića i svakog Uskrsa caritasovi djelatnici i volonteri siromašnim obiteljima podijele stotine paketa hrane i drugih potrepština, no Caritas to čini i tijekom cijele godine. Njegova pomoć siromašnim i marginaliziranim sugrađanima, kao i onima u nekim specifičnim potrebama, uključuje i podjelu odjeće, ogrjeva, namještaja, ortopedskih i medicinskih pomagala, plaćanje režija ili drugih troškova, kumstva na daljinu. Jednako tako, karitativna pomoć znači i redovite posjete obiteljima u potrebi, pomoć u opremanju novorođenčadi i djece, pomoć u školovanju, instrukcije školarcima, ili jednostavno ljubaznu riječ i ohrabrujući osmijeh, i još puno drugog dobra. Za sve koji u različitim karitasovim kućama rade, kao zaposleni ili volonteri, može se reći da su ljudi vedrine i nade, ljudi ohrabrenja, pa i onda kada samo slušaju ili kada ih zbog nečije nevolje obuzme tuga.

O tome govori i svjedočanstvo jedne majke: “Moje dijete ima poteškoće iz autističnog spektra i treba redovite, svakog tjedna, terapije defektologa. Nisam za to imala novaca, no zahvaljujući caritasovom kumstvu na daljinu maleni već pet godina ima redovite individualne tretmane defektologa, napreduje i dobro je, pohađa redovnu školu. Ne znam koji su to ljudi koji nam pomažu i svakog mjeseca uplaćuju novac za tu terapiju, ali sam im zauvijek zahvalna. Spasili su jedno dijete. A Caritas – oni su jednostavno tu kada treba. Hvala im.”

SOCIJALNA SAMOPOSLUGA KRUH SV. ELIZABETE

Zagledani u siromahe

Od kada je prije deset godina otvorena riječka Socijalna samoposluga Kruh sv. Elizabete, ona nije samo na riječkom području udružila mnoge i učinila velika djela, već je njezin primjer pokrenuo socijalne samoposluge u više drugih gradova naše zemlje. Tako je riječka “Socka”, nadahnuta franjevaštvom, inspirirala sasvim specifičan put pomaganja građanima diljem Hrvatske. I sada u vrijeme pandemije samoposluga radi punim kapacitetom zahvaljujući donacijama građana i pomoći mnogih institucija i ustanova. Njezini su volonteri zagledani u siromahe, i jednostavno, dobro uvijek nađe put.

– Ima li ljepšeg od dobivenog zahvalnog osmijeha ili suze u oku nakon što nekom date malo hrane? Zasigurno ne. To mogu potvrditi brojni volonteri koji već gotovo jedno desetljeće čine djela dobrote potrebitim sugrađanima Rijeke. Socijalna samoposluga nastala je nakon akcije Mladi protiv gladi koju je proveo Franjevački svjetovni red, FSR, s mladim vjernicima grada u povodu Dana siromaštva. Uvidjevši dobar odaziv i potrebu ljudi koji su mahom bili korisnici socijalne pomoći, FSR je otvorio prvu Socijalnu samoposlugu u Hrvatskoj 20. travnja 2011. godine. Od tada “Socka” na svojim akcijama u trgovačkim centrima, po školama i vrtićima, na Korzu… prikuplja, a zatim jednom mjesečno besplatno dijeli hranu i druge prikupljene potrepštine našim korisnicima. Oni to postanu prikazom svojih primanja i režijskih troškova te raznih ovrha, a naši stručni volonteri daju im i besplatne pravne savjete i psihološku pomoć. Sav naš rad zasnovan je na volontiranju, besplatnom davanju ljubavi i vremena čovjeku u potrebi. Broj korisnika koji mjesečno prođu kroz samoposlugu je oko 600 obitelji ili samca, tako da je stvarni broj korisnika puno veći, a k tome na tjednoj bazi dolazi 40-ak beskućnika po paket konzervi i suhe hrane. Zahvaljujemo našim sugrađanima na redovnom doniranju hrane jer bez njihovih otvorenih ruku i srca za potrebite, ne bismo mogli činiti djela milosrđa, poručuje Elida Verunica, voditeljica “Socke”.

