Mlada Ana Bolobicchio iz Pule oboljela je od korone. Nakon 10-ak dana ljute borbe s virusom, i kada je trebalo krenuti na bolje, liječnici su je usred noći odveli u pulski repiracijski centar.

Ana Bolobicchio za Glas Istre opisala je pakao koji je prošla u borbi s koronom te posljednje minute neposredno pred odlazak na respirator te ponovni povratak u život.

“Koliko sve drugo postane nevažno preko noći…Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Covid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude. Čitaš svjedočanstva o mladima koji su ju preboljeli kao malo težu gripu, ili još i lakše…

A onda…A onda dođe vrijeme na tebe. Usprkos svim brojkama, vjerojatnostima, mogućnostima.

Deset dana visoke temperature

Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature… I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno, puno jače i ozbiljnije…

Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta “Nije dobro, moramo ipak nešto drugo…” I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usudit tako ju nazivat.

Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati “samo bolešću”. A mlada sam. A zdrava sam. A ovo je definitivno najgori period u mom životu.

I onda…

Kada usred noći dođu po vas, pa vam kažu “Nije dobro. Skinite sve sa sebe, vodimo vas u respiracijski centar (isti onaj o kojem sam samo slušala na vijestima) i krećemo. Mobitel ostavite ovdje, nazovite na sekundu koga morate i idemo.”

Ta jedna sekunda za nazvat one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrat koji ćeš broj okrenuti… Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu… Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška. Nazoveš i kažeš “Volim te…” pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Što drugo. Što drugo reći.

Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki uzdisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milijun puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišlja o tome “Nazovite koga imate i krećemo.”

Sekunde kao godine

Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavaju pomoći. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz tisuće pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijepi izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš.

Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje što je jedino važno u životu.

A onda kad misliš da više ne možeš, kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka… pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže “Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli”. O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje.

I onda evo prođe devet dugih dana. Disat je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kisik najbolji prijatelj kojeg ne skidam nikad. I dalje ovisim o ljudima oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama… ali nadam se da ide na bolje.

Lakše diše

Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavat. Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuhaju, gledaju televiziju, grle se na kauču…

I to mi malo pomogne da prođe vrijeme. Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene u samo nekoliko trenutaka.”

Ana se zatim zahvalila svima na podršci i porukama pa poručila “Znam da sad to stvarno zvuči kao klišej, vama koji ovo čitate iz topline svojih domova…ali čuvajte se!” Kaže zatim da je za nju, nada se, najgore prošlo.

I čvrsto vjeruje u to jer, evo, lakše diše. Polako joj smanjuju kisik, uči ponovno stajat na svojim nogama, uči svoja pluća kako da rade bez pomoći, ponovno kao malo dijete, korak po korak… Kažu da treba strpljenja. I svjesna je toga. Teško je, i teško će biti, ali kako svi vi kažete, jaka je. I hrabra.