Mladen Vedriš je ekonomist i profesor s političkim stažem s početka 1990-ih, kada je bio na čelu tadašnjeg Kriznog štaba Grada Zagreba, a potom i ministar u Vladi i potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo. Već 1993. odlazi, prvo u HGK, a dvije godine kasnije u privatni sektor, da bi sve zaokružio profesorskom karijerom, u javnom, a sada opet u privatnom sektoru.

S Vedrišem razgovaramo o krizi u Hrvatskoj, koju je sada do katastrofe dovela serija potresa, prvo u Zagrebu, a onda na Baniji, pri čemu je i ovaj intervju – a razgovarali smo telefonom na relaciji Zagreb – Rijeka 6. siječnja oko 18 sati – bio prekinut u jednom trenutku potresom, onim od 5 stupnjeva s epicentrom u Petrinji, koji se naravno osjetio i u Zagrebu.

Stožer je važan

​Vedriš veli da je i ova situacija s potresima pokazala da kao država na događaje reagiramo većinom refleksno: puno je tu spontaniteta i entuzijazma, ali nakon toga mora doći organizacija i sustav, te se iz svega mora izvući pouka za daljnji život.

– Pitanje je što kao organizirana država i društvo radimo preventivno, da se ovakve situacije, koje kada se dogode i uzimaju svu našu energiju, izbjegnu. O prošlih tjedan-dva u tom smislu ne vrijedi trošiti odviše riječi, jer je manje-više sve rečeno. Sada treba vidjeti što će se desiti idućih dana i mjeseci, te kako će krizom upravljati novoosnovani Stožer za otklanjanje posljedica potresa, koji je potreban i njegovo je osnivanje više no opravdano, ali evo, već od jedne javne službe, župana, čujemo da ponestaje hrane, a nakon par sati čujemo od predstavnika Crvenog križa da imaju puna skladišta hrane, i to u isti dan kada je Stožer počeo raditi i kada je bilo za očekivati da na sastanku budu i župan i predstavnik Crvenog križa i svi ostali koji se moraju povezati i zajedno raditi. To pokazuje dvije stvari: Stožer kao koordinacijsko mjesto je neophodan, ali ne kao demonstracijsko, medijsko, već kao radno tijelo.
​Ako se vratimo u rane 1990-te, imali smo tada između osam i devet sati ujutro, i u isto vrijeme navečer sjednice: utvrditi što raditi i utvrditi što je učinjeno. I nije bilo niti priopćenja, niti medijske pompe, ali se radilo i bila je vitalna koordinacija svih gradskih službi.

Stožer mora povezati pet glavnih grana, a to su lokalna samouprava, seizmolozi, građevinari, logistika, zdravstvo, ali i sve ostale službe, da ti ljudi zajedno sjednu i da na dnevnoj bazi surađuju, ali i u toku tjedna, mjeseca, imaju plan što će činiti individualno i jedan za drugoga. To bismo mogli nazvati interventnim paketom, u kojem je potrebno da djeluju oni koji su u javnom sektoru za to plaćeni: Ministarstvo gospodarstva, Upravni odjel županije, lokalna gospodarska komora, potrebno je što prije stvoriti jasan pregled stanja na terenu. Tim više što je riječ o jednom relativno gospodarski skromnom prostoru gdje ni nema guste mreže gospodarske aktivnosti. To znači da bi morali što prije obaviti razgovore sa svim tvrtkama, OPG-ima i pitati ih što im je potrebno da funkcioniraju: struja, voda, novac, logistika… Prva i osnovna mjera djelovanja je stjecanje povjerenja. Kad ste zbrinuli ljude egzistencijalno, da 24 sata imaju gdje biti, oni odmah moraju nastaviti raditi svoje redovne poslove. Jer, i u ratu se ide na posao i radi, i u koroni se radi, i život ne smije stati. Ne može se, nakon što se ovakav ili onakav krov nad glavom osigura, predugo vrtjeti palce i gledati u nebo, i očekivati da će stvari same po sebi doći na svoje. Treba sve raditi paralelno, a to je sada zadatak stožera: organizirati uvjete i obnovu života. Stožer je osnovan da ostvari taj cilj, i ako je i sam predsjednik Vlade bio više dana na terenu i posjetio vodeće tvrtke tog područja, onda nakon toga i drugi i treći ešalon valjda može ljude obići i razgovarati sa širim krugom poduzetnika, malih i velikih. Povjerenje je jedna posve ezoterična kategorija, ali na njoj se ostalo temelji. Da nismo u ratu imali domoljublja i povjerenja da ćemo uspjeti, gledano samo kroz odnos snaga, ne bismo imali nikakve šanse da uspijemo. Znači, mora se zaslužiti povjerenje tih ljudi, ne samo da će im netko donijeti kontejner i nahraniti ih danas, nego da se trudi odmah im stvoriti preduvjete da to mogu činiti sami za sebe.