Desetljeća podizanja na noge

Protiče 27. godina djelovanja »Sv. Ane«, caritasovog doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Otvoren je u srpnju 1993. godine zahvaljujući velikoj pomoći austrijskog Caritasa, te je prvih par godina prihvaćao i pomagao žene i djecu stradalnike rata. Nakon toga razdoblja »Sv. Ana« je postala mjesto oporavka i novih početaka žrtava obiteljskog nasilja, i do danas je zbrinla gotovo 2.000 žena i djece. Cijelo to dugo vrijeme, do prije par mjeseci, do odlaska u mirovinu, njegova je ravnateljica bila sestra milosrdnica Suzana Samardžić: gradila je tu ustanovu sa svojim stručnim timom bdijući, oporavljajući i ponovo na noge podižući sve koji su u dom morali doći.
– Ljubav, strpljenje i suosjećanje su baza toga rada, a stručno znanje nužna nadgradnja. Unatoč problemima, taj rad je za mene bio blagoslov. Radili smo uz potporu i pomoć mnogih, i zadovoljna sam jer smo pomogli mnogima koji su bili teško stradali. I sada u mirovini trudim se pomagati – posjećujem sve bivše korisnice doma koje žive u riječkom prstenu, i nastojim pomoći gdje mogu«, kaže s. Samardžić koju je na mjestu ravnateljice naslijedila prof. Željka Frković, pedagoginja i psihoterapeutkinja s bogatim radnim iskustvom.
Nastavljajući stručni i timski rad sa ženama i djecom ona kaže da je pristup svakome individualan, a da je cilj ojačati sve njihove snage, kako bi žene za sebe i djecu mogle stvoriti novi život.
– Dom može primiti 30 korisnika i jedna je od najvećih i prvih ovakvih ustanova u našoj zemlji. Njegov osnivač je Caritas Riječke nadbiskupije, i od 2000. godine djeluje kao ustanova socijalne skrbi te je jedan od primjera dobre suradnje Crkve i države na području socijalne skrbi. Dom odavno ima i svoj izložbeno-prodajni centar, osmišljen kao pomoć za samopomoć, a od 2015. provodi i psihosocijalne tretmane s počiniteljima nasilja u obitelji. Sada smo, u vrijeme pandemije, svjedoci povećanog broja upita za smještaj žena i djece, žrtava obiteljskog nasilja iz svih krajeva Hrvatske, poručuje Frković.

PRIHVATILIŠTE ZA BESKUĆNIKE RUŽE SV. FRANJE

Put povratka u dostojan život

Na ljude koji u Rijeci i okolici žive u doslovnom beskućništvu prvi su snažno ukazali članovi Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata. Na Kozali 2007. godine uredili su Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje, i čim je ono otvorilo vrata, ljudi su došli i bili prihvaćeni. Od tih početaka do danas gotovo uvijek je sav kapacitet prihvatilišta popunjen: 14 mjesta, 12 za muškarce i dva za žene. U 13 godina rada imalo je više od 600 korisnika od kojih je više od 70 posto resocijalizirano, najviše putem projekta Ulične svjetiljke. A upravo taj časopis, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama učinio je beskućnike u Rijeci vidljivima, doveo životne drame i poraze mnogih odbačenih ili potonulih ljudi, ali i njihove povratke, na samo Korzo, u srce grada, među druge sugrađane.

– Godišnje prihvatilištem prođe do 50 korisnika, no zbog pandemije ove je godine fluktuacija manja, objasnilli su Marija Mioč, ministra Franjevačkog svjetovnog reda Trsat i Pjer Orlić, voditelj Ruža sv. Franje. Iz rada prihvatilišta izdvajaju važne resocijalizacijske programe, kako uhodane tako i one koje se priprema, poput male stambene zajednice, koja bi nakon boravka u prihvatilištu bila pomoć, prijelaz, do potpunog osamostaljenja osobe.

– Dugogodišnja briga framaša i svjetovnih franjevaca za potrebite našeg grada putem akcija uskrsnog doručka i božićnog ručka trebala je nastavak. Kako naš grad nije imao mjesto za najpotrebitije, za beskućnike, 27. ožujka 2007. u sklopu crkve sv. Romualda i Svih svetih otvorili smo naše Prihvatilište za beskućnike s ciljem smještaja i pomoći pri ponovnom uključivanju u društvo ljudi koji su socijalno isključeni zbog dugotrajne nezaposlenosti, neadekvatnog smještaja, i koji su time izgubili dostojanstvo ljudske osobe. Prihvatilište korisnicima pomaže i u ishodovanju osobnih dokumenata, u ostvarivanju prava po različitim osnovama, u osiguranju prikladnog smještaja po odlasku iz Prihvatilišta; motivira na prihvaćanje odgovornosti i stjecanje radnih navika te nastoji razviti njihove socijalne vještine, a isto tako senzibilizirati javnost za problem beskućništva, sumira voditelj prihvatilišta.

HOSPICIJ MARIJA KRUCIFIKSA KOZULIĆ

Pokrenuta lavina solidarnosti

Više smo puta kao novinari proteklih godina posjetili riječki Hospicij na Belvederu, i u tišini hodnika redovito bismo susreli nekoga kome je tamo bio njegov bližnji. Svi su ti ljudi za hospicij i njegove djelatnike rekli: “Hvala im”. S. Danielu Orbanić, ravnateljicu Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić i sada smo zamolili da predstavi rad te ustanove.

– Hospicij u Rijeci djeluje 8 godina. Jedinstvena je ustanova palijativne skrbi u Hrvatskoj. Jedini je samostalni hospicij u sustavu javnog zdravstva i jedini koji djeluje kao ustanova Katoličke crkve, konkretno Riječke nadbiskupije. Uređen je kao stacionar za bolesnike u terminalnoj fazi bolesti, kad je aktivno liječenje završeno. Kapacitet Hospicija je 14 kreveta sa svim pratećim sadržajima, prostorom za prihvat obitelji umirućih te za edukacijsku djelatnost i volontere. Prvi pacijent primljen je 4. veljače 2013., a u gotovo osam godina u njemu je umrlo više od 2.000 teško bolesnih osoba. Boravak u hospiciju za korisnika je besplatan.

FOTO MARKO GRACIN

Troškove hrane, smještaja i održavanja zgrade snosi Riječka nadbiskupija, a troškove medicinske skrbi, lijekova i sanitetskog materijala sufinancira Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Od samih početaka tu je i suradnja s Primorsko-goranskom županijom, Gradom Rijekom i drugim jedinicama lokalne uprave, brojnim dobrotvorima i donatorima. Nakon prve faze uhodavanja svih ustanova koje su povezane s hospicijem te edukacije medicinskog osoblja, 2016. godine sklopljen je ugovor s Kliničkim bolničkim centrom Rijeka koji od tada osigurava redovite vizite liječnika. Po broju institucija, ustanova, ali i pojedinačnih dobrotvora i volontera koji sudjeluju u djelovanju hospicija vidljivo je da je riječki hospicij pokrenuo lavinu solidarnosti. Pored toga rad hospicija puno je učinio za jačanje svijesti o nužnosti kvalitetne i stručne palijativne skrbi te pokazao kako takva skrb pomaže i osobi koja je bolesna, ali i cijeloj njezinoj obitelji. Bolesnima treba što humanije i savjesnije pružati pomoć jer je briga za bolesne – briga za budućnost. Riječka nadbiskupija nastavlja razvijati kulturu skrbi o osobama koje odlaze, objasnila je s. Orbanić.