Rentna ekonomija​

Sada je naravno prvo pitanje kako sačuvati život na Baniji, uslijed ovih katastrofa, a onda i kako ga vratiti. No, iseljavanje je problem koji je postojao i prije korone i prije potresa, i to na razini cijele Hrvatske, a pogotovo na kontinentu: Slavonija se prazni, iz Like ljudi odlaze jer nema posla. Sve bi se sada moglo još i pogoršati, ako se nekakav zaokret ne napravi.

– U interventnoj fazi govorimo o najnužnijim preduvjetima opstanka i nastavka života, dok ovo što spominjete otvara jedno posve drugo pitanje. Ova kriza, kataklizma, drama s potresom, pokazala je da su računi jednog promašenog koncepta ekonomske politike stigli na naplatu. Pojedini dijelovi Hrvatske su i bez potresa potpuno demografski, ekonomski i životno devastirani. Pored ovog dramatičnog primjera s potresom, postoje dramatične situacije o kojima govorimo zadnjih godina, no ništa se nije poduzelo. Slavonija se, kako ste rekli, i bez potresa kontinuirano iseljava, u Lici je ostalo 50 do 60 tisuća stanovnika, a ima prostora da se može smjestiti stanovništvo Singapura…

Kako je to moguće, da si kao jedna mala zemlja, dozvoljavamo zapuštanje takvih resursa?

– Već više od dva desetljeća provodi se ekonomski model koji ne može dati razvojno bitne rezultate: ne stvara se izvozni potencijal i ne privlače nove investicije. Nije razgovor o tom ekonomskom modelu nešto neodvojivo od ovih problema, niti je to interes tek ekonomske zajednice i akademskih rasprava. To je model koji je bitno pridonio razaranju industrijskog i gospodarskog potencijala koji je postojao, a nije stvorio nikakve uvjete da se razvije novi. Ako gledamo razvijene tranzicijske zemlje, nema kod njih nekog posebnog razvojnog Big Banga, već se postojeći industrijski potencijal inovirao i razvijao. U istočnoj Europi su na ledinama infrastrukture koja je postojala, dakle na starim tvornicama, nikle nove, te su stigle nove tehnologije, no nikle su i greenfield investicije na novim lokacijama, ali s ekonomskim modelom koji je privlačio vanjske i stimulirao domaće investicije. Devastacija pak cijelih gospodarskih područja u Hrvatskoj, odsutnost shvaćanja regionalnog razvoja, posljedica je neuspješnog ekonomskog modela koji nije poticao investicije i zapošljavanje. Ne može čovjek, da je priroda ne znam kakva, i da ne znam kako voli svoju domovinu, samo sjediti kod kuće, plaćati račune, školovati djecu, a da nema posla koji to omogućuje. Mi smo potpuno podcijenili ulogu faktora ekonomskog razvoja u funkciji zapošljavanja, a zapošljavanje, odnosno sigurno radno mjesto, znači zadržavanje ljudi u prostoru. Pogledajte samo primjere iz okruženja. U Austriji, na svakom planinskom prijevoju, što je viši od 500-600 metara, imaju proporcionalno veću subvenciju i na taj način ljude i aktivnost zadržavaju u prostoru.

Državi mora biti stalo da ljude na taj način zadrži, a ne da se ekonomski svake godine izvlačimo samo na jedan resurs – more.

– U Hrvatskoj se u zadnjih 25 godina malo investira, a ono što se investira, strukturno je i razvojno marginalno. Dominira ulaganje u građevinske objekte, a prvenstveno su to shopping mallovi, trgovine i slično, što su većinom isturena odjeljenja za prodaju strane robe. Svi mi volimo kvalitetan proizvod po povoljnoj cijeni itd., međutim iza tog proizvoda stoji nečiji rad, nečije radno mjesto: netko se krvavo borio da osigura to radno mjesto i taj proizvod je upravo proizveden da bi netko drugi bio zaposlen i ostvario profit. Mi smo pak prešli na varijantu tzv. rentne ekonomije, rasprodajom privatnog i javnog vlasništva, ulaganjem u nekretnine i ovaj tip građevinarstva, a iduća je runda bila invazija na obalni pojas i izgradnja apartmana i objekata kakvi su dobrim dijelom taj prostor devastirali.

Vrlo je malo investirano u hotelske kapacitete koji predstavljaju pravu hotelsku industriju koja ljude zapošljava 12 mjeseci u godini, a puno je vlasnika apartmana iz drugih dijelova Hrvatske, ali i drugih zemalja, koji te apartmane iznajmljuju 90 dana i tu sve staje. Znači građevina je otišla u tri pravca: shopping mallovi, izgradnja apartmana na moru i cestogradnja. Kad se uspoređujemo s drugima, kad samo uspoređujemo brojke, uspoređujemo kruške i jabuke, jer to je kao da uspoređujete koliko netko ima kilograma crnog kruha, a netko bifteka. Naša struktura investicija je u odnosu na druge tranzicijske zemlje katastrofalna: tamo su stigle nove industrije, nove tehnologije, automobilska industrija i sve što je uz nju vezano, niz intermedijarnih proizvoda se izvozi.

Ignoriranje ekonomije

Postavlja se pitanje odgovornosti. Strategije i modela ili nema ili je pogrešan, pretvorba i privatizacija bile su pune propusta, a sada ispada da je propusta bilo i u poslijeratnoj obnovi, na što je ukazao potres.

– Svo vrijeme, bez obzira na predznak političkih garnitura koje su se mijenjale na vlasti, niti jedna se ekonomijom nije ozbiljno niti smisleno bavila. Čitava priča bazirala se na tzv. stabilnoj kuni. Nije se diralo u tečajnu, monetarnu politiku od 1993., a fiskalna je takva da je bila iznimno visoka porezna presija jer je sužena ekonomska osnovica morala osigurati odgovarajuće porezne prihode. Gotovo se svaka garnitura vodila dominantno populističko-političkim ciljevima i održavanjem na vlasti, i teško je uopće pronaći paralelu među tranzicijskim zemljama, a da su u proteklih 25 godina u toj mjeri ignorirale bavljenje ekonomijom. Ozbiljna ekonomija podrazumijeva i bavljenje kvalitetom javnih službi, uprave, pravosuđa, jer sve to utječe na poslovanje domaćih tvrtki i još u većoj mjeri na interes vanjskih investitora. Tečajnom politikom destimulirao se izvoz, a stimulirao uvoz, pri čemu tečaj ni izdaleka nije pratio razinu nacionalne produktivnosti. Nije svejedno ako automobil iz uvoza u protuvrijednosti košta 75 ili 85 tisuća kuna ili ako je strani sok jeftiniji od domaćeg, pri čemu je domaći još i visoko porezno opterećen. Takvom pasivnom politikom stvarala se svojevrsna uvozna anestezija, da ljudi kupuju robu iz uvoza, jer je umjetno omogućeno da bude jeftinija. Time se postupno istiskivalo domaću proizvodnju. Svaka ozbiljna država najprije potiče konkurentnost domaće proizvodnje i investicija jer to osigurava radna mjesta, a radna mjesta osiguravaju regionalnu stabilnost i ostajanje ljudi u prostoru. Pogledajte gradove u kojima posluju neke naše uspješne kompanije: ti se gradovi razvijaju, a njihov regionalni okoliš živi. Tamo gdje nema ekonomske aktivnosti, nema ni života.

Ispada da je previše javnog aparata gdje ne treba, a tamo gdje treba osmisliti razvoj, tu ga nema. Zašto ima toliko gradova, općina, čiji fiskalni kapacitet više ne podržava njihovo postojanje, organizacijski smeta, a ekonomski opterećuje? I sami ste bili u vrhu vlasti kada se krojila takva slika Hrvatske. Zašto je to tako inicijalno zamišljeno, da bi kasnije sve garniture bježale od te reforme, iz čisto političkih razloga, naravno?

– Osobno sam sudjelovao na raspravama na visokoj razini, na Vijeću za nacionalnu sigurnosti (VONS), kada se 1992. i 1993. raspravljalo oko regionalne organizacije. Ideja prvog hrvatskog predsjednika tada je bila da lokalna samouprava bude dominantno volonterska. Znači, gledao je na to kao na sustav ljudi dobre volje i znanja koji će biti okupljeni u neka vijeća, imati eventualno nekog lokalnog čelnika. Niti izdaleka ta inicijativa da se, uvjetno rečeno, lokalna vlast približi ljudima, nije bila vezana uz ovakvo parazitiranje i stvaranje administrativnog aparata kakav je stvoren i koji je na nabujao do krajnjih granica. Situacija u kojoj nema dovoljno kvalitetnih radnih mjesta u privatnom sektoru još i dodatno, i to snažno, tjera prema klijentelizmu po principu »zaposli mi ženu, sina, nećaka…«, da ima sigurnu plaću jer nema alternativu.

Problematična je i kvaliteta upravljanja javnim poduzećima i monopolske cijene koje im omogućavaju veće plaće uz manje posla. Politika plaća u javnom sektoru je šire ruke, dok u privatnom to ne može biti, jer je porezno jako opterećena, a hendikepirana je i deviznim tečajem. Ne može stoga ostvarivati profitabilnost koja bi omogućila veću razinu plaća pa onda svi koji to mogu, ili im je omogućeno, dodatno pretrčavaju u javni sektor i tako ukrug. Sve to je vezano uz pojedine stranačke interese: lokalna infrastruktura podržava nacionalnu i dobivate postojeći model. No, u srži problema je neuspješni ekonomski model koji je zagasio niz postojećih investicija, a nije stvorio nove, što je napravilo pustoš u velikom dijelu Hrvatske. U poduzećima koja još rade smanjeni su kapaciteti i manje se zapošljava jer se više isplati uvoziti nego proizvoditi. Korijeni problema su u velikom dijelu makroekonomski. U privatizaciji smo izgubili više od 500 tisuća radnih mjesta, a nismo otvorili nova.

Obnoviti život

Privatni sektor više ne može podržavati ovako veliki javni, a s druge strane, ne znam je li sada vrijeme za štednju, odnosno da ministar Marić u tolikoj mjeri deficit »prilagođava« uvođenju eura? Obnova je, kejnezijanska teorija kaže i poneka praksa potvrđuje, i prilika za iskorak, pa bi trebalo možda »raspaliti« s javnim radovima bez obzira na rast javnog duga, ali opet ne da samo država investira, nego da se konačno otvore prilike za domaće kompanije, ove što su još ostale.

– Javni dug sada sigurno nije sveta krava. U eri ove krize on je ravnomjerno porastao svuda jer označava državnu intervenciju da spasi gospodarsko i socijalno tkivo društva. Kod nas, zbog nastojanja da održimo kriterije prema eurozoni, deficit u proračunu za ovu godinu nategnut je na 2,9 posto, jer je 3 posto granica, i sada je to pitanje društvenog, ekonomskog i političkog prioriteta: je li prioritet godinu dana ranije ili kasnije ući u eurozonu, ili osigurati vitalna sredstva za stabilnost društva.

Opet se vraćamo na tečaj, samo sada imamo euro koji želimo uvesti. Međutim, to ne moraju biti kontradiktorni ciljevi, jer ako se kroz investicije poveća BDP, onda će se i deficit brže i realnije poravnati.

– Bitnu stabilizacijsku, a potencijalno i razvojnu ulogu mogu odigrati sredstva koja će doći iz EU-a, kroz Plan oporavka, ali i kroz redovna sredstva, a u EU-u postoje i posebni interventni fondovi za ovakve situacije elementarnih nepogoda. Na nama je napraviti operativne programe. Ključno pitanje je hoćemo li ih znati na pravi način upotrijebiti da potaknemo razvoj. Ako je u proteklom razdoblju 70 posto tih sredstava išlo u javni sektor, a 30 posto u privatni, proporcija bi sada morala biti obratna. Kad bi samo to napravili, bio bi to ogroman zaokret, znači i bez pritiska na deficit proračuna. Taj dodatni kapital ima dvije funkcije, s jedne strane je dio investicija, a s druge olakšava daljnji pristup financijskom tržištu. Za obnovu Banovine moguće je osigurati i dodatna interventna sredstva EU-a i dio sredstava iz Fonda za oporavak.

U Zagrebu je specifična situacija koja ne ovisi samo o financijama, već prvenstveno o pripremi kvalitetne urbanističke i arhitektonske dokumentacije. To nije tek građenje cigli i crijepa, nego obnova osjetljive urbane strukture. U Banovini se pak ne smije ponoviti ono što se desilo 1990-ih, prvenstveno po pitanju kvalitete, no to je posebno pitanje kojim će se institucije baviti. Ne smije se međutim ponoviti ni filozofija po kojoj se tada obnavljao samo hardware, odnosno samo su se gradile kućice, bez ikakvog komplementarnog gospodarskog sadržaja. Pa nije za ljude prihvatljivo da dođu tu za vikend, vrte palce, sretni da mogu doći kući, a bez posla i perspektive za obitelj. Obnavljanje života posao je, ne samo za upravu, već i za sociologe i lokalne inicijative. Moraju se ponuditi svi sadržaji života, a ne samo cigla i grijanje. Oni su naravno prioritet i nužnost, ali za dugoročni ostanak nisu dovoljni. Vlada sve to mora potaknuti, ona je trener na klupi, koji gleda igrače, urla na njih u poluvremenu i s njima razgovara; neće Vlada trčati na terenu, nego ljudi, ali pravila igre, teren, sredstva, oprema, to je posao Vlade.